Isaiah 2.3-11 (6th Hour)

3I iæi æe mnogi narodi govoreæi: hodite da idemo na goru Gospodnju, u dom Boga Jakovljeva, i uèiæe nas svojim putovima, i hodiæemo stazama njegovijem; jer æe iz Siona izaæi zakon, i rijeè Gospodnja iz Jerusalima. 4I sudiæe meðu narodima, i karaæe mnoge narode, te æe raskovati maèeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neæe dizati maèa narod na narod, niti æe se više uèiti boju. 5Dome Jakovljev, hodi da idemo po svjetlosti Gospodnjoj. 6Ali si ostavio svoj narod, dom Jakovljev, jer su puni zala istoènijeh i gataju kao Filisteji, i mili su im sinovi tuðinski. 7I zemlja je njihova puna srebra i zlata, i blagu njihovu nema kraja; zemlja je njihova puna konja, i kolima njihovijem nema kraja. 8Puna je zemlja njihova i idola; djelu ruku svojih klanjaju se, što naèiniše prsti njihovi. 9I klanjaju se prosti ljudi, i savijaju se glavni ljudi; nemoj im oprostiti. 10Uði u stijenu, i sakrij se u prah od straha Gospodnjega i od slave velièanstva njegova. 11Ponosite oèi èovjeèije poniziæe se, i visina ljudska ugnuæe se, a Gospod æe sam biti uzvišen u onaj dan.

Genesis 1.24-2.3 (Vespers)

24Potom reèe Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem. I bi tako. 25I stvori Bog zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro. 26Potom reèe Bog: da naèinimo èovjeka po svojemu oblièju, kao što smo mi, koji æe biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se mièu po zemlji. 27I stvori Bog èovjeka po oblièju svojemu, po oblièju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih. 28I blagoslovi ih Bog, i reèe im Bog: raðajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se mièe po zemlji. 29I još reèe Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to æe vam biti za hranu. 30A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se mièe na zemlji i u èem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako. 31Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma. I bi veèe i bi jutro, dan šesti.

1Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova. 2I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja uèini; i poèinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja uèini; 3I blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan poèinu od svijeh djela svojih, koja uèini;

Proverbs 2.1-22 (Vespers)

1Sine moj, ako primiš rijeèi moje, i zapovijesti moje sahraniš kod sebe, 2Da pazi uho tvoje na mudrost, i prigneš srce svoje k razumu, 3Ako prizoveš mudrost, i k razumu podigneš glas svoj, 4Ako ga ustražiš kao srebro, i kao sakriveno blago ako dobro ustražiš; 5Tada æeš razumjeti strah Gospodnji, i poznanje Božije naæi æeš. 6Jer Gospod daje mudrost, iz njegovijeh usta dolazi znanje i razum. 7Èuva pravima što doista jest, štit je onima koji hode u bezazlenosti, 8Da bi se držali staza pravijeh, a on èuva put svetaca svojih. 9Tada æeš razumjeti pravdu i sud i što je pravo, i svaki dobri put. 10Kad doðe mudrost u srce tvoje, i znanje omili duši tvojoj, 11Pomnjivost æe paziti na te, razum æe te èuvati, 12Izbavljajuæi te od zla puta, od ljudi koji govore opake stvari, 13Koji ostavljaju prave pute da idu putovima mraènijem, 14Koji se raduju zlo èineæi, i igraju u zlijem opaèinama; 15Kojih su putovi krivi, i sami su opaki na stazama svojim; 16Izbavljajuæi te od žene tuðe, od tuðinke, koja laska svojim rijeèima, 17Koja ostavlja voða mladosti svoje, i zaboravlja zavjet Boga svojega. 18Jer k smrti vodi dom njezin, i k mrtvima staze njezine. 19Ko god uðe k njoj ne vraæa se, niti izlazi na put životni. 20Zato hodi putem dobrijeh, i drži se staza pravednièkih. 21Jer æe pravednici nastavati na zemlji, i bezazleni æe ostati na njoj. 22A bezbožni æe se istrijebiti sa zemlje, i bezakonici æe se išèupati iz nje.

Great-martyr Theodore the Tyro (ca. 306)

The Greek Tyron means “conscript.” This holy Martyr of Christ came from Pontus and was a Roman legionary during Maximian’s persecution (ca. 303). Though he had been a Christian since childhood, he kept his faith secret while in the army. While his cohort was stationed near a town called Euchaita, he learned that the people there were being terrorized by a dragon which lived in the neighboring forest. He set off to face the dragon, praying to God that the outcome of the contest would be a sign to him of whether the time had come to offer himself for martyrdom. He found the fire-spitting monster and, arming himself with the sign of the Cross, drove his spear through its head and killed it.

His success convinced him that, having vanquished this fleshly dragon, he was ready to vanquish the spiritual dragon, the Devil. When the commander of his camp next ordered a sacrifice to the Gods, Theodore boldly refused, saying “I am a Christian!” Further, he encouraged the other Christians in his company to do the same. That night he went to a nearby pagan temple of Rhea, mother of the gods, and burned it down. He was seen by the caretaker of the temple and was brought unresisting to the governor Publius. Theodore was thrown into a solitary dungeon cell; there he refused bread and water, saying that Christ had promised him food from heaven. He spent his time there chanting hymns with the angels, so that the guards were convinced that other Christians had somehow joined him in his cell.

When all argument, cajolery, bribery and threat had failed to turn the soldier from Christ, the governor resorted to torture, subjecting the Saint to terrible mutilations; but when Theodore endured them calmly and resolutely, the governor began to fear that his example would encourage other Christians, and ordered that he be burned. Taken to the stake, the Martyr walked freely into the flames, where he gave back his soul to God. When his body was ransomed and taken from the ashes by a pious Christian, it was found to be untouched. A church was built in Euchaita in honor of the Martyr; many pilgrims came there for the healing of soul and body.

In 361, the Emperor Julian the Apostate ordered the Prefect of Constantinople to have all foods in the marketplaces sprinkled with blood of animals sacrificed to the pagan gods during the first week of Lent, so that Christians would be unable to escape contact with idolatry. But St Theodore appeared in a vision to Patriarch Eudoxius (360-364), warned him of the plan and told him to instruct his flock not to buy any food in the marketplace, but to eat kolyva made from boiled wheat grains. So, through the Saint’s intervention, the people were preserved from the stain of idolatry. Ever since, the Church has commemorated the miracle on the first Saturday of Great Lent. Since that time kolyva has come to be offered also in honor of the Saints and in memory of the departed. The whole grain represents the body, sown corruptible, which will be raised incorruptible (2 Cor. 15:37); it is usually sweetened with honey to signify the delights of Paradise.