Isaiah 9.9-10.4 (6th Hour)

9I znaæe sav narod, Jefrem i stanovnici Samarijski, koji oholo i ponosita srca govore: 10Padoše opeke, ali æemo mi zidati od tesana kamena; dudovi su posjeèeni, ali æemo mi zamijeniti kedrima. 11Ali æe Gospod podignuti protivnike Resinove na nj, i skupiæe neprijatelje njegove, 12Sirce s istoka i Filisteje sa zapada, te æe ždrijeti Izrailja na sva usta. Kod svega toga neæe se odvratiti gnjev njegov, nego æe ruka njegova još biti podignuta. 13Jer se narod neæe obratiti k onomu ko ga bije, i neæe tražiti Gospoda nad vojskama. 14Zato æe otsjeæi Gospod Izrailju glavu i rep, granu i situ u jedan dan. 15Starješina i ugledan èovjek to je glava, a prorok koji uèi laž to je rep. 16Jer koji vode taj narod, oni ga zavode, a koje vode, oni su propali. 17Zato se Gospod neæe radovati mladiæima njegovijem, i na sirote njegove i na udovice njegove neæe se smilovati, jer su svikoliki licemjeri i zlikovci, i svaka usta govore nevaljalstvo. Kod svega toga neæe se odvratiti gnjev njegov, nego æe ruka njegova još biti podignuta. 18Jer æe se razgorjeti bezbožnost kao oganj, koji sažeže èkalj i trnje, pa upali gustu šumu, te otide u dim visoko. 19Od gnjeva Gospoda nad vojskama zamraèiæe se zemlja i narod æe biti kao hrana ognju, niko neæe požaliti brata svojega. 20I zgrabiæe s desne strane, pa æe opet biti gladan, i ješæe s lijeve strane, pa se opet neæe nasititi; svaki æe jesti meso od mišice svoje, 21Manasija Jefrema, i Jefrem Manasiju, a obojica æe se složiti na Judu. Kod svega toga neæe se odvratiti gnjev njegov, nego æe ruka njegova još biti podignuta.

1Teško onima koji postavljaju zakone nepravedne i koji pišu nepravdu, 2Da odbiju od suda uboge, i da otimaju pravicu siromasima naroda mojega, da bi im plijen bile udovice i sirote grabež. 3A što æete èiniti u dan pohoðenja i pogibli koja æe doæi izdaleka? kome æete pribjeæi za pomoæ? gdje li æete ostaviti slavu svoju? 4Da se ne bi unizila meðu roblje i meðu pobijene pala? Kod svega toga neæe se odvratiti gnjev njegov, nego æe ruka njegova još biti podignuta.

Genesis 7.1-5 (Vespers)

1I reèe Gospod Noju: uði u kovèeg ti i sav dom tvoj; jer te naðoh pravedna pred sobom ovoga vijeka. 2Uzmi sa sobom od svijeh životinja èistih po sedmoro, sve mužjaka i ženku njegovu; a od životinja neèistih po dvoje, mužjaka i ženku njegovu, 3Takoðer i od ptica nebeskih po sedam, mužjaka i ženku njegovu, da im se saèuva sjeme na zemlji. 4Jer æu do sedam dana pustiti dažd na zemlju za èetrdeset dana i èetrdeset noæi, i istrijebiæu sa zemlje svako tijelo živo, koje sam stvorio. 5I Noje uèini sve što mu zapovjedi Gospod.

Proverbs 8.32-9.11 (Vespers)

32Tako dakle, sinovi, poslušajte me, jer blago onima koji se drže putova mojih. 33Slušajte nastavu, i budite mudri, i nemojte je odbaciti. 34Blago èovjeku koji me sluša stražeæi na vratima mojim svaki dan i èuvajuæi pragove vrata mojih. 35Jer ko mene nalazi, nalazi život i dobija ljubav od Gospoda. 36A ko o mene griješi, èini krivo duši svojoj; svi koji mrze na me, ljube smrt.

1Premudrost sazida sebi kuæu, i otesa sedam stupova; 2Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj. 3Posla djevojke svoje, te zove svrh visina gradskih: 4Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli: 5Hodite, jedite hljeba mojega, i pijte vina koje sam rastvorila. 6Ostavite ludost i biæete živi, i idite putem razuma. 7Ko uèi potsmjevaèa, prima sramotu; i ko kori bezbožnika, prima rug. 8Ne karaj potsmjevaèa da ne omrzne na te; karaj mudra, i ljubiæe te. 9Kaži mudrome, i biæe još mudriji; pouèi pravednoga, i znaæe više. 10Poèetak je mudrosti strah Gospodnji, i znanje je svetijeh stvari razum. 11Jer æe se mnom umnožiti dani tvoji i dodaæe ti se godine životu.

Martyr Eudocia of Heliopolis (2nd c.)

Eudocia was from Heliopolis of Phoenicia (now Baalbek in Lebanon). A surpassingly beautiful pagan, she led a licentious life and became wealthy from the gifts of her many lovers. One day an elderly monk, Germanus, came to Heliopolis and stayed with a Christian whose house adjoined Eudocia’s. At night, he began to read aloud from the Psalter and a book on the Last Judgment. From next-door, Eudocia heard him. Her heart was reached, and she stood attentively all night, listening to every word in fear and contrition. The next day she begged Germanus to visit her, and he explained the saving Christian faith to her. Finally, Eudocia asked the local bishop to baptise her. She freed her servants, gave all her wealth to the poor, and entered a monastery.

“Her former lovers, enraged at her conversion, her refusal to return to her old ways, and the withering away of her beauty through the severe mortifications she practiced, betrayed her as a Christian to Vincent the Governor, and she was beheaded”(Great Horologion). According to some,this was under Trajan (98-117); according to others, under Hadrian (117-138).

The Prologue gives a somewhat different account: that after entering the monastery, Eudocia was permitted to pursue the monastic life in peace — with such devotion that, thirteen months after she entered the monastery, she was chosen as abbess. She lived for fifty-six years in the monastery, and was granted the gift of raising the dead. In her old age, a persecution of Christians arose, and Eudocia was beheaded along with many others. “Here is a wonderful example of how a vessel of uncleanness can be purified, sanctified and filled with a precious, heavenly fragrance by the grace of the Holy Spirit” (Prologue).