Isaiah 2.3-11 (6th Hour)

3I iæi æe mnogi narodi govoreæi: hodite da idemo na goru Gospodnju, u dom Boga Jakovljeva, i uèiæe nas svojim putovima, i hodiæemo stazama njegovijem; jer æe iz Siona izaæi zakon, i rijeè Gospodnja iz Jerusalima. 4I sudiæe meðu narodima, i karaæe mnoge narode, te æe raskovati maèeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neæe dizati maèa narod na narod, niti æe se više uèiti boju. 5Dome Jakovljev, hodi da idemo po svjetlosti Gospodnjoj. 6Ali si ostavio svoj narod, dom Jakovljev, jer su puni zala istoènijeh i gataju kao Filisteji, i mili su im sinovi tuðinski. 7I zemlja je njihova puna srebra i zlata, i blagu njihovu nema kraja; zemlja je njihova puna konja, i kolima njihovijem nema kraja. 8Puna je zemlja njihova i idola; djelu ruku svojih klanjaju se, što naèiniše prsti njihovi. 9I klanjaju se prosti ljudi, i savijaju se glavni ljudi; nemoj im oprostiti. 10Uði u stijenu, i sakrij se u prah od straha Gospodnjega i od slave velièanstva njegova. 11Ponosite oèi èovjeèije poniziæe se, i visina ljudska ugnuæe se, a Gospod æe sam biti uzvišen u onaj dan.

Genesis 1.24-2.3 (Vespers)

24Potom reèe Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem. I bi tako. 25I stvori Bog zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro. 26Potom reèe Bog: da naèinimo èovjeka po svojemu oblièju, kao što smo mi, koji æe biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se mièu po zemlji. 27I stvori Bog èovjeka po oblièju svojemu, po oblièju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih. 28I blagoslovi ih Bog, i reèe im Bog: raðajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se mièe po zemlji. 29I još reèe Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to æe vam biti za hranu. 30A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se mièe na zemlji i u èem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako. 31Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma. I bi veèe i bi jutro, dan šesti.

1Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova. 2I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja uèini; i poèinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja uèini; 3I blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan poèinu od svijeh djela svojih, koja uèini;

Proverbs 2.1-22 (Vespers)

1Sine moj, ako primiš rijeèi moje, i zapovijesti moje sahraniš kod sebe, 2Da pazi uho tvoje na mudrost, i prigneš srce svoje k razumu, 3Ako prizoveš mudrost, i k razumu podigneš glas svoj, 4Ako ga ustražiš kao srebro, i kao sakriveno blago ako dobro ustražiš; 5Tada æeš razumjeti strah Gospodnji, i poznanje Božije naæi æeš. 6Jer Gospod daje mudrost, iz njegovijeh usta dolazi znanje i razum. 7Èuva pravima što doista jest, štit je onima koji hode u bezazlenosti, 8Da bi se držali staza pravijeh, a on èuva put svetaca svojih. 9Tada æeš razumjeti pravdu i sud i što je pravo, i svaki dobri put. 10Kad doðe mudrost u srce tvoje, i znanje omili duši tvojoj, 11Pomnjivost æe paziti na te, razum æe te èuvati, 12Izbavljajuæi te od zla puta, od ljudi koji govore opake stvari, 13Koji ostavljaju prave pute da idu putovima mraènijem, 14Koji se raduju zlo èineæi, i igraju u zlijem opaèinama; 15Kojih su putovi krivi, i sami su opaki na stazama svojim; 16Izbavljajuæi te od žene tuðe, od tuðinke, koja laska svojim rijeèima, 17Koja ostavlja voða mladosti svoje, i zaboravlja zavjet Boga svojega. 18Jer k smrti vodi dom njezin, i k mrtvima staze njezine. 19Ko god uðe k njoj ne vraæa se, niti izlazi na put životni. 20Zato hodi putem dobrijeh, i drži se staza pravednièkih. 21Jer æe pravednici nastavati na zemlji, i bezazleni æe ostati na njoj. 22A bezbožni æe se istrijebiti sa zemlje, i bezakonici æe se išèupati iz nje.

Martyr Eudocia of Heliopolis (2nd c.)

Eudocia was from Heliopolis of Phoenicia (now Baalbek in Lebanon). A surpassingly beautiful pagan, she led a licentious life and became wealthy from the gifts of her many lovers. One day an elderly monk, Germanus, came to Heliopolis and stayed with a Christian whose house adjoined Eudocia’s. At night, he began to read aloud from the Psalter and a book on the Last Judgment. From next-door, Eudocia heard him. Her heart was reached, and she stood attentively all night, listening to every word in fear and contrition. The next day she begged Germanus to visit her, and he explained the saving Christian faith to her. Finally, Eudocia asked the local bishop to baptise her. She freed her servants, gave all her wealth to the poor, and entered a monastery.

“Her former lovers, enraged at her conversion, her refusal to return to her old ways, and the withering away of her beauty through the severe mortifications she practiced, betrayed her as a Christian to Vincent the Governor, and she was beheaded”(Great Horologion). According to some,this was under Trajan (98-117); according to others, under Hadrian (117-138).

The Prologue gives a somewhat different account: that after entering the monastery, Eudocia was permitted to pursue the monastic life in peace — with such devotion that, thirteen months after she entered the monastery, she was chosen as abbess. She lived for fifty-six years in the monastery, and was granted the gift of raising the dead. In her old age, a persecution of Christians arose, and Eudocia was beheaded along with many others. “Here is a wonderful example of how a vessel of uncleanness can be purified, sanctified and filled with a precious, heavenly fragrance by the grace of the Holy Spirit” (Prologue).