Luke 7.17-30 (Matins Gospel, Forerunner)

17I otide glas ovaj o njemu po svoj Judeji i po svoj okolini. 18I javiše Jovanu uèenici njegovi za sve ovo. 19I dozvavši Jovan dva od uèenika svojijeh posla ih k Isusu govoreæi: jesi li ti onaj što æe doæi, ili drugoga da èekamo? 20Došavši pak ljudi k njemu rekoše: Jovan krstitelj posla nas k tebi govoreæi: jesi li ti onaj što æe doæi, ili drugoga da èekamo? 21A u taj èas iscijeli mnoge od bolesti i od muka i od zlijeh duhova, i mnogima slijepijem darova vid. 22I odgovarajuæi Isus reèe im: idite i kažite Jovanu što vidjeste i èuste: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi èiste se, gluhi èuju, mrtvi ustaju, siromašnima propovijeda se jevanðelje. 23I blago onome koji se ne sablazni o mene. 24A kad otidoše uèenici Jovanovi, poèe narodu govoriti za Jovana: šta ste izišli u pustinji da vidite? Trsku, koju ljulja vjetar? 25Šta ste dakle izišli da vidite? Èovjeka u meke haljine obuèena? Eto, koji gospodske haljine nose i u slastima žive po carskijem su dvorovima. 26Šta ste dakle izišli da vidite? Proroka? Da, ja vam kažem, i više od proroka; 27Jer je ovo onaj za koga je pisano: eto ja šaljem anðela svojega pred licem tvojijem koji æe pripraviti put tvoj pred tobom. 28Jer vam kažem: nijedan izmeðu roðenijeh od žena nije veæi prorok od Jovana krstitelja; a najmanji u carstvu Božijemu veæi je od njega. 29I svi ljudi koji slušahu i carinici opravdaše Boga, i krstiše se krštenjem Jovanovijem; 30A fariseji i književnici odbaciše svjet Božij za njih, i ne htješe da ih on krsti.

Isaiah 5.16-25 (6th Hour)

16Gospod nad vojskama uzvisiæe se sudom, i Bog sveti posvetiæe se pravdom. 17I jaganjci æe pasti po svom obièaju, i došljaci æe jesti s pustijeh mjesta pretilinu. 18Teško onima koji vuku bezakonje uzicama od taštine, i grijeh kao užem kolskim, 19Koji govore: neka pohiti, neka brzo doðe djelo njegovo, da vidimo, i neka se približi i doðe što je naumio svetac Izrailjev, da poznamo. 20Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svjetlost a od svjetlosti mrak, koji prave od gorkoga slatko a od slatkoga gorko. 21Teško onima koji misle da su mudri, i sami su sebi razumni. 22Teško onima koji su jaki piti vino i junaci u miješanju silovita piæa. 23Koji pravdaju bezbožnika za poklon, a pravednima uzimaju pravdu. 24Zato kao što oganj proždire strnjiku i slame nestaje u plamenu, tako æe korijen njihov biti kao trulež i cvijet njihov otiæi æe kao prah, jer odbaciše zakon Gospoda nad vojskama i prezreše rijeè sveca Izrailjeva. 25Zato se raspali gnjev Gospodnji na narod njegov, i mahnuv rukom svojom na nj udari ga da se gore zadrmaše i mrtva tjelesa njegova biše kao blato po ulicama. Kod svega toga gnjev se njegov ne odvrati, nego je ruka njegova još podignuta.

Genesis 4.16-26 (Vespers)

16I otide Kajin ispred Gospoda, i naseli se u zemlji Naidskoj na istoku prema Edemu. 17I pozna Kajin ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Enoha. I sazida grad i prozva ga po imenu sina svojega Enoh. 18A Enohu rodi se Gaidad; a Gaidad rodi Maleleila; a Maleleilo rodi Matusala; a Matusal rodi Lameha. 19I uze Lameh dvije žene: jednoj bješe ime Ada a drugoj Sela. 20I Ada rodi Jovila; od njega se narodiše koji žive pod šatorima i stoku pasu. 21A bratu njegovu bješe ime Juval; od njega se narodiše gudaèi i sviraèi. 22A i Sela rodi Tovela, koji bješe vješt kovati svašta od mjedi i od gvožða; a sestra Tovelu bješe Noema. 23I reèe Lameh svojima ženama, Adi i Seli: èujte glas moj, žene Lamehove, poslušajte rijeèi moje: ubiæu èovjeka za ranu svoju i mladiæa za masnicu svoju. 24Kad æe se Kajin osvetiti sedam puta, Lameh æe sedamdeset i sedam puta. 25A Adam opet pozna ženu svoju, i ona rodi sina, i nadje mu ime Sit, jer mi, reèe, Bog dade drugoga sina za Avelja, kojega ubi Kajin. 26I Situ se rodi sin, kojemu nadjede ime Enos. Tada se poèe prizivati ime Gospodnje.

Proverbs 5.15-6.3 (Vespers)

15Pij vodu iz svojega studenca i što teèe iz tvojega izvora. 16Neka se razlivaju tvoji izvori na polje, i potoci po ulicama. 17Imaj ih sam za se, a ne tuðin s tobom. 18Blagosloven da je izvor tvoj, i veseli se ženom mladosti svoje; 19Neka ti je kao košuta mila i kao srna ljupka; dojke njezine neka te opijaju u svako doba, u ljubavi njezinoj posræi jednako. 20A zašto bi, sine, posrtao za tuðinkom i golio njedra tuðoj, 21Kad su pred oèima Gospodu putovi svaèiji, i mjeri sve staze njegove? 22Bezbožnika æe uhvatiti njegova bezakonja, i u uža grijeha svojih zaplešæe se; 23Umrijeæe bez nastave, i od mnoštva ludosti svoje lutaæe.

1Sine moj, kad se podjemèiš za prijatelja svojega, i daš ruku svoju tuðincu, 2Vezao si se rijeèima usta svojih, uhvatio si se rijeèima usta svojih. 3Zato uèini tako, sine moj, i oprosti se, jer si dopao u ruke bližnjemu svojemu; idi, pripadni, i navali na bližnjega svojega.

2 Corinthians 4.6-15 (Epistle, Forerunner)

6Jer Bog koji reèe da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista. 7Ali ovo blago imamo u zemljanijem sudovima, da premnoštvo sile bude od Boga a ne od nas. 8U svemu imamo nevolje, ali nam se ne dosaðuje; zbunjeni smo, ali ne gubimo nada; 9Progone nas, ali nijesmo ostavljeni; obaljuju nas, ali ne ginemo. 10I jednako nosimo na tijelu smrt Gospoda Isusa, da se i život Isusov na tijelu našemu pokaže. 11Jer mi živi jednako se predajemo na smrt za Isusa, da se i život Isusov javi na smrtnome tijelu našemu. 12Zato dakle smrt vlada u nama, a život u vama. 13Imajuæi pak onaj isti duh vjere kao što je napisano: vjerovah, zato govorih; mi vjerujemo, zato i govorimo. 14Znajuæi da æe onaj koji podiže Isusa, i nas podignuti s Isusom, i postaviti s vama. 15Jer je sve vas radi, da blagodat umnožena izobiluje hvalama na slavu Božiju.

Matthew 11.2-15 (Gospel, Forerunner)

2A Jovan èuvši u tamnici djela Hristova posla dvojicu uèenika svojijeh, 3I reèe mu: jesi li ti onaj što æe doæi, ili drugoga da èekamo? 4A Isus odgovarajuæi reèe im: idite i kažite Jovanu što èujete i vidite: 5Slijepi progledaju i hromi hode, gubavi èiste se i gluhi èuju, mrtvi ustaju i siromašnima propovijeda se jevanðelje. 6I blago onome koji se ne sablazni o mene. 7A kad ovi otidoše, poèe Isus ljudima govoriti o Jovanu: šta ste izišli u pustinji da vidite? Trsku, koju ljulja vjetar? 8Ili šta ste izišli da vidite? Èovjeka u meke haljine obuèena? Eto, koji meke haljine nose po carskijem su dvorovima. 9Ili šta ste izišli da vidite? Proroka? Da, ja vam kažem, i više od proroka. 10Jer je ovo onaj za koga je pisano: eto, ja šaljem anðela svojega pred licem tvojijem, koji æe pripraviti put tvoj pred tobom. 11Zaista vam kažem: nijedan izmeðu roðenijeh od žena nije izišao veæi od Jovana krstitelja; a najmanji u carstvu nebeskome veæi je od njega. 12A od vremena Jovana krstitelja dosad carstvo nebesko na silu se uzima, i siledžije dobijaju ga. 13Jer su svi proroci i zakon proricali do Jovana. 14I ako hoæete vjerovati, on je Ilija što æe doæi. 15Koji ima uši da èuje neka èuje.

First (4th c.) and Second (9th c.) Findings of the Precious Head of St John the Baptist

After the Forerunner was beheaded at the order of Herod and his illicit wife Herodias, his head was discarded in what the Synaxarion calls “an unseemly location,” presumably a privy. According to some, it was secretly recovered by Joanna, one of the Myrrhbearing women, and given honorable burial near Jerusalem. There it was found, through a revelation of the Forerunner, by two monks who had come to Jerusalem to worship at the tomb of our Savior (the first finding). Putting the head in a bag, the monks returned home. On the way, they met an indigent potter from Emesa. That night the Forerunner appeared to the poor man and instructed him to make off with the relic. He returned with it to Emesa and immediately began to prosper in his business. Just before he died, he put the holy relic in a chest, which he left to his sister with these instructions: never to open it without instructions from the one hidden inside it; and to pass it on to a pious man beloved of God. Thus the Head of the Baptist passed through many generations, eventually being concealed in a cave near a monastery founded during the reign of Marcian (450-457), whose abbot was the godly Marcellus.

The blessed Forerunner appeared several times to Marcellus, embracing him and once even giving him a pot of honey. The Baptist ordered Marcellus to follow a star which led him to the cave and came to rest in front of a niche in the wall. Marcellus dug there and came upon a marble slab, under which was a large jar containing the precious Head. The holy relic was taken with rejoicing to the cathedral in Emesa,where it worked many wonders. In the reign of Michael III (842-867), it was taken to Constantinople. It was at this translation that the present Feast was instituted.

The version given here is that of St Symeon Metaphrastes. Other sources give substantially different accounts.

The Prologue observes: “It is important and interesting to note that, while he was alive, John did not work a single miracle (Jn 10:41), but to his relics was given the blessed power of working miracles.”

Saint Aethelberht (Ethelbert), first Christian King of Kent (616)

In 597, a party of forty missionary monks, led by St Augustine of Canterbury (May 28), was sent to Britain by the holy Pope Gregory the Great, to bring the blessed Gospel of Jesus Christ to the English people. Aethelberht, who had been King of Kent for thirty-six years, received the monks favorably, allowed them to preach in his kingdom, and invited them to establish their headquarters in Canterbury, his capital city, which already contained a small, ruined church dedicated to St Martin of Tours in Roman times.

The king himself was converted and received holy Baptism at the hands of St Augustine; a crowd of his subjects followed his example. When St Augustine was consecrated bishop, Aethelberht allowed him to be made Archbishop of Canterbury and gave his own palace to serve as a monastery. The king worked steadily for the conversion of the neighboring kindoms, and in 604 established an episcopal see in London. Unlike some Christian rulers, he refused to see anyone converted forcibly.

Saint Aethelberht reposed in peace in 616, after reigning for fifty-six years. He was buried in the Church of Saints Peter and Paul, which he had established. Many miracles were worked at his tomb, where a lamp was kept lit perpetually until the monastery was disbanded by the Protestants in 1538.