Isaiah 2.11-21 (6th Hour)

11Ponosite oèi èovjeèije poniziæe se, i visina ljudska ugnuæe se, a Gospod æe sam biti uzvišen u onaj dan. 12Jer æe doæi dan Gospoda nad vojskama na sve ohole i ponosite i na svakoga koji se podiže, te æe biti poniženi, 13I na sve kedre Livanske velike i visoke i na sve hrastove Vasanske, 14I na sve gore visoke i na sve humove izdignute, 15I na svaku kulu visoku i na svaki zid tvrdi, 16I na sve laðe Tarsiske i na sve likove mile. 17Tada æe se ponositost ljudska ugnuti i visina se ljudska poniziti, i Gospod æe sam biti uzvišen u onaj dan. 18I idola æe nestati sasvijem. 19I ljudi æe iæi u peæine kamene i u rupe zemaljske od straha Gospodnjega i od slave velièanstva njegova, kad ustane da potre zemlju. 20Tada æe baciti èovjek idole svoje srebrne i idole svoje zlatne, koje naèini sebi da im se klanja, krticama i slijepijem mišima, 21Ulazeæi u rasjeline kamene i u peæine kamene od straha Gospodnjega i od slave velièanstva njegova, kad ustane da potre zemlju.

Genesis 2.4-19 (Vespers)

4To je postanje neba i zemlje, kad postaše, kad Gospod Bog stvori zemlju i nebo, 5I svaku biljku poljsku, dokle je još ne bješe na zemlji, i svaku travku poljsku, dokle još ne nicaše; jer Gospod Bog još ne pusti dažda na zemlju, niti bješe èovjeka da radi zemlju, 6Ali se podizaše para sa zemlje da natapa svu zemlju. 7A stvori Gospod Bog èovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta èovjek duša živa. 8I nasadi Gospod Bog vrt u Edemu na istoku; i ondje namjesti èovjeka, kojega stvori. 9I uèini Gospod Bog, te nikoše iz zemlje svakojaka drveta lijepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo od života usred vrta i drvo od znanja dobra i zla. 10A voda tecijaše iz Edema natapajuæi vrt, i odande se dijeljaše u èetiri rijeke. 11Jednoj je ime Fison, ona teèe oko cijele zemlje Evilske, a ondje ima zlata, 12I zlato je one zemlje vrlo dobro; ondje ima i bdela i dragoga kamena oniha. 13A drugoj je rijeci ime Geon, ona teèe oko cijele zemlje Huske. 14A treæoj je rijeci ime Hidekel, ona teèe k Asirskoj. A èetvrta je rijeka Efrat. 15I uzevši Gospod Bog èovjeka namjesti ga u vrtu Edemskom, da ga radi i da ga èuva. 16I zaprijeti Gospod Bog èovjeku govoreæi: jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; 17Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijeæeš. 18I reèe Gospod Bog: nije dobro da je èovjek sam; da mu naèinim druga prema njemu. 19Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako æe koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju onako da joj bude ime;

Proverbs 3.1-18 (Vespers)

1Sine moj, ne zaboravljaj nauke moje, i zapovijesti moje neka hrani srce tvoje. 2Jer æe ti donijeti dug život, dobre godine i mir. 3Milost i istina neka te ne ostavlja; priveži ih sebi na grlo, upiši ih na ploèi srca svojega. 4Te æeš naæi milost i dobru misao pred Bogom i pred ljudima. 5Uzdaj se u Gospoda svijem srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se. 6Na svijem putovima svojim imaj ga na umu, i on æe upravljati staze tvoje. 7Ne misli sam o sebi da si mudar; boj se Gospoda i uklanjaj se oda zla. 8To æe biti zdravlje pupku tvojemu i zaljevanje kostima tvojim. 9Poštuj Gospoda imanjem svojim i prvinama od svega dohotka svojega; 10I biæe pune žitnice tvoje obilja, i presipaæe se vino iz kaca tvojih. 11Sine moj, ne odbacuj nastave Gospodnje, i nemoj da ti dosadi karanje njegovo. 12Jer koga ljubi Gospod onoga kara, i kao otac sina koji mu je mio. 13Blago èovjeku koji naðe mudrost, i èovjeku koji dobije razum. 14Jer je bolje njom trgovati nego trgovati srebrom, i dobitak na njoj bolji je od zlata. 15Skuplja je od dragoga kamenja, i što je god najmilijih stvari tvojih ne mogu se izjednaèiti s njom. 16Dug život u desnici joj je, a u ljevici bogatstvo i slava. 17Puti su njezini mili puti i sve staze njezine mirne. 18Drvo je životno onima koji se hvataju za nju, i ko je god drži sreæan je.

St Leo the Great, pope of Rome(461)

Pope Leo was one of the great bastions of Orthodoxy during the time of the monophysite heresy and its offshoots. ‘According to some, this Saint was born in Rome, but according to others in Tyrrenia (Tuscany), and was consecrated to the archiepiscopal throne of Rome in 440. In 448, when St Flavian, Archbishop of Constantinople [also commemorated today], summoned Eutyches, an archimandrite in Constantinople, to give account for his teaching that there was only one nature in Christ after the Incarnation, Eutyches appealed to St Leo in Rome. After St Leo had carefully examined Eutyches’ teachings, he wrote an epistle to St Flavian, setting forth the Orthodox teaching of the person of Christ, and His two natures, and also counseling Flavian that, should Eutyches sincerely repent of his error, he should be received back with all good will. At the Council held in Ephesus in 449, which was presided over by Dioscorus, Patriarch of Alexandria (and which Saint Leo, in a letter to the holy Empress Pulcheria in 451, was the first to call “The Robber Council”), Dioscorus, having military might behind him, did not allow Saint Leo’s epistle to Flavian to be read, although repeatedly asked to do so; even before the Robber Council was held, Dioscorus had uncanonically received the unrepentant Eutyches back into communion. Because Saint Leo had many cares in Rome owing to the wars of Attila the Hun and other barbarians, in 451 he sent four delegates to the Fourth Ecumenical Council, where 630 Fathers gathered in Chalcedon during the reign of Marcian, to condemn the teachings of Eutyches and those who supported him. Saint Leo’s epistle to Flavian was read at the Fourth Council, and was confirmed by the Holy Fathers as the Orthodox teaching on the incarnate Person of our Lord; it is also called the “Tome of Leo.” The Saint wrote many works in Latin; he reposed in 461.’(Great Horologion).

St Leo is remembered for saving Rome from conquest by Attila the Hun. When Attila drew near to Rome, preparing to pillage the city, St Leo went out to him in his episcopal vestments and enjoined him to turn back. For reasons unknown to worldly historians, the pitiless Attila with all his troops abandoned their attack and returned the way they had come.