Isaiah 7.1-14 (6th Hour)

1U vrijeme Ahaza sina Jotama sina Ozije cara Judina doðe Resin car Sirski i Fakej sin Remalijin car Izrailjev na Jerusalim da ga biju, ali ga ne mogoše uzeti. 2I doðe glas domu Davidovu i rekoše: Sirija se složi s Jefremom. A srce Ahazovo i srce naroda njegova ustrepta kao drveæe u šumi od vjetra. 3Tada reèe Gospod Isaiji: izidi na susret Ahazu, ti i Sear-jasuv sin tvoj, nakraj jaza gornjega jezera, na put kod polja bjeljareva. 4I reci mu: èuvaj se i budi miran, ne boj se i srce tvoje neka se ne plaši od dva kraja ovijeh glavanja što se puše, od raspaljenoga gnjeva Resinova i Sirskoga i sina Remalijina. 5Što se Sirci i Jefrem i sin Remalijin dogovoriše na tvoje zlo govoreæi: 6Hajdemo na Judejsku da joj dosadimo i da je osvojimo i da postavimo u njoj carem sina Taveilova; 7Zato ovako veli Gospod Bog: neæe se to uèiniti, neæe biti. 8Jer je glava Siriji Damasak, a Damasku je glava Resin; i do šezdeset i pet godina satræe se Jefrem tako da više neæe biti narod. 9I glava je Jefremu Samarija, a Samariji je glava sin Remalijin. Ako ne vjerujete, neæete se održati. 10I još reèe Gospod Ahazu govoreæi: 11Išti znak od Gospoda Boga svojega, išti ozdo iz dubine ili ozgo s visine. 12A Ahaz reèe: neæu iskati, niti æu kušati Gospoda. 13Tada reèe Isaija: slušajte sada, dome Davidov; malo li vam je što dosaðujete ljudima, nego dosaðujete i Bogu mojemu? 14Zato æe vam sam Gospod dati znak: eto djevojka æe zatrudnjeti i rodiæe sina, i nadjenuæe mu ime Emanuilo.

Genesis 5.32-6.8 (Vespers)

32A Noju kad bi pet stotina godina, rodi Noje Sima, Hama i Jafeta.

1A kad se ljudi poèeše množiti na zemlji, i kæeri im se narodiše. 2Videæi sinovi Božji kæeri èovjeèije kako su lijepe uzimaše ih za žene koje htješe. 3A Gospod reèe: neæe se duh moj dovijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina. 4A bijaše tada divova na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu sa kæerima èovjeèijim, pa im one raðahu sinove; to bijahu silni ljudi, od starine na glasu. 5I Gospod videæi da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle, 6Pokaja se Gospod što je stvorio èovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu. 7I reèe Gospod: hoæu da istrijebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio, od èovjeka do stoke i do sitne životinje i do ptica nebeskih; jer se kajem što sam ih stvorio. 8Ali Noje naðe milost pred Gospodom.

Proverbs 6.20-7.1 (Vespers)

20Èuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje. 21Priveži ih sebi na srce zasvagda, i spuèi ih sebi oko grla. 22Kuda god poðeš, vodiæe te; kad zaspiš, èuvaæe te; kad se probudiš, razgovaraæe te; 23Jer je zapovijest žižak, i nauka je vidjelo, i put je životni karanje koje pouèava; 24Da te èuvaju od zle žene, od jezika kojim laska žena tuða. 25Ne zaželi u srcu svom ljepote njezine, i nemoj da te uhvati vjeðama svojim. 26Jer sa žene kurve spada èovjek na komad hljeba, i žena pusta lovi dragocjenu dušu. 27Hoæe li ko uzeti ognja u njedra a haljine da mu se ne upale? 28Hoæe li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne ožeže? 29Tako biva onome koji ide k ženi bližnjega svojega; neæe biti bez krivice ko je se god dotakne. 30Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti dušu svoju, buduæi gladan; 31Nego kad ga uhvate plati samosedmo, da sve imanje doma svojega. 32Ali ko uèini preljubu sa ženom, bezuman je, dušu svoju gubi ko tako èini; 33Muke i ruga dopada, i sramota se njegova ne može izbrisati. 34Jer je ljubavna sumnja žestoka u muža i ne štedi na dan osvete; 35Ne mari ni za kakav otkup, i ne prima ako æeš i mnogo darova davati.

1Sine, èuvaj rijeèi moje, i zapovijesti moje sahrani kod sebe.

Martyr Eudocia of Heliopolis (2nd c.)

Eudocia was from Heliopolis of Phoenicia (now Baalbek in Lebanon). A surpassingly beautiful pagan, she led a licentious life and became wealthy from the gifts of her many lovers. One day an elderly monk, Germanus, came to Heliopolis and stayed with a Christian whose house adjoined Eudocia’s. At night, he began to read aloud from the Psalter and a book on the Last Judgment. From next-door, Eudocia heard him. Her heart was reached, and she stood attentively all night, listening to every word in fear and contrition. The next day she begged Germanus to visit her, and he explained the saving Christian faith to her. Finally, Eudocia asked the local bishop to baptise her. She freed her servants, gave all her wealth to the poor, and entered a monastery.

“Her former lovers, enraged at her conversion, her refusal to return to her old ways, and the withering away of her beauty through the severe mortifications she practiced, betrayed her as a Christian to Vincent the Governor, and she was beheaded”(Great Horologion). According to some,this was under Trajan (98-117); according to others, under Hadrian (117-138).

The Prologue gives a somewhat different account: that after entering the monastery, Eudocia was permitted to pursue the monastic life in peace — with such devotion that, thirteen months after she entered the monastery, she was chosen as abbess. She lived for fifty-six years in the monastery, and was granted the gift of raising the dead. In her old age, a persecution of Christians arose, and Eudocia was beheaded along with many others. “Here is a wonderful example of how a vessel of uncleanness can be purified, sanctified and filled with a precious, heavenly fragrance by the grace of the Holy Spirit” (Prologue).