Isaiah 13.2-13 (6th Hour)

2Na gori visokoj podignite zastavu, vièite im iza glasa, mašite rukom, neka uðu na vrata kneževska. 3Ja sam zapovjedio izabranima svojim i dozvao sam junake svoje da izvrše gnjev moj koji se raduju s velièine moje. 4Vika stoji ljudstva na gorama kao da je velik narod, vika i vreva carstva skupljenijeh naroda; Gospod nad vojskama pregleda vojsku ubojitu. 5Dolaze iz daljne zemlje, s kraja nebesa, Gospod i oruða srdnje njegove, da zatre svu zemlju. 6Ridajte, jer je blizu dan Gospodnji; doæi æe kao pustoš od svemoguæega. 7Zato æe svaka ruka klonuti, i svako srce èovjeèije rastopiti se. 8I oni æe se smesti, muke i bolovi spopašæe ih, muèiæe se kao porodilja, prepašæe se jedan od drugoga, lica æe im biti kao plamen. 9Evo, ide dan Gospodnji ljuti s gnjevom i jarošæu da obrati zemlju u pustoš, i grješnike da istrijebi iz nje. 10Jer zvijezde nebeske i prilike nebeske neæe pustiti svjetlosti svoje, sunce æe pomrèati o roðaju svom, i mjesec neæe pustiti svjetlosti svoje. 11I pohodiæu vasiljenu za zloæu, i bezbožnike za bezakonje; i ukinuæu razmetanje oholijeh, i ponos silnijeh oboriæu. 12Uèiniæu da æe èovjek više vrijediti nego zlato èisto, više nego zlato Ofirsko. 13Zato æu zatresti nebo, i zemlja æe se pokrenuti sa svoga mjesta od jarosti Gospoda nad vojskama i u dan kad se raspali gnjev njegov.

Genesis 8.4-21 (Vespers)

4Te se ustavi kovèeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu. 5I voda opadaše sve veæma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda. 6A poslije èetrdeset dana otvori Noje prozor na kovèegu, koji bješe naèinio; 7I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji. 8Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje. 9A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovèeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovèeg. 10I poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovèega. 11I pred veèe vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje. 12Ali poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati. 13Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovèegu, i ugleda zemlju suhu. 14A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha. 15Tada reèe Bog Noju govoreæi: 16Izidi iz kovèega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom; 17Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziðu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji. 18I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim. 19Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se mièe po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovèega. 20I naèini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake èiste stoke i od svijeh ptica èistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. 21I Gospod omirisa miris ugodni, i reèe u srcu svojem: neæu više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca èovjeèijega zla od malena; niti æu više ubijati svega što živi, kao što uèinih.

Proverbs 10.31-11.12 (Vespers)

31Usta pravednikova iznose mudrost, a jezik opaki istrijebiæe se. 32Usne pravednikove znaju što je milo, a bezbožnièka su usta opaèina.

1Lažna su mjerila mrska Gospodu, a prava mjera ugodna mu je. 2Kad doðe oholost, doðe i sramota; a u smjernijeh je mudrost. 3Pravedne vodi bezazlenost njihova, a bezakonike satire zloæa njihova. 4Neæe pomoæi bogatstvo u dan gnjeva, a pravda izbavlja od smrti. 5Pravda bezazlenoga upravlja put njegov, a bezbožnik pada od svoje bezbožnosti. 6Pravedne izbavlja pravda njihova, a bezakonici hvataju se u svojoj zloæi. 7Kad umire bezbožnik, propada nadanje, i najjaèe uzdanje propada. 8Pravednik se izbavlja iz nevolje, a bezbožnik dolazi na njegovo mjesto. 9Licemjer kvari ustima bližnjega svojega; ali se pravednici izbavljaju znanjem. 10Dobru pravednijeh raduje se grad; a kad propadaju bezbožnici, biva pjevanje. 11Blagoslovima pravednijeh ljudi podiže se grad, a s usta bezbožnièkih raskopava se. 12Bezumnik se ruga bližnjemu svojemu, a razuman èovjek muèi.

Our righteous Fathers martyred at the Monastery of St Sabbas the Sanctified (633? 796?)

The holy Monastery of St Sabbas is still in existence today, by the providence of God, though several times in its history it has been plundered and left empty. At one time it was attacked by Arab raiders. The monks considered fleeing, but their abbot, Thomas, said, ‘We have fled from the world into this wilderness for the love of Christ; it would be shameful for us now to flee from the wilderness for fear of men. If we are killed here, we shall be killed through love for Christ, for whose sake we have come here to live.’ So the monks agreed with one mind to wait their attackers unarmed. The Arabs killed some with arrows, and shut some in the cave of St Sabbas, lighting a fire at the entrance to suffocate them with smoke. The whole company of monks were thus privileged to give their lives for Christ’s sake.

Accounts of the date differ substantially: the Great Horologion says that they died during the reign of the Emperor Heraclius, when St Modestus was Patriarch of Jerusalem (632-634); the Prologue that they died in 796 during the reign of Constantine and Irene, when Elias was Patriarch of Jerusalem.

St Photine the Samaritan Woman (66)

See her commemoration on February 26.

St Cuthbert the Wonderworker, Bishop of Lindisfarne (687)

‘Saint Cuthbert was born in Britain about the year 635, and became a monk in his youth at the monastery of Melrose by the River Tweed. After many years of struggle as a true priest of Christ, in the service both of his own brethren and of the neglected Christians of isolated country villages, he became a solitary on Farne Island in 676. After eight years as a hermit, he was constrained to leave his quiet to become Bishop of Lindisfarne, in which office he served for almost two years. He returned to his hermitage two months before he reposed in peace in 687.

‘Because of the miracles he wrought both during his life and at his tomb after death, he is called the “Wonderworker of Britain.” The whole English people honoured him, and kings were both benefactors to his shrine and suppliants of his prayers. Eleven years after his death, his holy relics were revealed to be incorrupt; when his body was translated from Lindisfarne to Durham Cathedral in August of 1104, his body was still found to be untouched by decay, giving off “an odour of the sweetest fragrancy,” and “from the flexibility of its joints representing a person asleep rather than dead.” Finally, when the most impious Henry VIII desecrated his shrine, opening it to despoil it of its valuables, his body was again found incorrupt, and was buried in 1542. It is believed that after this the holy relics of Saint Cuthbert were hidden to preserve them from further desecration.’ (Great Horologion)