Isaiah 65.8-16 (6th Hour)

8Ovako veli Gospod: kao kad ko naðe vina u grozdu, pa reèe: ne kvari ga, jer je blagoslov u njemu, tako æu uèiniti radi sluga svojih, neæu ih potrti svijeh, 9Jer æu izvesti sjeme iz Jakova i iz Jude našljednika gorama svojim, i naslijediæe ih izbranici moji, i sluge moje naseliæe se ondje. 10A Saron æe biti tor za ovce i dolina Ahorska poèivalište za goveda narodu mojemu koji me traži. 11A vi, koji ostavljate Gospoda, koji zaboravljate svetu goru moju, koji postavljate sto Gadu i ljevate naljev Meniju, 12Vas æu izbrojiti pod maè, i svi æete pripasti na klanje, jer zvah a vi se ne odzivaste, govorih a vi ne slušaste, nego èiniste što je zlo preda mnom i izabraste što meni nije po volji. 13Zato ovako veli Gospod Gospod: gle, sluge æe moje jesti, a vi æete gladovati; gle, sluge æe moje piti, a vi æete biti žedni; gle, sluge æe se moje veseliti, a vi æete se stidjeti. 14Gle, sluge æe moje pjevati od radosti u srcu, a vi æete vikati od žalosti u srcu i ridaæete od tuge u duhu. 15I ostaviæete ime svoje izbranima mojim za uklin; i Gospod æe te Bog ubiti, a sluge æe svoje nazvati drugim imenom. 16Ko se uzblagosilja na zemlji, blagosiljaæe se Bogom istinijem; a ko se uskune na zemlji, kleæe se Bogom istinijem; jer æe se prve nevolje zaboraviti i sakrivene æe biti od oèiju mojih.

Genesis 46.1-7 (Vespers)

1Tada poðe Izrailj sa svijem što imaše, i došav u Virsaveju prinese žrtvu Bogu oca svojega Isaka. 2I Bog reèe Izrailju noæu u utvari: Jakove! Jakove! A on odgovori: evo me. 3I Bog mu reèe: ja sam Bog, Bog oca tvojega; ne boj se otiæi u Misir; jer æu ondje naèiniti od tebe narod velik. 4Ja æu iæi s tobom u Misir, i ja æu te odvesti onamo, i Josif æe metnuti ruku svoju na oèi tvoje. 5I poðe Jakov od Virsaveje; i sinovi Izrailjevi posadiše Jakova oca svojega i djecu svoju i žene svoje na kola koja posla Faraon po nj. 6I uzeše stoku svoju i blago svoje što bijahu stekli u zemlji Hananskoj; i doðoše u Misir Jakov i sva porodica njegova. 7Sinove svoje i sinove sinova svojih, kæeri svoje i kæeri sinova svojih, i svu porodicu svoju dovede sa sobom u Misir.

Proverbs 23.15-24.5 (Vespers)

15Sine moj, ako bude mudro srce tvoje, veseliæe se srce moje u meni; 16I igraæe bubrezi moji kad usne tvoje stanu govoriti što je pravo. 17Srce tvoje neka ne zavidi grješnicima, nego budi u strahu Gospodnjem vazda. 18Jer ima plata, i nadanje tvoje neæe se zatrti. 19Slušaj, sine moj, i budi mudar i upravi putem srce svoje. 20Ne budi meðu pijanicama ni meðu izjelicama. 21Jer pijanica i izjelica osiromašiæe, i spavaè hodiæe u ritama. 22Slušaj oca svojega koji te je rodio, i ne preziri matere svoje kad ostari. 23Kupuj istinu i ne prodaji je; kupuj mudrost, znanje i razum. 24Veoma se raduje otac pravednikov, i roditelj mudroga veseli se s njega. 25Neka se dakle veseli otac tvoj i mati tvoja, i neka se raduje roditeljka tvoja. 26Sine moj, daj mi srce svoje, i oèi tvoje neka paze na moje pute. 27Jer je kurva duboka jama, a tijesan studenac tuða žena. 28Ona i zasjeda kao lupež i umnožava zloèince meðu ljudima. 29Kome: jaoh? kome: kuku? kome svaða? kome vika? kome rane ni za što? kome crven u oèima? 30Koji sjede kod vina, koji idu te traže rastvorena vina. 31Ne gledaj na vino kad se rumeni, kad u èaši pokazuje lice svoje i upravo iskaèe. 32Na pošljedak æe kao zmija ujesti i kao aspida upeæi. 33Oèi æe tvoje gledati na tuðe žene, i srce æe tvoje govoriti opaèine. 34I biæeš kao onaj koji leži usred mora i kao onaj koji spava navrh jedra. 35Reæi æeš: izbiše me, ali me ne zabolje; tukoše me, ali ne osjetih; kad se probudim, iæi æu opet da tražim to.

1Ne zavidi zlijem ljudima niti želi da si s njima. 2Jer o pogibli misli srce njihovo i usne njihove govore o muci. 3Mudrošæu se zida kuæa i razumom utvrðuje se. 4I znanjem se pune klijeti svakoga blaga i dragocjena i mila. 5Mudar je èovjek jak, i razuman je èovjek silan snagom.

Genesis 28.10-17 (Vespers, Annunciation)

10A Jakov otide od Virsaveje iduæi u Haran. 11I doðe na jedno mjesto, i ondje zanoæi, jer sunce bješe zašlo; i uze kamen na onom mjestu, i metnu ga sebi pod glavu, i zaspa na onom mjestu. 12I usni, a to ljestve stajahu na zemlji a vrhom ticahu u nebo, i gle, anðeli Božji po njima se penjahu i slažahu; 13I gle, na vrhu stajaše Gospod, i reèe: ja sam Gospod Bog Avrama oca tvojega i Bog Isakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi æu dati i sjemenu tvojemu; 14I sjemena æe tvojega biti kao praha na zemlji, te æeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug, i svi narodi na zemlji blagosloviæe se u tebi i u sjemenu tvojem. 15I evo, ja sam s tobom, i èuvaæu te kuda god poðeš, i dovešæu te natrag u ovu zemlju, jer te neæu ostaviti dokle god ne uèinim što ti rekoh. 16A kad se Jakov probudi od sna, reèe: zacijelo je Gospod na ovom mjestu; a ja ne znah. 17I uplaši se, i reèe: kako je strašno mjesto ovo! ovdje je doista kuæa Božja, i ovo su vrata nebeska.

Ezekiel 43.27-44.4 (Vespers, Annunciation)

27A kad se navrše ti dani, osmoga dana i poslije neka prinose sveštenici na oltaru žrtve vaše paljenice i žrtve vaše zahvalne, i primiæu vas, govori Gospod Gospod.

1I odvede me opet k vratima spoljašnjim od svetinje, koja gledaju na istok, a ona bjehu zatvorena. 2I reèe mi Gospod: ova vrata neka budu zatvorena i da se ne otvoraju, i niko da ne ulazi na njih, jer je Gospod Bog Izrailjev ušao na njih; zato neka budu zatvorena. 3Za kneza su; sam knez neka sjeda na njima da jede hljeb pred Gospodom; kroz trijem od ovijeh vrata neka ulazi i istijem putem neka izlazi. 4I odvede me k sjevernijem vratima pred dom; i vidjeh, i gle, dom Gospodnji bješe pun slave Gospodnje, i padoh na lice svoje.

Proverbs 9.1-11 (Vespers, Annunciation)

1Premudrost sazida sebi kuæu, i otesa sedam stupova; 2Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj. 3Posla djevojke svoje, te zove svrh visina gradskih: 4Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli: 5Hodite, jedite hljeba mojega, i pijte vina koje sam rastvorila. 6Ostavite ludost i biæete živi, i idite putem razuma. 7Ko uèi potsmjevaèa, prima sramotu; i ko kori bezbožnika, prima rug. 8Ne karaj potsmjevaèa da ne omrzne na te; karaj mudra, i ljubiæe te. 9Kaži mudrome, i biæe još mudriji; pouèi pravednoga, i znaæe više. 10Poèetak je mudrosti strah Gospodnji, i znanje je svetijeh stvari razum. 11Jer æe se mnom umnožiti dani tvoji i dodaæe ti se godine životu.

Saint Zacharias the Recluse of Egypt (4th c.)

His father, Carion the Egyptian, forsook his family to become a monk, taking Zacharias with him. Though very young, Zacharias manifested gifts of grace rarely seen among the elders of Sketis. Abba Moses once asked him, ‘What does it mean to be a monk?’, to which Zacharias replied by taking off his hat and treading it underfoot, saying ‘If a man be not so broken, he cannot be a monk.’ After shining as a great light among the holy monks of Scetis, he reposed at a young age.

Commemoration of the Miracle at the Monastery of the Caves in Kiev (?)

“Two friends, John and Sergius, swore brotherhood before the icon of the holy Mother of God in this monastery. John was a rich man, with a five-year-old son, Zachariah. John fell ill, and at his death commended his son to the care of Sergius, and left in Sergius’ keeping a large sum of silver and gold for him to hand over to Zachariah when he had grown up. When Zachariah came of age, however, Sergius denied receiving anything from the deceased John. Then Zachariah said: ‘Let him swear before the same icon of the most holy Mother of God, in front of which he accepted brotherhood with my late father, that he received nothing from John, and then I will seek nothing more from him.’ Sergius agreed, but when he had sworn this and went up to kiss the icon, some force held him back and would not allow him to come near. Then, tormented all at once by a demon, he began to cry out: ‘Holy fathers Antony and Theodosius, do not let this merciless angel destroy me!’ The demon had attacked him by God’s permission. He then told them of all the money which John had left. But when they opened the box, they found double the amount. Taking it, Zachariah gave it to the monastery and was himself tonsured as a monk. He lived a long time and was worthy of God’s great gifts, entering peacefully into eternity.” (Prologue)