Genesis 28.10-17 (Vespers, Annunciation)

10A Jakov otide od Virsaveje iduæi u Haran. 11I doðe na jedno mjesto, i ondje zanoæi, jer sunce bješe zašlo; i uze kamen na onom mjestu, i metnu ga sebi pod glavu, i zaspa na onom mjestu. 12I usni, a to ljestve stajahu na zemlji a vrhom ticahu u nebo, i gle, anðeli Božji po njima se penjahu i slažahu; 13I gle, na vrhu stajaše Gospod, i reèe: ja sam Gospod Bog Avrama oca tvojega i Bog Isakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi æu dati i sjemenu tvojemu; 14I sjemena æe tvojega biti kao praha na zemlji, te æeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug, i svi narodi na zemlji blagosloviæe se u tebi i u sjemenu tvojem. 15I evo, ja sam s tobom, i èuvaæu te kuda god poðeš, i dovešæu te natrag u ovu zemlju, jer te neæu ostaviti dokle god ne uèinim što ti rekoh. 16A kad se Jakov probudi od sna, reèe: zacijelo je Gospod na ovom mjestu; a ja ne znah. 17I uplaši se, i reèe: kako je strašno mjesto ovo! ovdje je doista kuæa Božja, i ovo su vrata nebeska.

Ezekiel 43.27-44.4 (Vespers, Annunciation)

27A kad se navrše ti dani, osmoga dana i poslije neka prinose sveštenici na oltaru žrtve vaše paljenice i žrtve vaše zahvalne, i primiæu vas, govori Gospod Gospod.

1I odvede me opet k vratima spoljašnjim od svetinje, koja gledaju na istok, a ona bjehu zatvorena. 2I reèe mi Gospod: ova vrata neka budu zatvorena i da se ne otvoraju, i niko da ne ulazi na njih, jer je Gospod Bog Izrailjev ušao na njih; zato neka budu zatvorena. 3Za kneza su; sam knez neka sjeda na njima da jede hljeb pred Gospodom; kroz trijem od ovijeh vrata neka ulazi i istijem putem neka izlazi. 4I odvede me k sjevernijem vratima pred dom; i vidjeh, i gle, dom Gospodnji bješe pun slave Gospodnje, i padoh na lice svoje.

Proverbs 9.1-11 (Vespers, Annunciation)

1Premudrost sazida sebi kuæu, i otesa sedam stupova; 2Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj. 3Posla djevojke svoje, te zove svrh visina gradskih: 4Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli: 5Hodite, jedite hljeba mojega, i pijte vina koje sam rastvorila. 6Ostavite ludost i biæete živi, i idite putem razuma. 7Ko uèi potsmjevaèa, prima sramotu; i ko kori bezbožnika, prima rug. 8Ne karaj potsmjevaèa da ne omrzne na te; karaj mudra, i ljubiæe te. 9Kaži mudrome, i biæe još mudriji; pouèi pravednoga, i znaæe više. 10Poèetak je mudrosti strah Gospodnji, i znanje je svetijeh stvari razum. 11Jer æe se mnom umnožiti dani tvoji i dodaæe ti se godine životu.

Luke 1.39-49, 56 (Matins Gospel, Annunciation)

39A Marija ustavši onijeh dana otide brzo u gornju zemlju u grad Judin. 40I uðe u kuæu Zarijinu, i pozdravi se s Jelisavetom. 41I kad Jelisaveta èu èestitanje Marijino, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Jelisaveta se napuni Duha svetoga, 42I povika zdravo i reèe: blagoslovena si ti meðu ženama, i blagosloven je plod utrobe tvoje. 43I otkud meni ovo da doðe mati Gospoda mojega k meni? 44Jer gle, kad doðe glas èestitanja tvojega u uši moje, zaigra dijete radosno u utrobi mojoj. 45I blago onoj koja vjerova; jer æe se izvršiti što joj kaza Gospod. 46I reèe Marija: velièa duša moja Gospoda; 47I obradova se duh moj Bogu spasu mojemu, 48Što pogleda na poniženje sluškinje svoje; jer gle, otsad æe me zvati blaženom svi naraštaji; 49Što mi uèini velièinu silni, i sveto ime njegovo; 56Marija pak sjedi s njom oko tri mjeseca, i vrati se kuæi svojoj.

Isaiah 48.17-49.4 (6th Hour)

17Ovako veli Gospod, izbavitelj tvoj, svetac Izrailjev: ja sam Gospod Bog tvoj koji te uèim da bi napredovao, vodim te putem kojim treba da ideš. 18O, da si pazio na zapovjesti moje! mir bi tvoj bio kao rijeka, i pravda tvoja kao valovi morski; 19I sjemena bi tvojega bilo kao pijeska, i poroda utrobe tvoje kao zrna njegovijeh; ime se njihovo ne bi zatrlo ni istrijebilo ispred mene. 20Izidite iz Vavilona, bježite od Haldejaca; glasno pjevajuæi objavljujte, kazujte, razglašujte do krajeva zemaljskih; recite: izbavi Gospod slugu svojega Jakova. 21Neæe ožednjeti kad ih povede preko pustinje; vodu iz stijene toèiæe im, jer æe rascijepiti kamen i poteæi æe voda. 22Nema mira bezbožnicima, veli Gospod.

1Poslušajte me, ostrva, i pazite, narodi daljni. Gospod me pozva od utrobe; od utrobe matere moje pomenu ime moje. 2I uèinio je usta moja da su kao oštar maè, u sjenu ruke svoje sakri me; uèinio me je sjajnom strijelom, i u tulu svojem sakri me. 3I reèe mi: ti si sluga moj, u Izrailju æu se tobom proslaviti. 4A ja rekoh: uzalud se trudih, uzalud i naprazno potroših silu svoju; ali opet sud je moj u Gospoda i posao moj u Boga mojega.

Genesis 27.1-41 (Vespers)

1Kad Isak ostarje i oèi mu potamnješe, te ne viðaše, dozva Isava starijega sina svojega, i reèe mu: sine! A on odgovori: evo me. 2Tada reèe: evo ostario sam, ne znam kad æu umrijeti; 3Uzmi oružje svoje, tul i luk, i izidi u planinu, te mi ulovi lova; 4I zgotovi mi jelo po mojoj volji, i donesi mi da jedem, pa da te blagoslovi duša moja dok nijesam umro. 5A Reveka èu šta Isak reèe sinu svojemu Isavu. I Isav otide u planinu da ulovi lova i donese. 6A Reveka reèe Jakovu sinu svojemu govoreæi: gle, èuh oca tvojega gdje besjedi s Isavom bratom tvojim i reèe: 7Donesi mi lova, i zgotovi jelo da jedem, pa da te blagoslovim pred Gospodom dok nijesam umro. 8Nego sada, sine, poslušaj me što æu ti kazati. 9Idi sada k stadu i donesi dva dobra jareta, da zgotovim ocu tvojemu jelo od njih, kako rado jede. 10Pa æeš unijeti ocu da jede i da te blagoslovi dok nije umro. 11A Jakov reèe Reveci materi svojoj: ali je Isav brat moj rutav, a ja sam gladak; 12Može me opipati otac, pa æe se osjetiti da sam ga htio prevariti, te æu navuæi na se prokletstvo mjesto blagoslova. 13A mati mu reèe: neka prokletstvo tvoje, sine, padne na mene; samo me poslušaj, i idi i donesi mi. 14Tada otišav uze i donese materi svojoj; a mati njegova zgotovi jelo kako jeðaše rado otac njegov. 15Pa onda uze Reveka najljepše haljine starijega sina svojega, koje bijahu u nje kod kuæe, i obuèe Jakova mlaðega sina svojega. 16I jareæim kožicama obloži mu ruke i vrat gdje bješe gladak. 17I dade Jakovu sinu svojemu u ruke jelo i hljeb što zgotovi. 18A on uðe k ocu svojemu i reèe: oèe. A on odgovori: evo me; koji si ti, sine? 19I Jakov reèe ocu svojemu: ja, Isav tvoj prvenac; uèinio sam kako si mi rekao; digni se, posadi se da jedeš lova mojega, pa da me blagoslovi duša tvoja. 20A Isak reèe sinu svojemu: kad brže naðe, sine? A on reèe: Gospod Bog tvoj dade, te izaðe preda me. 21Tada reèe Isak Jakovu: hodi bliže, sine, da te opipam jesi li sin moj Isav ili ne. 22I pristupi Jakov k Isaku ocu svojemu, a on ga opipa, pa reèe: glas je Jakovljev, ali ruke su Isavove. 23I ne pozna ga, jer mu ruke bjehu kao u Isava brata njegova rutave; zato ga blagoslovi; 24I reèe mu: jesi li ti sin moj Isav? A on odgovori: ja sam. 25Tada reèe: a ti daj sine, da jedem lova tvojega, pa da te blagoslovi duša moja. I dade mu, te jede; pa mu donese i vina, te pi. 26Potom Isak otac njegov reèe mu: hodi, sine, cjeluj me. 27I on pristupi i cjeliva ga; a Isak osjeti miris od haljina njegovijeh, i blagoslovi ga govoreæi: gle, miris sina mojega kao miris od polja koje blagoslovi Gospod. 28Bog ti dao rose nebeske, i dobre zemlje i pšenice i vina izobila! 29Narodi ti služili i plemena ti se klanjala! Bio gospodar braæi svojoj i klanjali ti se sinovi matere tvoje! Proklet bio koji tebe usproklinje a blagosloven koji tebe uzblagosilja! 30A kad Isak blagoslovi Jakova, i Jakov otide ispred Isaka oca svojega, u taj èas doðe Isav brat njegov iz lova. 31Pa zgotovi i on jelo i unese ocu svojemu, i reèe mu: ustani, oèe, da jedeš što ti je sin ulovio, pa da me blagoslovi duša tvoja. 32A Isak otac njegov reèe mu: ko si ti? A on reèe: ja, sin tvoj, prvenac tvoj, Isav. 33Tada se prepade Isak, i reèe: ko? da gdje je onaj koji ulovi i donese mi lova, i od svega jedoh prije nego ti doðe, i blagoslovih ga? on æe i ostati blagosloven. 34A kad èu Isav rijeèi oca svojega, vrište iza glasa i ožalosti se veoma, i reèe ocu svojemu: blagoslovi i mene, oèe. 35A on mu reèe: doðe brat tvoj s prijevarom, i odnese tvoj blagoslov. 36A Isav reèe: pravo je što mu je ime Jakov, jer me veæ drugom prevari. Prvenaštvo mi uze, pa eto sada mi uze i blagoslov. Potom reèe: nijesi li i meni ostavio blagoslov? 37A Isak odgovori, i reèe Isavu: eto sam ga postavio tebi za gospodara; i svu braæu njegovu dadoh mu da mu budu sluge; pšenicom i vinom ukrijepih ga; pa šta bih sada tebi uèinio, sine? 38A Isav reèe ocu svojemu: eda li je samo jedan blagoslov u tebe, oèe? blagoslovi i mene, oèe. I stade iza glasa plakati Isav. 39A Isak otac njegov odgovarajuæi reèe mu: evo, stan æe ti biti na rodnoj zemlji i rosi nebeskoj ozgo. 40Ali æeš živjeti od maèa svojega, i bratu æeš svojemu služiti; ali æe doæi vrijeme, te æeš pošto se naplaèeš skršiti jaram njegov s vrata svojega. 41I Isav omrze ljuto na Jakova radi blagoslova, kojim ga blagoslovi otac, i govoraše u srcu svojem: blizu su žalosni dani oca mojega, tada æu ubiti Jakova brata svojega.

Proverbs 19.16-25 (Vespers)

16Ko drži zapovijesti, èuva dušu svoju; a ko ne mari za putove svoje, poginuæe. 17Gospodu pozaima ko poklanja siromahu, i platiæe mu za dobro njegovo. 18Karaj sina svojega dokle ima nadanja, i na pogibao njegovu da ne prašta duša tvoja. 19Velik gnjev pokazuj kad praštaš kar, i kad oprostiš, poslije veæma pokaraj. 20Slušaj svjet i primaj nastavu, da poslije budeš mudar. 21Mnogo ima misli u srcu èovjeèijem, ali što Gospod naumi ono æe ostati. 22Želja èovjeku treba da je da èini milost, a bolji je siromah nego laža. 23Strah je Gospodnji na život; u koga je on, boravi sit, niti ga pohodi zlo. 24Ljenivac krije ruku svoju u njedra, ni k ustima svojim ne prinosi je. 25Udri potsmjevaèa da ludi omudra, i razumnoga nakaraj da razumije nauku.

Exodus 3.1-8 (Vespers, Annunciation)

1A Mojsije pasijaše stado Jotoru tastu svojemu, svešteniku Madijamskomu, i odvede stado preko pustinje, i doðe na goru Božiju Horiv. 2I javi mu se anðeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine. I pogleda, a to kupina ognjem gori a ne sagorijeva. 3I Mojsije reèe: idem da vidim tu utvaru veliku, zašto ne sagorijeva kupina. 4A Gospod kad ga vidje gdje ide da vidi, viknu ga Bog iz kupine, i reèe: Mojsije! Mojsije! A on odgovori: evo me. 5A Bog reèe: ne idi ovamo. Izuj obuæu svoju s nogu svojih, jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja. 6Još reèe: ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije zakloni lice svoje, jer ga strah bijaše gledati u Boga. 7I reèe Gospod: dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Misiru, i èuh viku njegovu od zla koje mu èine nastojnici, jer poznah muku njegovu. 8I siðoh da ga izbavim iz ruku Misirskih, i da ga izvedem iz one zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju gdje mlijeko i med teèe, na mjesto gdje su Hananeji i Heteji i Amoreji i Ferezeji i Jeveji i Jevuseji.

Proverbs 8.22-30 (Vespers, Annunciation)

22Gospod me je imao u poèetku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena. 23Prije vijekova postavljena sam, prije poèetka, prije postanja zemlje. 24Kad jošte ne bijaše bezdana, rodila sam se, kad još ne bijaše izvora obilatijeh vodom. 25Prije nego se gore osnovaše, prije humova ja sam se rodila; 26Još ne bješe naèinio zemlje ni polja ni poèetka prahu vasiljenskom; 27Kad je ureðivao nebesa, ondje bijah; kad je razmjeravao krug nad bezdanom. 28Kad je utvrðivao oblake gore i krijepio izvore bezdanu; 29Kad je postavljao moru meðu i vodama da ne prestupaju zapovijesti njegove, kad je postavljao temelje zemlji; 30Tada bijah kod njega hranjenica, bijah mu milina svaki dan, i veseljah se pred njim svagda;

Hebrews 2.11-18 (Epistle, Annunciation)

11Jer i onaj koji osveæuje, i oni koji se osveæuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braæom 12Govoreæi: objaviæu ime tvoje braæi svojoj, i posred crkve zapjevaæu te. 13I opet: ja æu se u njega uzdati. I opet: evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. 14Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; 15I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi. 16Jer se zaista ne prima anðela, nego se prima sjemena Avraamova. 17Zato bješe dužan u svemu da bude kao braæa, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenièki pred Bogom, da oèisti grijehe narodne. 18Jer u èemu postrada i iskušan bi u onome može pomoæi i onima koji se iskušavaju.

Luke 1.24-38 (Gospel, Annunciation)

24A poslije ovijeh dana zatrudnje Jelisaveta žena njegova, i krijaše se pet mjeseci govoreæi: 25Tako mi uèini Gospod u dane ove u koje pogleda na me da me izbavi od ukora meðu ljudima. 26A u šesti mjesec posla Bog anðela Gavrila u grad Galilejski po imenu Nazaret 27K djevojci isprošenoj za muža, po imenu Josifa iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. 28I ušavši k njoj anðeo reèe: raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti meðu ženama. 29A ona vidjevši ga poplaši se od rijeèi njegove i pomisli: kakav bi ovo bio pozdrav? 30I reèe joj anðeo: ne boj se, Marija! Jer si našla milost u Boga. 31I evo zatrudnjeæeš, i rodiæeš sina, i nadjeni mu ime Isus. 32On æe biti veliki, i nazvaæe se sin najvišega, i daæe mu Gospod Bog prijesto Davida oca njegova; 33I carovaæe u domu Jakovljevu vavijek, i carstvu njegovom neæe biti kraja. 34A Marija reèe anðelu: kako æe to biti kad ja ne znam za muža? 35I odgovarajuæi anðeo reèe joj: duh sveti doæi æe na tebe, i sila najvišega osjeniæe te; zato i ono što æe se roditi biæe sveto, i nazvaæe se sin Božij. 36I evo Jelisaveta tvoja tetka, i ona zatrudnje sinom u starosti svojoj, i ovo je šesti mjesec njojzi, koju zovu nerotkinjom. 37Jer u Boga sve je moguæe što reèe. 38A Marija reèe: evo sluškinje Gospodnje; neka mi bude po rijeèi tvojoj. I anðeo otide od nje.

The Annunciation of Our Most Holy Lady, the Theotokos and Ever-Virgin Mary

When Mary the Virgin was about fourteen years old, the Archangel Gabriel came to Joseph’s dwelling, where she was living, and said to her, ‘Rejoice, thou Full of Grace, the Lord is with thee: blessed art thou among women.’ Receiving assurance that she had been chosen to be the Mother of God Himself, she answered in humility, ‘Behold the handmaid of the Lord; be it unto me according to thy word.’ Immediately, the Holy Spirit came upon her, the power of the Most High overshadowed her, and the Incarnation, long awaited by the whole creation, took place: He who contains the whole universe consented to be contained in the womb of one woman, the most holy Theotokos.

The Church teaches us that it was within the holy Virgin’s power to refuse the divine conception: her knowing and willing acceptance, the consummation of the faith of the whole righteous remnant of Israel, shows us that our very salvation is the fruit of the cooperation (synergia) of human faithfulness with God’s saving grace.

Carrying in her womb the Savior of the Universe, the Virgin went to the hills of Judea to stay with her kinswoman Elizabeth, who six months before had conceived in her old age (by Zacharias the priest) St John the Forerunner. As the holy Virgin approached, the child John leaped in his mother’s womb for joy, prophesying the coming of Emmanuel. Feeling the prophecy, Elizabeth was filled with the Holy Spirit and blessed the holy Mary and the fruit of her womb. And Mary in turn glorified God, saying ‘My soul doth magnify the Lord, and my spirit hath rejoiced in God my Savior’ (Luke ch. 1).

New Confessor/Hieromartyr Tikhon, patriarch of Moscow (1925)

Born in 1865, he was tonsured a monk in 1891, and consecrated a Bishop in 1891. From 1900, he was Bishop of Alaska, with oversight of the Church throughout North America. In America, he consecrated the first Orthodox monastery on the continent and worked tirelessly to unite all ethnic groups as one flock. In 1907 he was made Bishop of Yaroslavl and returned to Russia.

In 1917, he was elected to be the first Patriarch of Moscow since the abolition of the Patriarchate by Tsar Peter the Great more than 200 years before. Almost immediately, the Russian Church was plunged into new and terrible persecution as an atheist and totalitarian government seized control. Patriarch Tikhon always sought not to quarrel with the Communist government, but his refusal to deny his faith or his Church marked him in their eyes as an enemy. In 1925 he died under mysterious circumstances, and is generally thought to have been murdered by the Soviets. He is commemorated as a Confessor, and by many as a Martyr also.

Note: because his commemoration falls on the Feast of the Annunciation, his service is usually transferred to the day before or after the Feast.