Isaiah 13.2-13 (6th Hour)

2Na gori visokoj podignite zastavu, vièite im iza glasa, mašite rukom, neka uðu na vrata kneževska. 3Ja sam zapovjedio izabranima svojim i dozvao sam junake svoje da izvrše gnjev moj koji se raduju s velièine moje. 4Vika stoji ljudstva na gorama kao da je velik narod, vika i vreva carstva skupljenijeh naroda; Gospod nad vojskama pregleda vojsku ubojitu. 5Dolaze iz daljne zemlje, s kraja nebesa, Gospod i oruða srdnje njegove, da zatre svu zemlju. 6Ridajte, jer je blizu dan Gospodnji; doæi æe kao pustoš od svemoguæega. 7Zato æe svaka ruka klonuti, i svako srce èovjeèije rastopiti se. 8I oni æe se smesti, muke i bolovi spopašæe ih, muèiæe se kao porodilja, prepašæe se jedan od drugoga, lica æe im biti kao plamen. 9Evo, ide dan Gospodnji ljuti s gnjevom i jarošæu da obrati zemlju u pustoš, i grješnike da istrijebi iz nje. 10Jer zvijezde nebeske i prilike nebeske neæe pustiti svjetlosti svoje, sunce æe pomrèati o roðaju svom, i mjesec neæe pustiti svjetlosti svoje. 11I pohodiæu vasiljenu za zloæu, i bezbožnike za bezakonje; i ukinuæu razmetanje oholijeh, i ponos silnijeh oboriæu. 12Uèiniæu da æe èovjek više vrijediti nego zlato èisto, više nego zlato Ofirsko. 13Zato æu zatresti nebo, i zemlja æe se pokrenuti sa svoga mjesta od jarosti Gospoda nad vojskama i u dan kad se raspali gnjev njegov.

Genesis 8.4-21 (Vespers)

4Te se ustavi kovèeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu. 5I voda opadaše sve veæma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda. 6A poslije èetrdeset dana otvori Noje prozor na kovèegu, koji bješe naèinio; 7I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji. 8Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje. 9A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovèeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovèeg. 10I poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovèega. 11I pred veèe vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje. 12Ali poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati. 13Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovèegu, i ugleda zemlju suhu. 14A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha. 15Tada reèe Bog Noju govoreæi: 16Izidi iz kovèega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom; 17Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziðu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji. 18I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim. 19Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se mièe po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovèega. 20I naèini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake èiste stoke i od svijeh ptica èistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. 21I Gospod omirisa miris ugodni, i reèe u srcu svojem: neæu više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca èovjeèijega zla od malena; niti æu više ubijati svega što živi, kao što uèinih.

Proverbs 10.31-11.12 (Vespers)

31Usta pravednikova iznose mudrost, a jezik opaki istrijebiæe se. 32Usne pravednikove znaju što je milo, a bezbožnièka su usta opaèina.

1Lažna su mjerila mrska Gospodu, a prava mjera ugodna mu je. 2Kad doðe oholost, doðe i sramota; a u smjernijeh je mudrost. 3Pravedne vodi bezazlenost njihova, a bezakonike satire zloæa njihova. 4Neæe pomoæi bogatstvo u dan gnjeva, a pravda izbavlja od smrti. 5Pravda bezazlenoga upravlja put njegov, a bezbožnik pada od svoje bezbožnosti. 6Pravedne izbavlja pravda njihova, a bezakonici hvataju se u svojoj zloæi. 7Kad umire bezbožnik, propada nadanje, i najjaèe uzdanje propada. 8Pravednik se izbavlja iz nevolje, a bezbožnik dolazi na njegovo mjesto. 9Licemjer kvari ustima bližnjega svojega; ali se pravednici izbavljaju znanjem. 10Dobru pravednijeh raduje se grad; a kad propadaju bezbožnici, biva pjevanje. 11Blagoslovima pravednijeh ljudi podiže se grad, a s usta bezbožnièkih raskopava se. 12Bezumnik se ruga bližnjemu svojemu, a razuman èovjek muèi.

Our Holy Father James the Confessor, bishop, of the Studion (8th c.)

His birthplace and the place of his episcopate are unknown. He was a monk of the Studion monastery in Constantinople, and a disciple of St Theodore the Studite. As a bishop he was severely persecuted by the iconoclasts in the time of the Emperor Constantine Copronymus, enduring hunger, imprisonment and mocking, thus earning the title “Confessor.” Saint Theodore wrote a homily in honor of him.

Our Holy Father Serapion (366)

‘A companion of St Antony the Great, he lived in the Nitrian desert, in charge of the monastery of Arsina which contained 11,000 monks. Palladius and Sozomenes gave him the title “the Great”. He entered into rest in about 366. St Serapion wrote: “Do not think that sickness is grave; only sin is grave… Sickness leads us only to the tomb, but sin follows the sinner beyond it”.’ (Prologue)