Luke 1.39-49, 56 (Matins Gospel, Annunciation)

39A Marija ustavši onijeh dana otide brzo u gornju zemlju u grad Judin. 40I uðe u kuæu Zarijinu, i pozdravi se s Jelisavetom. 41I kad Jelisaveta èu èestitanje Marijino, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Jelisaveta se napuni Duha svetoga, 42I povika zdravo i reèe: blagoslovena si ti meðu ženama, i blagosloven je plod utrobe tvoje. 43I otkud meni ovo da doðe mati Gospoda mojega k meni? 44Jer gle, kad doðe glas èestitanja tvojega u uši moje, zaigra dijete radosno u utrobi mojoj. 45I blago onoj koja vjerova; jer æe se izvršiti što joj kaza Gospod. 46I reèe Marija: velièa duša moja Gospoda; 47I obradova se duh moj Bogu spasu mojemu, 48Što pogleda na poniženje sluškinje svoje; jer gle, otsad æe me zvati blaženom svi naraštaji; 49Što mi uèini velièinu silni, i sveto ime njegovo; 56Marija pak sjedi s njom oko tri mjeseca, i vrati se kuæi svojoj.

Isaiah 66.10-24 (6th Hour)

10Radujte se s Jerusalimom i veselite se u njemu svi koji ga ljubite; radujte se s njim svi koji ga žaliste. 11Jer æete sati sise od utjehe njegove, i nasitiæete se, saæete i naslaðivaæete se u svjetlosti slave njegove. 12Jer ovako veli Gospod: gle, ja æu kao rijeku dovesti k njemu mir i slavu naroda kao potok bujan, pa æete sati; biæete nošeni na rukama i milovani na koljenima. 13Kao kad koga mati njegova tješi tako æu ja vas tješiti, i utješiæete se u Jerusalimu. 14Vidjeæete i obradovaæe se srce vaše i kosti æe se vaše pomladiti kao trava, i znaæe se ruka Gospodnja na slugama njegovijem i gnjev na neprijateljima njegovijem. 15Jer, gle, Gospod æe doæi s ognjem, i kola æe mu biti kao vihor, da izlije gnjev svoj u jarosti i prijetnju u plamenu ognjenom. 16Jer æe Gospod suditi ognjem i maèem svojim svakom tijelu, i mnogo æe biti pobijenijeh od Gospoda. 17Koji se osveštavaju i koji se oèišæaju u vrtovima jedan za drugim javno, koji jedu meso svinjeæe i stvari gadne i miše, svi æe izginuti, veli Gospod. 18A ja znam djela njihova i misli njihove, i doæi æe vrijeme, te æu sabrati sve narode i jezike, i doæi æe i vidjeæe slavu moju. 19I postaviæu znak na njih, i poslaæu izmeðu njih koji se spasu k narodima u Tarsis, u Ful i u Lud, koji natežu luk, u Tuval i u Javan i na daljna ostrva, koja ne èuše glasa o meni niti vidješe slave moje, i javljaæe slavu moju po narodima. 20I svu æe braæu vašu iz svijeh naroda dovesti Gospodu na dar na konjima i na kolima i na nosilima i na mazgama i na kamilama ka svetoj gori mojoj u Jerusalim, veli Gospod, kao što prinose sinovi Izrailjevi dar u èistu sudu u dom Gospodnji. 21I izmeðu njih æu uzeti sveštenike i Levite, veli Gospod. 22Jer kao što æe nova nebesa i nova zemlja, što æu ja naèiniti, stajati preda mnom, veli Gospod, tako æe stajati sjeme vaše i ime vaše. 23I od mladine do mladine, i od subote do subote dolaziæe svako tijelo da se pokloni preda mnom, veli Gospod. 24I izlaziæe i gledaæe mrtva tjelesa onijeh ljudi koji se odmetnuše od mene; jer crv njihov neæe umrijeti i oganj njihov neæe se ugasiti, i biæe gad svakom tijelu.

Genesis 49.33-50.26 (Vespers)

33A kad izgovori Jakov zapovjesti sinovima svojim, diže noge svoje na postelju, i umrije, i pribran bi k rodu svojemu.

1Tada Josif pade na lice ocu svojemu, i plaka nad njim cjelujuæi ga. 2I zapovjedi Josif slugama svojim ljekarima da mirisima pomažu oca njegova; i ljekari pomazaše mirisima Izrailja. 3I navrši mu se èetrdeset dana, jer toliko dana treba onijem koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Misirci sedamdeset dana. 4A kad proðoše žalosni dani, reèe Josif domašnjima Faraonovijem govoreæi: ako sam našao milost pred vama, govorite Faraonu i recite: 5Otac me je moj zakleo govoreæi: evo, ja æu skoro umrijeti; u grobu mojem, koji iskopah u zemlji Hananskoj, ondje me pogrebi. Pa sada da idem da pogrebem oca svojega, a poslije æu opet doæi. 6A Faraon mu reèe: idi, pogrebi oca svojega kako te je zakleo. 7I otide Josif da pogrebe oca svojega; i s njim poðoše sve sluge Faraonove, starješine od doma njegova i sve starješine od zemlje Misirske, 8I sav dom Josifov i braæa njegova i dom oca njegova; samo djecu svoju i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji Gesemskoj. 9A poðe s njim i kola i konjika toliko da bješe vojska vrlo velika. 10A kad doðoše na gumno Atadovo, koje je s onu stranu Jordana, plakaše ondje mnogo i vrlo tužno; i Josif uèini žalost za ocem svojim za sedam dana. 11A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad vidješe plaè na gumnu Atadovu, rekoše: u velikoj su žalosti Misirci. Zato prozvaše ono mjesto s onu stranu Jordana žalost Misirska. 12I uèiniše mu sinovi njegovi kako im bješe zapovjedio. 13Odnesoše ga sinovi njegovi u zemlju Hanansku, i pogreboše ga u peæini na njivi Makpelskoj, koju kupi Avram da ima svoj grob u Efrona Hetejina prema Mamriji. 14I pogrebavši oca svojega vrati se Josif u Misir i braæa njegova i svi koji bijahu izašli s njim da pogrebu oca njegova. 15A braæa Josifova videæi gdje im otac umrije, rekoše: može biti da se Josif srdi na nas, pa æe nam se osvetiti za sve zlo što mu uèinismo. 16Zato poruèiše Josifu: otac tvoj zapovjedi na smrti i reèe: 17Ovako kažite Josifu: molim te, oprosti braæi svojoj bezakonje i grijeh, što ti pakostiše; sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvojega. A Josif zaplaka se kad mu to rekoše. 18Poslije doðoše i braæa njegova i padoše pred njim i rekoše: evo smo sluge tvoje. 19A Josif im reèe: ne bojte se, zar sam ja mjesto Boga? 20Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da uèini što se danas zbiva, da se saèuva u životu mnogi narod. 21Ne bojte se dakle; ja æu hraniti vas i vašu djecu. Tako ih utješi i oslobodi. 22Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svojega, i poživje sto i deset godina. 23I vidje Josif sinove Jefremove do treæega koljena; i sinovi Mahira sina Manasijina rodiše se i odrastoše na koljenima Josifovijem. 24I reèe Josif braæi svojoj: ja æu skoro umrijeti; ali æe vas zacijelo Bog pohoditi, i izvešæe vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu. 25I zakle Josif sinove Izrailjeve i reèe: zaista æe vas pohoditi Bog; a vi onda odnesite kosti moje odavde. 26Potom umrije Josif, a bješe mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima metnuše ga u kovèeg u Misiru.

Proverbs 31.8-31 (Vespers)

8Otvoraj usta svoja za nijemoga, za stvar svijeh namijenjenijeh smrti. 9Otvoraj usta svoja, sudi pravo, daj pravicu nevoljnome i ubogome. 10Ko æe naæi vrsnu ženu? jer vrijedi više nego biser. 11Oslanja se na nju srce muža njezina, i dobitka neæe nedostajati. 12Èini mu dobro, a ne zlo, svega vijeka svojega. 13Traži vune i lana, i radi po volji rukama svojim. 14Ona je kao laða trgovaèka, iz daleka donosi hranu svoju. 15Ustaje dok je još noæ, daje hranu èeljadi svojoj i posao djevojkama svojim. 16Misli o njivi, i uzme je, od rada ruku svojih sadi vinograd. 17Opasuje snagom bedra svoja i krijepi mišice svoje. 18Vidi kako joj je dobra radnja, ne gasi joj se noæu žižak. 19Rukama svojima maša se preslice, i prstima svojima drži vreteno. 20Ruku svoju otvora siromahu, i pruža ruke ubogome. 21Ne boji se snijega za svoju èeljad, jer sva èeljad njezina ima po dvoje haljine. 22Pokrivaèe sama sebi gradi, tako platno i skerlet odijelo joj je. 23Zna se muž njezin na vratima kad sjedi sa starješinama zemaljskim. 24Košulje gradi i prodaje, i pojase daje trgovcu. 25Odijelo joj je krjepost i ljepota, i osmijeva se na vrijeme koje ide. 26Usta svoja otvora mudro i na jeziku joj je nauka blaga. 27Pazi na vladanje èeljadi svoje, i hljeba u lijenosti ne jede. 28Sinovi njezini podižu se i blagosiljaju je; muž njezin takoðer hvali je; 29Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih nadvišuješ sve. 30Ljupkost je prijevarna i ljepota tašta; žena koja se boji Gospoda, ona zaslužuje pohvalu. 31Podajte joj od ploda ruku njezinijeh, i neka je hvale na vratima djela njezina.

Exodus 3.1-8 (Vespers, Annunciation)

1A Mojsije pasijaše stado Jotoru tastu svojemu, svešteniku Madijamskomu, i odvede stado preko pustinje, i doðe na goru Božiju Horiv. 2I javi mu se anðeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine. I pogleda, a to kupina ognjem gori a ne sagorijeva. 3I Mojsije reèe: idem da vidim tu utvaru veliku, zašto ne sagorijeva kupina. 4A Gospod kad ga vidje gdje ide da vidi, viknu ga Bog iz kupine, i reèe: Mojsije! Mojsije! A on odgovori: evo me. 5A Bog reèe: ne idi ovamo. Izuj obuæu svoju s nogu svojih, jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja. 6Još reèe: ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije zakloni lice svoje, jer ga strah bijaše gledati u Boga. 7I reèe Gospod: dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Misiru, i èuh viku njegovu od zla koje mu èine nastojnici, jer poznah muku njegovu. 8I siðoh da ga izbavim iz ruku Misirskih, i da ga izvedem iz one zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju gdje mlijeko i med teèe, na mjesto gdje su Hananeji i Heteji i Amoreji i Ferezeji i Jeveji i Jevuseji.

Proverbs 8.22-30 (Vespers, Annunciation)

22Gospod me je imao u poèetku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena. 23Prije vijekova postavljena sam, prije poèetka, prije postanja zemlje. 24Kad jošte ne bijaše bezdana, rodila sam se, kad još ne bijaše izvora obilatijeh vodom. 25Prije nego se gore osnovaše, prije humova ja sam se rodila; 26Još ne bješe naèinio zemlje ni polja ni poèetka prahu vasiljenskom; 27Kad je ureðivao nebesa, ondje bijah; kad je razmjeravao krug nad bezdanom. 28Kad je utvrðivao oblake gore i krijepio izvore bezdanu; 29Kad je postavljao moru meðu i vodama da ne prestupaju zapovijesti njegove, kad je postavljao temelje zemlji; 30Tada bijah kod njega hranjenica, bijah mu milina svaki dan, i veseljah se pred njim svagda;

Hebrews 2.11-18 (Epistle, Annunciation)

11Jer i onaj koji osveæuje, i oni koji se osveæuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braæom 12Govoreæi: objaviæu ime tvoje braæi svojoj, i posred crkve zapjevaæu te. 13I opet: ja æu se u njega uzdati. I opet: evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. 14Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; 15I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi. 16Jer se zaista ne prima anðela, nego se prima sjemena Avraamova. 17Zato bješe dužan u svemu da bude kao braæa, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenièki pred Bogom, da oèisti grijehe narodne. 18Jer u èemu postrada i iskušan bi u onome može pomoæi i onima koji se iskušavaju.

Luke 1.24-38 (Gospel, Annunciation)

24A poslije ovijeh dana zatrudnje Jelisaveta žena njegova, i krijaše se pet mjeseci govoreæi: 25Tako mi uèini Gospod u dane ove u koje pogleda na me da me izbavi od ukora meðu ljudima. 26A u šesti mjesec posla Bog anðela Gavrila u grad Galilejski po imenu Nazaret 27K djevojci isprošenoj za muža, po imenu Josifa iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. 28I ušavši k njoj anðeo reèe: raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti meðu ženama. 29A ona vidjevši ga poplaši se od rijeèi njegove i pomisli: kakav bi ovo bio pozdrav? 30I reèe joj anðeo: ne boj se, Marija! Jer si našla milost u Boga. 31I evo zatrudnjeæeš, i rodiæeš sina, i nadjeni mu ime Isus. 32On æe biti veliki, i nazvaæe se sin najvišega, i daæe mu Gospod Bog prijesto Davida oca njegova; 33I carovaæe u domu Jakovljevu vavijek, i carstvu njegovom neæe biti kraja. 34A Marija reèe anðelu: kako æe to biti kad ja ne znam za muža? 35I odgovarajuæi anðeo reèe joj: duh sveti doæi æe na tebe, i sila najvišega osjeniæe te; zato i ono što æe se roditi biæe sveto, i nazvaæe se sin Božij. 36I evo Jelisaveta tvoja tetka, i ona zatrudnje sinom u starosti svojoj, i ovo je šesti mjesec njojzi, koju zovu nerotkinjom. 37Jer u Boga sve je moguæe što reèe. 38A Marija reèe: evo sluškinje Gospodnje; neka mi bude po rijeèi tvojoj. I anðeo otide od nje.

The Annunciation of Our Most Holy Lady, the Theotokos and Ever-Virgin Mary

When Mary the Virgin was about fourteen years old, the Archangel Gabriel came to Joseph’s dwelling, where she was living, and said to her, ‘Rejoice, thou Full of Grace, the Lord is with thee: blessed art thou among women.’ Receiving assurance that she had been chosen to be the Mother of God Himself, she answered in humility, ‘Behold the handmaid of the Lord; be it unto me according to thy word.’ Immediately, the Holy Spirit came upon her, the power of the Most High overshadowed her, and the Incarnation, long awaited by the whole creation, took place: He who contains the whole universe consented to be contained in the womb of one woman, the most holy Theotokos.

The Church teaches us that it was within the holy Virgin’s power to refuse the divine conception: her knowing and willing acceptance, the consummation of the faith of the whole righteous remnant of Israel, shows us that our very salvation is the fruit of the cooperation (synergia) of human faithfulness with God’s saving grace.

Carrying in her womb the Savior of the Universe, the Virgin went to the hills of Judea to stay with her kinswoman Elizabeth, who six months before had conceived in her old age (by Zacharias the priest) St John the Forerunner. As the holy Virgin approached, the child John leaped in his mother’s womb for joy, prophesying the coming of Emmanuel. Feeling the prophecy, Elizabeth was filled with the Holy Spirit and blessed the holy Mary and the fruit of her womb. And Mary in turn glorified God, saying ‘My soul doth magnify the Lord, and my spirit hath rejoiced in God my Savior’ (Luke ch. 1).

New Confessor/Hieromartyr Tikhon, patriarch of Moscow (1925)

Born in 1865, he was tonsured a monk in 1891, and consecrated a Bishop in 1891. From 1900, he was Bishop of Alaska, with oversight of the Church throughout North America. In America, he consecrated the first Orthodox monastery on the continent and worked tirelessly to unite all ethnic groups as one flock. In 1907 he was made Bishop of Yaroslavl and returned to Russia.

In 1917, he was elected to be the first Patriarch of Moscow since the abolition of the Patriarchate by Tsar Peter the Great more than 200 years before. Almost immediately, the Russian Church was plunged into new and terrible persecution as an atheist and totalitarian government seized control. Patriarch Tikhon always sought not to quarrel with the Communist government, but his refusal to deny his faith or his Church marked him in their eyes as an enemy. In 1925 he died under mysterious circumstances, and is generally thought to have been murdered by the Soviets. He is commemorated as a Confessor, and by many as a Martyr also.

Note: because his commemoration falls on the Feast of the Annunciation, his service is usually transferred to the day before or after the Feast.