Isaiah 11.10-12.2 (6th Hour)

10I u to æe vrijeme za korijen Jesejev, koji æe biti zastava narodima, raspitivati narodi, i poèivalište njegovo biæe slavno. 11I tada æe Gospod opet podignuti ruku svoju da zadobije ostatak naroda svojega, što ostane od Asirske i od Misira i od Patrosa i od Etiopske i od Elama i od Senara i od Emata i od ostrva morskih. 12I podignuæe zastavu narodima i prognane Izrailjeve i rasijane Judine sabraæe s èetiri kraja zemaljska, 13I nestaæe zavisti Jefremove, i neprijatelji Judini istrijebiæe se; Jefrem neæe zavidjeti Judi, a Juda neæe zlobiti Jefremu. 14Nego æe složno letjeti na pleæa Filistejima k zapadu; zajedno æe plijeniti narode istoène; na Edomce i Moavce dignuæe ruke svoje, i sinovi Amonovi biæe im pokorni. 15I Gospod æe presušiti zaliv mora Misirskoga, i mahnuæe rukom svojom svrh rijeke sa silnijem vjetrom svojim, i udariæe je po sedam krakova da se može prelaziti u obuæi. 16I biæe put ostatku naroda njegova, što ostane od Asirske, kao što je bio Izrailju kad izide iz zemlje Misirske.

1I reæi æeš u ono vrijeme: hvalim te, Gospode, jer si se bio razgnjevio na me, pa se odvratio gnjev tvoj, i utješio si me. 2Gle, Bog je spasenje moje, uzdaæu se i neæu se bojati, jer mi je sila i pjesma Gospod Bog, on mi bi spasitelj.

Genesis 7.11-8.3 (Vespers)

11Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugoga mjeseca, sedamnaesti dan toga mjeseca, taj dan razvališe se svi izvori velikoga bezdana, i otvoriše se ustave nebeske; 12I udari dažd na zemlju za èetrdeset dana i èetrdeset noæi. 13Taj dan uðe u kovèeg Noje i Sim i Ham i Jafet, sinovi Nojevi, i žena Nojeva i tri žene sinova njegovijeh s njima; 14Oni, i svakojake zvijeri po vrstama svojim, i svakojaka stoka po vrstama svojim, i što se god mièe po zemlji po vrstama svojim, i ptice sve po vrstama svojim, i što god leti i ima krila. 15Doðe k Noju u kovèeg po dvoje od svakoga tijela, u kojem ima živa duša, 16Muško i žensko od svakoga tijela uðoše, kao što bješe Bog zapovjedio Noju; pa Gospod zatvori za njim. 17I bi potop na zemlji za èetrdeset dana; i voda doðe i uze kovèeg, i podiže ga od zemlje. 18I navali voda, i usta jako po zemlji, i kovèeg stade ploviti vodom. 19I navaljivaše voda sve veæma po zemlji, i pokri sva najviša brda što su pod cijelijem nebom. 20Petnaest lakata doðe voda iznad brda, pošto ih pokri. 21Tada izgibe svako tijelo što se micaše na zemlji, ptice i stoka, i zvijeri i sve što gamiže po zemlji, i svi ljudi. 22Sve što imaše dušu živu u nosu, sve što bijaše na suhu, pomrije. 23I istrijebi se svako tijelo živo na zemlji, i ljudi i stoka i što god gamiže i ptice nebeske, sve, velim, istrijebi se sa zemlje; samo Noje osta i što s njim bješe u kovèegu. 24I stajaše voda povrh zemlje sto i pedeset dana.

1A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovèegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu. 2I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. 3I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana;

Proverbs 10.1-22 (Vespers)

1Mudar je sin radost ocu svojemu, a lud je sin žalost materi svojoj. 2Ne pomaže nepravedno blago, nego pravda izbavlja od smrti. 3Ne da Gospod da gladuje duša pravednikova, a imanje bezbožnièko razmeæe. 4Nemarna ruka osiromašava, a vrijedna ruka obogaæava. 5Ko zbira u ljeto, sin je razuman; ko spava o žetvi, sin je sramotan. 6Blagoslovi su nad glavom pravedniku, a usta bezbožnièka pokriva nasilje. 7Spomen pravednikov ostaje blagosloven, a ime bezbožnièko truhne. 8Ko je mudra srca, prima zapovijesti; a ko je ludijeh usana, pašæe. 9Ko hodi bezazleno, hodi pouzdano; a ko je opak na putovima svojim, poznaæe se. 10Ko namiguje okom, daje muku; i ko je ludijeh usana, pašæe. 11Usta su pravednikova izvor životu, a usta bezbožnièka pokriva nasilje. 12Mrzost zameæe svaðe, a ljubav prikriva sve prijestupe. 13Na usnama razumnoga nalazi se mudrost, a za leða je bezumnoga batina. 14Mudri sklanjaju znanje, a usta ludoga blizu su pogibli. 15Bogatstvo je bogatima tvrd grad, siromaštvo je siromasima pogibao. 16Rad je pravednikov na život, dobitak bezbožnikov na grijeh. 17Ko prima nastavu, na putu je k životu; a ko odbacuje kar, luta. 18Ko pokriva mržnju, lažljivih je usana; i ko iznosi sramotu, bezuman je. 19U mnogim rijeèima ne biva bez grijeha; ali ko zadržava usne svoje, razuman je. 20Jezik je pravednikov srebro odabrano; srce bezbožnièko ne vrijedi ništa. 21Usne pravednikove pasu mnoge, a bezumni umiru s bezumlja. 22Blagoslov Gospodnji obogaæava a bez muke.

Martyrs Chrysanthos and Daria, and those with them at Rome (283)

Chrysanthos was the only son of Polemon, a prominent pagan in Rome. As befit his status, he was given every opportunity for secular learning, but seemed unable to acquire worldly wisdom. By God’s providence, copies of the Gospels and the Acts of the Apostles came into his possession and, reading them avidly, he was enlightened and desired above all to be a Christian. He found a priest, Carpophorus, who instructed him in the Faith and baptised him. When his father discovered Chrysanthos’ conversion, he was angry and did everything he could to turn his son back to paganism, using even threats and imprisonment. When none of these measures worked, Polemon arranged for his son to be married to a beautiful and learned young pagan woman named Daria, hoping that affection for her would draw his son away from Christ. But instead, Chrysanthus persuaded Daria of the truth of Christianity, and she was secretly baptised.

When his father died, Chrysanthus and his wife began to confess Christ openly and to live publicly as Christians. They were soon arrested and grievously tortured for their faith. The torturer, whose name was Claudius, was so moved by their endurance and patience that he himself embraced the Faith, along with his whole household. For this they were executed: Claudius by drowning, his two sons by beheading, and his wife by hanging. Finally Chrysanthus and Daria were buried alive in a pit and covered with stones. This was during the reign of the Emperor Numerian.