John 20.1-10 (7th Matins Gospel)

1A u prvi dan nedjelje doðe Marija Magdalina na grob rano, još dok se ne bješe rasvanulo, i vidje da je kamen odvaljen od groba. 2Onda otrèa, i doðe k Simonu Petru i k drugom uèeniku koga ljubljaše Isus, i reèe im: uzeše Gospoda iz groba; i ne znamo gdje ga metnuše. 3A Petar iziðe i drugi uèenik, i poðoše ka grobu. 4Trèahu pak oba zajedno, i drugi uèenik trèaše brže od Petra, i doðe prije ka grobu. 5I nadvirivši se vidje haljine gdje leže; ali ne uðe. 6Doðe pak Simon Petar za njim, i uðe u grob, i vidje haljine same gdje leže, 7I ubrus koji bješe na glavi njegovoj ne s haljinama da leži nego osobito savit na jednom mjestu. 8Tada dakle uðe i drugi uèenik koji najprije doðe ka grobu, i vidje i vjerova. 9Jer još ne znadijahu pisma da njemu valja ustati iz mrtvijeh. 10Onda otidoše opet uèenici doma.

Acts 11.19-26, 29-30 (Epistle)

19A oni što se rasijaše od nevolje koja posta za Stefana, proðoše tja do Finikije i Kipra i Antiohije, nikomu ne govoreæi rijeèi do samijem Jevrejima. 20A neki od njih bijahu Kiprani i Kirinci, koji ušavši u Antiohiju govorahu Grcima propovijedajuæi jevanðelje o Gospodu Isusu. 21I bješe ruka Božija s njima; i mnogo ih vjerovaše i obratiše se ka Gospodu. 22A doðe rijeè o njima do ušiju crkve koja bješe u Jerusalimu; i poslaše Varnavu da ide tja do Antiohije; 23Koji došavši i vidjevši blagodat Božiju, obradova se, i moljaše sve da tvrdijem srcem ostanu u Gospodu; 24Jer bješe èovjek blag i pun Duha svetoga i vjere. I obrati se mnogi narod ka Gospodu. 25Varnava pak iziðe u Tars da traži Savla; i kad ga naðe, dovede ga u Antiohiju. 26I oni se cijelu godinu sastajaše ondje s crkvom, i uèiše mnogi narod; i najprije u Antiohiji nazvaše uèenike hrišæanima. 29A od uèenika odredi svaki koliko koji mogaše da pošlju u pomoæ braæi koja življahu u Judeji. 30Koje i uèiniše poslavši starješinama preko ruke Varnavine i Savlove.

John 4.5-42 (Gospel)

5Tako doðe u grad Samarijski koji se zove Sihar, blizu sela koje dade Jakov Josifu sinu svojemu. 6A ondje bijaše izvor Jakovljev; i Isus umoran od puta sjeðaše na izvoru; a bješe oko šestoga sahata. 7Doðe žena Samarjanka da zahvati vode; reèe joj Isus: daj mi da pijem. 8Jer uèenici njegovi bijahu otišli u grad da kupe jela.) 9Reèe mu žena Samarjanka: kako ti, Jevrejin buduæi, možeš iskati od mene žene Samarjanke da piješ? Jer se Jevreji ne miješaju sa Samarjanima. 10Odgovori Isus i reèe joj: da ti znaš dar Božij, i ko je taj koji ti govori: daj mi da pijem, ti bi iskala u njega i dao bi ti vodu živu. 11Reèe mu žena: Gospode! ni zahvatiti nemaš èim, a studenac je dubok; odakle æeš dakle uzeti vodu živu? 12Eda li si ti veæi od našega oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova? 13Odgovori Isus i reèe joj: svaki koji pije od ove vode opet æe ožednjeti; 14A koji pije od vode koju æu mu ja dati neæe ožednjeti dovijeka; nego voda što æu mu ja dati biæe u njemu izvor vode koja teèe u život vjeèni. 15Reèe mu žena: Gospode! daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu. 16Reèe joj Isus: idi zovni muža svojega, i doði ovamo. 17Odgovori žena i reèe mu: nemam muža. Reèe joj Isus: dobro si kazala: nemam muža; 18Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala. 19Reèe mu žena: Gospode! vidim da si ti prorok. 20Oci naši moliše se Bogu na ovoj gori, a vi kažete da je u Jerusalimu mjesto gdje se treba moliti. 21Reèe joj Isus: ženo! vjeruj mi da ide vrijeme kad se neæete moliti ocu ni na ovoj gori ni u Jerusalimu. 22Vi ne znate èemu se molite; a mi znamo èemu se molimo: jer je spasenije od Jevreja. 23Ali ide vrijeme, i veæ je nastalo, kad æe se pravi bogomoljci moliti ocu duhom i istinom, jer otac hoæe takovijeh bogomoljaca. 24Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole. 25Reèe mu žena: znam da æe doæi Mesija koji se zove Hristos, kad on doðe kazaæe nam sve. 26Reèe joj Isus: ja sam koji s tobom govorim. 27I tada doðoše uèenici njegovi, i èuðahu se gdje govoraše sa ženom; ali nijedan ne reèe: šta hoæeš? ili šta govoriš s njom? 28A žena ostavi sudove svoje i otide u grad i reèe ljudima: 29Hodite da vidite èovjeka koji mi kaza sve što sam uèinila: da nije to Hristos? 30Iziðoše dakle iz grada i poðoše k njemu. 31A uèenici njegovi moljahu ga meðu tijem govoreæi: Ravi! jedi. 32A on im reèe: ja imam jelo da jedem za koje vi ne znate. 33Tada uèenici govorahu meðu sobom: veæ ako mu ko donese da jede? 34A on im reèe: jelo je moje da izvršim volju onoga koji me je poslao, i da svršim njegov posao. 35Ne kažete li vi da su još èetiri mjeseca pa æe žetva prispjeti? Eto, velim vam: podignite oèi svoje i vidite njive kako su veæ žute za žetvu. 36I koji žnje prima platu, i sabira rod za život vjeèni, da se raduju zajedno i koji sije i koji žnje; 37Jer je u tom istinita besjeda da je drugi koji sije a drugi koji žnje. 38Ja vas poslah da žnjete gdje se vi ne trudiste; drugi se trudiše, a vi u posao njihov uðoste. 39I iz grada onoga mnogi od Samarjana vjerovaše ga za besjedu žene koja svjedoèaše: kaza mi sve što sam uèinila. 40Kad doðoše dakle Samarjani k njemu, moljahu ga da bi ostao kod njih; i ondje osta dva dana. 41I mnogo ih više vjerova za njegovu besjedu. 42A ženi govorahu: sad ne vjerujemo više za tvoju besjedu, jer sami èusmo i poznasmo da je ovaj zaista spas svijetu, Hristos.

Holy Prophet Jeremiah (583 BC)

He is the author of the Old Testament book that bears his name and of the Book of Lamentations; and Baruch, his scribe and disciple, composed the Old Testament book that bears his own name. Jeremiah was the son of Helkiah, of the tribe of Levi, from the city of Anathoth in the land of Benjamin. He prophesied for thirty years, from 613 to 583 BC. When the Hebrew people were taken into captivity in the reigh of Zedekiah, the Prophet remained behind and mourned the downfall of the Jerusalem: this is the origin of the book of Lamentations. The Jews who remained fled into Egypt, forcibly taking Jeremiah and his scribe Baruch with them. In Egypt, his prophecies continued to disturb his own people, who stoned him to death by in 583.

His name means “The Lord is exalted.” He is ranked second among the great Prophets, after Isaiah.

The holy Prophets and Forefathers, who lived before Christ’s coming in the flesh are counted as Saints of the Church because they foresaw His coming, spoke of it in their prophecies, looked forward to it with Joy, and greeted Jesus as their Savior when he descended into Hades before his Resurrection.

Saint Tamara (Tamar), Queen of Georgia (1212)

‘Saint Tamara was the only child of King George III. Upon his death in 1184, she became Queen at the age of twenty-four. Despite her youth, she ruled the country with such wisdom and godliness — leading it to unprecedented military triumphs over the neighboring Moslem countries in defence of her kingdom, fostering arts and letters, and zealously strengthening Orthodoxy — that her reign is known as the Golden Age of Georgia. After her coronation, she convoked a local council to correct disorders in church life. When the bishops had assembled from all parts of her kingdom, she, like Saint Constantine at the First Ecumenical Council, honoured them as if she were a commoner, and they Angels of God; exhorting them to establish righteousness and redress abuses, she said in her humility, “Do away with every wickedness, beginning with me, for the prerogative of the throne is in no wise that of making war against God.” Saint Tamara called herself “the father of orphans and the judge of widows,” and her contemporaries called her “King” instead of “Queen.” She herself led her army against the Moslems and fearlessly defeated them; because of the reverence that even the enemies of Georgia had for her, entire mountain tribes renounced Islam and were baptized. She built countless churches and monasteries throughout her kingdom, and was a benefactress also to the Holy Land, Mount Athos, and holy places in Greece and Cyprus. She has always been much beloved by her people, who have memorialized her meekness, wisdom, piety, obedience, and peace-loving nature in innumerable legends, ballads, and songs; the poem written in her honor by Shota Rustaveli, “The Knight of the Panther Skin,” is the masterpiece of Georgian literature. The great Queen Tamara departed the earthly kingdom for the heavenly in the year 1212.’ (Great Horologion)

Synaxis of the Three New Righteous Martyrs of the Holy Mountain, Euthymius, Ignatius, and Acacius (1814-1815)

All three were monks on Mt Athos. All three had renounced Christ in their youth and embraced Islam, but had repented and pursued the Christian life with fervor. All three, at different times, returned to Constantinople and declared themselves Christians, dooming themselves to death under Islamic law. Acacius’s poor and pious mother told him, ‘As you voluntarily denied the Lord, so you must now voluntarily and courageously receive martyrdom for our sweet Jesus.’ All three were beheaded in Constantinople. The holy relics of all three are kept at the Skete of the Venerable Forerunner on the Holy Mountain, where they had been monks.