Scripture Readings
Isaiah 6.1-12
(6th Hour)
1Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu.
2Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema leæaše.
3I vikahu jedan drugome govoreæi: svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove.
4I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima.
5I rekoh: jaoh meni! pogiboh, jer sam èovjek neèistijeh usana, i živim usred naroda neèistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim oèima.
6A jedan od serafima doletje k meni držeæi u ruci živ ugljen, koji uze s oltara kliještima,
7I dotaèe se usta mojih i reèe: evo, ovo se dotaèe usta tvojih, i bezakonje tvoje uze se, i grijeh tvoj oèisti se.
8Potom èuh glas Gospodnji gdje reèe: koga æu poslati? i ko æe nam iæi? A ja rekoh: evo mene, pošlji mene.
9A on reèe: idi, i reci tome narodu: slušajte ali neæete razumjeti, gledajte ali neæete poznati.
10Uèini da odeblja srce tome narodu i uši da im otežaju, i oèi im zatvori, da ne vide oèima svojim i ušima svojim da ne èuju i srcem svojim da ne razumiju i ne obrate se i ne iscijele.
11A ja rekoh: dokle Gospode? A on reèe: dokle ne opuste gradovi da budu bez stanovnika i kuæe da budu bez ljudi, i zemlja dokle sasvijem ne opusti,
12I dokle Gospod opravi daleko ljude i bude sama pustoš u zemlji.
Genesis 5.1-24 (Vespers)
1Ovo je pleme Adamovo. Kad Bog stvori èovjeka, po oblièju svojemu stvori ga.
2Muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih, i nazva ih èovjek, kad biše stvoreni.
3I poživje Adam sto i trideset godina, i rodi sina po oblièju svojemu, kao što je on, i nadjede mu ime Sit.
4A rodiv Sita poživje Adam osam stotina godina, raðajuæi sinove i kæeri;
5Tako poživje Adam svega devet stotina i trideset godina; i umrije.
6A Sit poživje sto i pet godina, i rodi Enosa;
7A rodiv Enosa poživje Sit osam stotina i sedam godina, raðajuæi sinove i kæeri;
8Tako poživje Sit svega devet stotina i dvanaest godina; i umrije.
9A Enos poživje devedeset godina, i rodi Kajinana;
10A rodiv Kajinana poživje Enos osam stotina i petnaest godina, raðajuæi sinove i kæeri;
11Tako poživje Enos svega devet stotina i pet godina; i umrije.
12A Kajinan poživje sedamdeset godina, i rodi Maleleila;
13A rodiv Maleleila poživje Kajinan osam stotina i èetrdeset godina, raðajuæi sinove i kæeri;
14Tako poživje Kajinan svega devet stotina i deset godina; i umrije.
15A Maleleilo poživje šezdeset i pet godina, i rodi Jareda;
16A rodiv Jareda poživje Maleleilo osam stotina i trideset godina, raðajuæi sinove i kæeri;
17Tako poživje Maleleilo svega osam stotina i devedeset i pet godina; i umrije.
18A Jared poživje sto i šezdeset i dvije godine, i rodi Enoha;
19A rodiv Enoha poživje Jared osam stotina godina, raðajuæi sinove i kæeri;
20Tako poživje Jared svega devet stotina i šezdeset i dvije godine, i umrije.
21A Enoh poživje šezdeset i pet godina, i rodi Matusala;
22A rodiv Matusala poživje Enoh jednako po volji Božjoj trista godina, raðajuæi sinove i kæeri;
23Tako poživje Enoh svega trista i šezdeset i pet godina;
24I živeæi Enoh jednako po volji Božjoj, nestade ga, jer ga uze Bog.
Proverbs 6.3-20 (Vespers)
3Zato uèini tako, sine moj, i oprosti se, jer si dopao u ruke bližnjemu svojemu; idi, pripadni, i navali na bližnjega svojega.
4Ne daj sna oèima svojima, ni vjeðama svojima drijema.
5Otmi se kao srna iz ruke lovcu, i kao ptica iz ruke ptièaru.
6Idi k mravu, ljenivèe, gledaj putove njegove, i omudraj.
7Nema voða ni upravitelja ni gospodara;
8I opet pripravlja ljeti sebi hranu, zbira uz žetvu piæu svoju.
9Dokle æeš, ljenivèe, ležati? kad æeš ustati od sna svojega?
10Dok malo prospavaš, dok malo prodrijemlješ, dok malo sklopiš ruke da prilegneš,
11Utom æe doæi siromaštvo tvoje kao putnik i oskudica tvoja kao oružan èovjek.
12Èovjek nevaljao i nitkov hodi sa zlijem ustima;
13Namiguje oèima, govori nogama, pokazuje prstima;
14Svaka mu je opaèina u srcu, kuje zlo svagda, zameæe svaðu.
15Zato æe ujedanput doæi pogibao njegova, èasom æe se satrti i neæe biti lijeka.
16Na ovo šestoro mrzi Gospod, i sedmo je gad duši njegovoj:
17Oèi ponosite, jezik lažljiv i ruke koje proljevaju krv pravu,
18Srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trèe na zlo,
19Lažan svjedok koji govori laž, i ko zameæe svaðu meðu braæom.
20Èuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje.
Commemorations
Blessed Nicholas of Pskov, fool for Christ (1576)
“A rare fearlessness is a characteristic of fools for Christ. Blessed Nicholas ran through the streets of Pskov, pretending madness, rebuking people for their secret sins and foretelling what would happen to them. When Tsar Ivan the Terrible entered Pskov, the whole town was in fear and dread of the terrible Tsar… The Tsar, learning about this blessed man, who and what he was, visited him in his tiny room. [Ivan was a great lover of external piety.] It was the first week of the Great Fast. Hearing that the Tsar was coming to visit him, Nicholas found a piece of raw meat and, when the Tsar entered his cell, Nicholas bowed and offered the meat to the Tsar. ‘Eat, little Ivan, eat!’ The terrible Tsar answered him furiously: ‘I am a Christian, and do not eat meat in the Fast.’ Then the man of God retorted, ‘You do that and worse; you feed on men’s flesh and blood, forgetting not only the Fast but God as well.’ This lecture entered deeply into the heart of Tsar Ivan, and he immediately left Pskov in shame, having intended to wreak great slaughter there.” (Prologue)
Holy New Martyr Kyranna (1751)
This pious and beautiful maiden lived in a village near Thessalonica. One day a Janissary, come to collect taxes, laid eyes on her and was struck by lust. When she refused his advances, the wicked official brought her before the judge in Thessalonica and, using other soldiers as false witnesses, said that she had agreed to marry him and to convert to Islam. To all these claims Kyranna replied, ‘I am a Christian, and I have no bridegroom but Christ, to whom I have offered my maidenhood as a dowry. Him I love and for Him I am ready to shed my blood! That is my answer; expect no other from me.’ Having said this, she ‘enclosed herself in silence’ (Synaxarion) and would testify no more. She was cast into prison, where she was tormented and finally beaten to death by her jailer. When she died, a divine Light surrounded her and illumined the entire prison. When news of the miracle spread, the shamed Turkish officials handed over her body to Christians, who laid it to rest outside the city.