John 12.17-50 (Gospel, Bridegroom)

17A narod svjedoèaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh. 18Zato ga i srete narod, jer èuše da on uèini ovo èudo. 19A fariseji govorahu meðu sobom: vidite da ništa ne pomaže? gle, svijet ide za njim. 20A bijahu neki Grci meðu onima koji bijahu došli na praznik da se mole Bogu. 21Oni dakle pristupiše k Filipu, koji bješe iz Vitsaide Galilejske, i moljahu ga govoreæi: gospodine! mi bismo htjeli da vidimo Isusa. 22Doðe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu. 23A Isus odgovori im govoreæi: doðe èas da se proslavi sin èovjeèij. 24Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenièno padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi: 25Koji ljubi dušu svoju izgubiæe je, a ko mrzi na dušu svoju na ovom svijetu, saèuvaæe je za život vjeèni. 26Ko meni služi, za mnom nek ide, i gdje sam ja ondje i sluga moj neka bude; i ko meni služi onoga æe poštovati otac moj. 27Sad je duša moja žalosna; i šta da kažem? Oèe! saèuvaj me od ovoga èasa; ali zato doðoh na èas ovaj. 28Oèe! proslavi ime svoje! Tada glas doðe s neba: i proslavio sam, i opet æu proslaviti. 29A kad èu narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anðeo mu govori. 30Isus odgovori i reèe: ovaj glas ne bi mene radi nego naroda radi. 31Sad je sud ovome svijetu; sad æe biti istjeran knez ovoga svijeta napolje. 32I kad ja budem podignut od zemlje, sve æu privuæi k sebi. 33A ovo govoraše da pokaže kakvom æe smrti umrijeti. 34Narod mu odgovori: mi èusmo iz zakona da æe Hristos ostati vavijek; kako ti govoriš da se sinu èovjeèijemu valja podignuti? Ko je taj sin èovjeèij? 35A Isus im reèe: još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide. 36Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete sinovi vidjela. Rekavši ovo Isus otide i sakri se od njih. 37Ako je i èinio tolika èudesa pred njima, opet ga ne vjerovahu; 38Da se zbude rijeè Isaije proroka koji reèe: Gospode! ko vjerova govorenju našemu? i ruka Gospodnja kome se otkri? 39Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reèe Isaija: 40Zaslijepio je oèi njihove i okamenio srca njihova, da ne vide oèima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. 41Ovo reèe Isaija kad vidje slavu njegovu i govori za njega. 42Ali opet i od knezova mnogi ga vjerovaše; nego radi fariseja ne priznavahu, da ne bi bili izgnani iz zbornice; 43Jer im veæma omilje slava ljudska nego slava Božija. 44A Isus povika i reèe: ko mene vjeruje ne vjeruje mene, nego onoga koji me posla; 45I ko vidi mene vidi onoga koji me posla. 46Ja doðoh vidjelo na svijet, da nijedan koji me vjeruje ne ostane u tami. 47I ko èuje moje rijeèi i ne vjeruje, ja mu neæu suditi; jer ja ne doðoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet. 48Koji se odrièe mene, i ne prima rijeèi mojijeh, ima sebi sudiju: rijeè koju ja govorih ona æe mu suditi u pošljednji dan; 49Jer ja od sebe ne govorih, nego otac koji me posla on mi dade zapovijest šta æu kazati i šta æu govoriti. 50I znam da je zapovijest njegova život vjeèni. Što ja dakle govorim onako govorim kao što mi reèe otac.

Ezekiel 2.3-3.3 (6th Hour)

3I reèe mi: sine èovjeèji, ja te šaljem k sinovima Izrailjevijem, k narodima odmetnièkim, koji se odmetnuše mene; oni i oci njihovi biše mi nevjerni do ovoga dana. 4K sinovima tvrda obraza i uporna srca šaljem te ja, pa im reci: tako veli Gospod; 5I poslušali ili ne poslušali, jer su dom odmetnièki, neka znaju da je prorok bio meðu njima. 6I ti, sine èovjeèji, ne boj ih se niti se boj njihovijeh rijeèi, što su ti uporni i kao trnje i živiš meðu skorpijama; ne boj se njihovijeh rijeèi i ne plaši se od njih, što su dom odmetnièki. 7Nego im kaži rijeèi moje, poslušali ili ne poslušali, jer su odmetnici. 8Ali ti, sine èovjeèji, slušaj što æu ti kazati, ne budi nepokoran kao taj dom nepokorni; otvori usta, i pojedi što æu ti dati. 9I pogledah, a to ruka pružena k meni, i gle, u njoj savijena knjiga. 10I razvi je preda mnom, i bješe ispisana iznutra i spolja, i bješe u njoj napisan plaè i naricanje i jaoh.

1I reèe mi: sine èovjeèji, pojedi što je pred tobom, pojedi ovu knjigu, pa idi, govori domu Izrailjevu. 2I otvorih usta, i založi me onom knjigom. 3I reèe mi: sine èovjeèji, nahrani trbuh svoj, i crijeva svoja napuni ovom knjigom koju ti dajem. I pojedoh je, i bješe mi u ustima slatka kao med.

Exodus 2.11-22 (Vespers)

11I kad Mojsije bijaše velik, izide k braæi svojoj, i gledaše nevolju njihovu. I vidje gdje nekakav Misirac bije èovjeka Jevrejina izmeðu braæe njegove. 12I obazrev se i tamo i amo, kad vidje da nema nikoga, ubi Misirca, i zakopa ga u pijesak. 13I sjutradan izide opet, a to se dva Jevrejina svaðahu, i reèe onomu koji èinjaše krivo: zašto biješ bližnjega svojega? 14A on reèe: ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama? hoæeš li da me ubiješ kao što si ubio Misirca? Tada se Mojsije uplaši i reèe: zaista se doznalo. 15I Faraon èuv za to tražaše da pogubi Mojsija. Ali Mojsije pobježe od Faraona i doðe u zemlju Madijamsku, i sjede kod jednoga studenca. 16A sveštenik Madijamski imaše sedam kæeri, i one doðoše i stadoše zahvatati vodu i naljevati u pojila da napoje stado oca svojega. 17A doðoše pastiri, i otjeraše ih; a Mojsije usta i odbrani ih, i napoji im stado. 18I one se vratiše k ocu svojemu Raguilu; a on reèe: što se danas tako brzo vratiste? 19A one rekoše: jedan Misirac odbrani nas od pastira, i nali nam i napoji stado. 20A on reèe kæerima svojim: pa gdje je? zašto ostaviste toga èovjeka? zovite ga da jede. 21I Mojsije se skloni da živi kod onoga èovjeka, i on dade Mojsiju kæer svoju Seforu. 22I ona rodi sina, i on mu nadjede ime Girsam, jer sam, reèe, došljak u zemlji tuðoj.

Job 2.1-10 (Vespers)

1Opet jedan dan doðoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom, a doðe i Sotona meðu njih da stane pred Gospodom. 2I Gospod reèe Sotoni: otkuda ideš? A Sotona odgovori Gospodu i reèe: prohodih zemlju i obilazih. 3I reèe Gospod Sotoni: jesi li vidio slugu mojega Jova? nema onakoga èovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se oda zla, i još se drži dobrote svoje, premda si me nagovorio, te ga upropastih ni za što. 4A Sotona odgovori Gospodu i reèe: koža za kožu, i sve što èovjek ima daæe za dušu svoju. 5Nego pruži ruku svoju i dotakni se kostiju njegovijeh i mesa njegova, psovaæe te u oèi. 6A Gospod reèe Sotoni: evo ti ga u ruke; ali mu dušu èuvaj. 7I Sotona otide od Gospoda, i udari Jova zlijem prištem od pete do tjemena, 8Te on uze crijep pa se strugaše, i sjeðaše u pepelu. 9I reèe mu žena: hoæeš li se još držati dobrote svoje? blagoslovi Boga, pa umri. 10A on joj reèe: govoriš kao luda žena; dobro smo primali od Boga, a zla zar neæemo primati? Uza sve to ne sagriješi Jov usnama svojim.

Matthew 26.6-16 (Gospel, Presanctified)

6A kad Isus bješe u Vitaniji u kuæi Simona gubavoga, 7Pristupi k njemu žena sa sklenicom mira mnogocjenoga, i izli na glavu njegovu kad sjeðaše za trpezom. 8A kad vidješe to uèenici njegovi, rasrdiše se govoreæi: zašto se èini taka šteta? 9Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima. 10A kad razumje Isus, reèe im: šta smetate ženu? Ona uèini dobro djelo na meni. 11Jer siromahe imate svagda sa sobom, a mene nemate svagda. 12A ona izlivši miro ovo na tijelo moje za ukop me prigotovi. 13Zaista vam kažem: gdje se god uspropovijeda ovo jevanðelje po svemu svijetu, kazaæe se i to za spomen njezin što uèini ona. 14Tada jedan od dvanaestorice, po imenu Juda Iskariotski, otide ka glavarima sveštenièkijem, 15I reèe: šta æete mi dati da vam ga izdam? A oni mu obrekoše trideset srebrnika. 16I od tada tražaše zgodu da ga izda.

St John Klimakos (John of the Ladder) of Sinai (649)

He is best known as the author of the Ladder of Divine Ascent, a treasury of spiritual wisdom which is read in its entirety in monasteries during every Lenten season. He is also commemorated on the Fourth Sunday of Great Lent.

Nothing is known of his life before he entered the monastery at Mount Sinai (now St Katherine’s Monastery) at the age of sixteen; he remained there until his death at the age of eighty. After he first arrived, he spent nineteen years in strict obedience to his spiritual father, Martyrios. When Martyrios died, John retired to a nearby cave, where he lived in the strictest asceticism for twenty years. (It was during these years that he wrote the Ladder.) He reluctantly returned to the monastery when he was made abbot by the brethren, and spent the rest of his days guiding his spiritual children in the way of salvation.

Once he heard a monk criticize him for speaking too much; rather than reproach the monk, he himself kept silence for a full year, never uttering a word until the brethren begged him to speak again. At another time a large company of pilgrims came to Mt Sinai. At supper they all saw a young man, dressed as a Jew, serving at table and giving orders to the other servants, then suddenly disappearing. When they wondered among themselves what this could mean, John said ‘Do not try to look for him; that was the prophet Moses serving you in his own home.’

When the holy abbot knew that his death was approaching, he appointed his own brother, George, as his successor. George grieved the approaching death of his beloved brother, but St John told him that, if he was found worthy to stand close to God after his death, he would pray that George be taken up to heaven in the same year. So it happened: ten months after St John’s death, George reposed in the Lord.

Commemoration of an Uncondemning Monk

“This monk died joyfully because he had never in his life condemned anyone. He was lazy, careless, disinclined to prayer, but throughout his entire life he had never judged anyone. And when he lay dying, he was full of joy. The brethren asked him how he could die so joyfully with all his sins, and he replied: ‘I have just seen the angels, and they showed me a page with all my many sins. I said to them: “The Lord said: ‘Judge not, that ye be not judged.’ I have never judged anyone and I hope in the mercy of God, that He will not judge me.” And the angels tore up the sheet of paper.’ Hearing this, the monks wondered at it and learned from it.” (From the Prologue)