Isaiah 11.10-12.2 (6th Hour)

10I u to æe vrijeme za korijen Jesejev, koji æe biti zastava narodima, raspitivati narodi, i poèivalište njegovo biæe slavno. 11I tada æe Gospod opet podignuti ruku svoju da zadobije ostatak naroda svojega, što ostane od Asirske i od Misira i od Patrosa i od Etiopske i od Elama i od Senara i od Emata i od ostrva morskih. 12I podignuæe zastavu narodima i prognane Izrailjeve i rasijane Judine sabraæe s èetiri kraja zemaljska, 13I nestaæe zavisti Jefremove, i neprijatelji Judini istrijebiæe se; Jefrem neæe zavidjeti Judi, a Juda neæe zlobiti Jefremu. 14Nego æe složno letjeti na pleæa Filistejima k zapadu; zajedno æe plijeniti narode istoène; na Edomce i Moavce dignuæe ruke svoje, i sinovi Amonovi biæe im pokorni. 15I Gospod æe presušiti zaliv mora Misirskoga, i mahnuæe rukom svojom svrh rijeke sa silnijem vjetrom svojim, i udariæe je po sedam krakova da se može prelaziti u obuæi. 16I biæe put ostatku naroda njegova, što ostane od Asirske, kao što je bio Izrailju kad izide iz zemlje Misirske.

1I reæi æeš u ono vrijeme: hvalim te, Gospode, jer si se bio razgnjevio na me, pa se odvratio gnjev tvoj, i utješio si me. 2Gle, Bog je spasenje moje, uzdaæu se i neæu se bojati, jer mi je sila i pjesma Gospod Bog, on mi bi spasitelj.

Genesis 7.11-8.3 (Vespers)

11Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugoga mjeseca, sedamnaesti dan toga mjeseca, taj dan razvališe se svi izvori velikoga bezdana, i otvoriše se ustave nebeske; 12I udari dažd na zemlju za èetrdeset dana i èetrdeset noæi. 13Taj dan uðe u kovèeg Noje i Sim i Ham i Jafet, sinovi Nojevi, i žena Nojeva i tri žene sinova njegovijeh s njima; 14Oni, i svakojake zvijeri po vrstama svojim, i svakojaka stoka po vrstama svojim, i što se god mièe po zemlji po vrstama svojim, i ptice sve po vrstama svojim, i što god leti i ima krila. 15Doðe k Noju u kovèeg po dvoje od svakoga tijela, u kojem ima živa duša, 16Muško i žensko od svakoga tijela uðoše, kao što bješe Bog zapovjedio Noju; pa Gospod zatvori za njim. 17I bi potop na zemlji za èetrdeset dana; i voda doðe i uze kovèeg, i podiže ga od zemlje. 18I navali voda, i usta jako po zemlji, i kovèeg stade ploviti vodom. 19I navaljivaše voda sve veæma po zemlji, i pokri sva najviša brda što su pod cijelijem nebom. 20Petnaest lakata doðe voda iznad brda, pošto ih pokri. 21Tada izgibe svako tijelo što se micaše na zemlji, ptice i stoka, i zvijeri i sve što gamiže po zemlji, i svi ljudi. 22Sve što imaše dušu živu u nosu, sve što bijaše na suhu, pomrije. 23I istrijebi se svako tijelo živo na zemlji, i ljudi i stoka i što god gamiže i ptice nebeske, sve, velim, istrijebi se sa zemlje; samo Noje osta i što s njim bješe u kovèegu. 24I stajaše voda povrh zemlje sto i pedeset dana.

1A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovèegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu. 2I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. 3I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana;

Proverbs 10.1-22 (Vespers)

1Mudar je sin radost ocu svojemu, a lud je sin žalost materi svojoj. 2Ne pomaže nepravedno blago, nego pravda izbavlja od smrti. 3Ne da Gospod da gladuje duša pravednikova, a imanje bezbožnièko razmeæe. 4Nemarna ruka osiromašava, a vrijedna ruka obogaæava. 5Ko zbira u ljeto, sin je razuman; ko spava o žetvi, sin je sramotan. 6Blagoslovi su nad glavom pravedniku, a usta bezbožnièka pokriva nasilje. 7Spomen pravednikov ostaje blagosloven, a ime bezbožnièko truhne. 8Ko je mudra srca, prima zapovijesti; a ko je ludijeh usana, pašæe. 9Ko hodi bezazleno, hodi pouzdano; a ko je opak na putovima svojim, poznaæe se. 10Ko namiguje okom, daje muku; i ko je ludijeh usana, pašæe. 11Usta su pravednikova izvor životu, a usta bezbožnièka pokriva nasilje. 12Mrzost zameæe svaðe, a ljubav prikriva sve prijestupe. 13Na usnama razumnoga nalazi se mudrost, a za leða je bezumnoga batina. 14Mudri sklanjaju znanje, a usta ludoga blizu su pogibli. 15Bogatstvo je bogatima tvrd grad, siromaštvo je siromasima pogibao. 16Rad je pravednikov na život, dobitak bezbožnikov na grijeh. 17Ko prima nastavu, na putu je k životu; a ko odbacuje kar, luta. 18Ko pokriva mržnju, lažljivih je usana; i ko iznosi sramotu, bezuman je. 19U mnogim rijeèima ne biva bez grijeha; ali ko zadržava usne svoje, razuman je. 20Jezik je pravednikov srebro odabrano; srce bezbožnièko ne vrijedi ništa. 21Usne pravednikove pasu mnoge, a bezumni umiru s bezumlja. 22Blagoslov Gospodnji obogaæava a bez muke.

Our righteous Fathers martyred at the Monastery of St Sabbas the Sanctified (633? 796?)

The holy Monastery of St Sabbas is still in existence today, by the providence of God, though several times in its history it has been plundered and left empty. At one time it was attacked by Arab raiders. The monks considered fleeing, but their abbot, Thomas, said, ‘We have fled from the world into this wilderness for the love of Christ; it would be shameful for us now to flee from the wilderness for fear of men. If we are killed here, we shall be killed through love for Christ, for whose sake we have come here to live.’ So the monks agreed with one mind to wait their attackers unarmed. The Arabs killed some with arrows, and shut some in the cave of St Sabbas, lighting a fire at the entrance to suffocate them with smoke. The whole company of monks were thus privileged to give their lives for Christ’s sake.

Accounts of the date differ substantially: the Great Horologion says that they died during the reign of the Emperor Heraclius, when St Modestus was Patriarch of Jerusalem (632-634); the Prologue that they died in 796 during the reign of Constantine and Irene, when Elias was Patriarch of Jerusalem.

St Photine the Samaritan Woman (66)

See her commemoration on February 26.

St Cuthbert the Wonderworker, Bishop of Lindisfarne (687)

‘Saint Cuthbert was born in Britain about the year 635, and became a monk in his youth at the monastery of Melrose by the River Tweed. After many years of struggle as a true priest of Christ, in the service both of his own brethren and of the neglected Christians of isolated country villages, he became a solitary on Farne Island in 676. After eight years as a hermit, he was constrained to leave his quiet to become Bishop of Lindisfarne, in which office he served for almost two years. He returned to his hermitage two months before he reposed in peace in 687.

‘Because of the miracles he wrought both during his life and at his tomb after death, he is called the “Wonderworker of Britain.” The whole English people honoured him, and kings were both benefactors to his shrine and suppliants of his prayers. Eleven years after his death, his holy relics were revealed to be incorrupt; when his body was translated from Lindisfarne to Durham Cathedral in August of 1104, his body was still found to be untouched by decay, giving off “an odour of the sweetest fragrancy,” and “from the flexibility of its joints representing a person asleep rather than dead.” Finally, when the most impious Henry VIII desecrated his shrine, opening it to despoil it of its valuables, his body was again found incorrupt, and was buried in 1542. It is believed that after this the holy relics of Saint Cuthbert were hidden to preserve them from further desecration.’ (Great Horologion)