Isaiah 66.10-24 (6th Hour)

10Radujte se s Jerusalimom i veselite se u njemu svi koji ga ljubite; radujte se s njim svi koji ga žaliste. 11Jer æete sati sise od utjehe njegove, i nasitiæete se, saæete i naslaðivaæete se u svjetlosti slave njegove. 12Jer ovako veli Gospod: gle, ja æu kao rijeku dovesti k njemu mir i slavu naroda kao potok bujan, pa æete sati; biæete nošeni na rukama i milovani na koljenima. 13Kao kad koga mati njegova tješi tako æu ja vas tješiti, i utješiæete se u Jerusalimu. 14Vidjeæete i obradovaæe se srce vaše i kosti æe se vaše pomladiti kao trava, i znaæe se ruka Gospodnja na slugama njegovijem i gnjev na neprijateljima njegovijem. 15Jer, gle, Gospod æe doæi s ognjem, i kola æe mu biti kao vihor, da izlije gnjev svoj u jarosti i prijetnju u plamenu ognjenom. 16Jer æe Gospod suditi ognjem i maèem svojim svakom tijelu, i mnogo æe biti pobijenijeh od Gospoda. 17Koji se osveštavaju i koji se oèišæaju u vrtovima jedan za drugim javno, koji jedu meso svinjeæe i stvari gadne i miše, svi æe izginuti, veli Gospod. 18A ja znam djela njihova i misli njihove, i doæi æe vrijeme, te æu sabrati sve narode i jezike, i doæi æe i vidjeæe slavu moju. 19I postaviæu znak na njih, i poslaæu izmeðu njih koji se spasu k narodima u Tarsis, u Ful i u Lud, koji natežu luk, u Tuval i u Javan i na daljna ostrva, koja ne èuše glasa o meni niti vidješe slave moje, i javljaæe slavu moju po narodima. 20I svu æe braæu vašu iz svijeh naroda dovesti Gospodu na dar na konjima i na kolima i na nosilima i na mazgama i na kamilama ka svetoj gori mojoj u Jerusalim, veli Gospod, kao što prinose sinovi Izrailjevi dar u èistu sudu u dom Gospodnji. 21I izmeðu njih æu uzeti sveštenike i Levite, veli Gospod. 22Jer kao što æe nova nebesa i nova zemlja, što æu ja naèiniti, stajati preda mnom, veli Gospod, tako æe stajati sjeme vaše i ime vaše. 23I od mladine do mladine, i od subote do subote dolaziæe svako tijelo da se pokloni preda mnom, veli Gospod. 24I izlaziæe i gledaæe mrtva tjelesa onijeh ljudi koji se odmetnuše od mene; jer crv njihov neæe umrijeti i oganj njihov neæe se ugasiti, i biæe gad svakom tijelu.

Genesis 49.33-50.26 (Vespers)

33A kad izgovori Jakov zapovjesti sinovima svojim, diže noge svoje na postelju, i umrije, i pribran bi k rodu svojemu.

1Tada Josif pade na lice ocu svojemu, i plaka nad njim cjelujuæi ga. 2I zapovjedi Josif slugama svojim ljekarima da mirisima pomažu oca njegova; i ljekari pomazaše mirisima Izrailja. 3I navrši mu se èetrdeset dana, jer toliko dana treba onijem koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Misirci sedamdeset dana. 4A kad proðoše žalosni dani, reèe Josif domašnjima Faraonovijem govoreæi: ako sam našao milost pred vama, govorite Faraonu i recite: 5Otac me je moj zakleo govoreæi: evo, ja æu skoro umrijeti; u grobu mojem, koji iskopah u zemlji Hananskoj, ondje me pogrebi. Pa sada da idem da pogrebem oca svojega, a poslije æu opet doæi. 6A Faraon mu reèe: idi, pogrebi oca svojega kako te je zakleo. 7I otide Josif da pogrebe oca svojega; i s njim poðoše sve sluge Faraonove, starješine od doma njegova i sve starješine od zemlje Misirske, 8I sav dom Josifov i braæa njegova i dom oca njegova; samo djecu svoju i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji Gesemskoj. 9A poðe s njim i kola i konjika toliko da bješe vojska vrlo velika. 10A kad doðoše na gumno Atadovo, koje je s onu stranu Jordana, plakaše ondje mnogo i vrlo tužno; i Josif uèini žalost za ocem svojim za sedam dana. 11A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad vidješe plaè na gumnu Atadovu, rekoše: u velikoj su žalosti Misirci. Zato prozvaše ono mjesto s onu stranu Jordana žalost Misirska. 12I uèiniše mu sinovi njegovi kako im bješe zapovjedio. 13Odnesoše ga sinovi njegovi u zemlju Hanansku, i pogreboše ga u peæini na njivi Makpelskoj, koju kupi Avram da ima svoj grob u Efrona Hetejina prema Mamriji. 14I pogrebavši oca svojega vrati se Josif u Misir i braæa njegova i svi koji bijahu izašli s njim da pogrebu oca njegova. 15A braæa Josifova videæi gdje im otac umrije, rekoše: može biti da se Josif srdi na nas, pa æe nam se osvetiti za sve zlo što mu uèinismo. 16Zato poruèiše Josifu: otac tvoj zapovjedi na smrti i reèe: 17Ovako kažite Josifu: molim te, oprosti braæi svojoj bezakonje i grijeh, što ti pakostiše; sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvojega. A Josif zaplaka se kad mu to rekoše. 18Poslije doðoše i braæa njegova i padoše pred njim i rekoše: evo smo sluge tvoje. 19A Josif im reèe: ne bojte se, zar sam ja mjesto Boga? 20Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da uèini što se danas zbiva, da se saèuva u životu mnogi narod. 21Ne bojte se dakle; ja æu hraniti vas i vašu djecu. Tako ih utješi i oslobodi. 22Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svojega, i poživje sto i deset godina. 23I vidje Josif sinove Jefremove do treæega koljena; i sinovi Mahira sina Manasijina rodiše se i odrastoše na koljenima Josifovijem. 24I reèe Josif braæi svojoj: ja æu skoro umrijeti; ali æe vas zacijelo Bog pohoditi, i izvešæe vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu. 25I zakle Josif sinove Izrailjeve i reèe: zaista æe vas pohoditi Bog; a vi onda odnesite kosti moje odavde. 26Potom umrije Josif, a bješe mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima metnuše ga u kovèeg u Misiru.

Proverbs 31.8-31 (Vespers)

8Otvoraj usta svoja za nijemoga, za stvar svijeh namijenjenijeh smrti. 9Otvoraj usta svoja, sudi pravo, daj pravicu nevoljnome i ubogome. 10Ko æe naæi vrsnu ženu? jer vrijedi više nego biser. 11Oslanja se na nju srce muža njezina, i dobitka neæe nedostajati. 12Èini mu dobro, a ne zlo, svega vijeka svojega. 13Traži vune i lana, i radi po volji rukama svojim. 14Ona je kao laða trgovaèka, iz daleka donosi hranu svoju. 15Ustaje dok je još noæ, daje hranu èeljadi svojoj i posao djevojkama svojim. 16Misli o njivi, i uzme je, od rada ruku svojih sadi vinograd. 17Opasuje snagom bedra svoja i krijepi mišice svoje. 18Vidi kako joj je dobra radnja, ne gasi joj se noæu žižak. 19Rukama svojima maša se preslice, i prstima svojima drži vreteno. 20Ruku svoju otvora siromahu, i pruža ruke ubogome. 21Ne boji se snijega za svoju èeljad, jer sva èeljad njezina ima po dvoje haljine. 22Pokrivaèe sama sebi gradi, tako platno i skerlet odijelo joj je. 23Zna se muž njezin na vratima kad sjedi sa starješinama zemaljskim. 24Košulje gradi i prodaje, i pojase daje trgovcu. 25Odijelo joj je krjepost i ljepota, i osmijeva se na vrijeme koje ide. 26Usta svoja otvora mudro i na jeziku joj je nauka blaga. 27Pazi na vladanje èeljadi svoje, i hljeba u lijenosti ne jede. 28Sinovi njezini podižu se i blagosiljaju je; muž njezin takoðer hvali je; 29Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih nadvišuješ sve. 30Ljupkost je prijevarna i ljepota tašta; žena koja se boji Gospoda, ona zaslužuje pohvalu. 31Podajte joj od ploda ruku njezinijeh, i neka je hvale na vratima djela njezina.

Martyrs Terence, Africanus, Maximus, Pompeius and 36 with them, beheaded at Carthage (250)

These African Christians suffered during the persecution of the Church by the emperor Decius, during which a great many Christians denied the faith rather than suffer. These faithful few boldly upheld the Faith and, after many torments, were condemned to death by beheading. The went to their execution singing psalms and hymns of thanksgiving, and received the crown of martyrdom in 250.

In the early centuries of the Church, North Africa, especially the region of Carthage, was one of the centers of the Christian Faith, comparable to Asia Minor.

Six Thousand Holy Martyrs in Georgia (1615)

“In the wilderness of David-Garejeli in Georgia there were twelve monasteries, in which monks had lived the ascetic life for centuries. In 1615, Shah Abbas I invaded Georgia, laid it waste and slew innumerable Christians. One day, while out hunting at dawn on Easter Day intself, he saw the light of many candles shining in the hills. This was the monks of all twelve monasteries in procession all round the Church of the Resurrection, walking with candles in their hands. When the Shah discovered that it was monks, he asked in disbelief: ‘Isn’t the whole of Georgia put to the sword by now?’, and ordered his generals to go and slaughter the monks at once. An angel of God appeared to Abbot Arsenius, and revealed their imminent death to him, and Arsenius informed the brethren. They then all received Communion in the Holy Mysteries and prepared for death. Then the attackers arrived, hacked the abbot to pieces when he came out ahead of the others, and then killed all the rest. They all suffered with honour and were crowned with unfading wreaths in 1615. Thus ended the history of these famous monasteries, which had been like a flame of spiritual enlightenment in Georgia for more than 1,000 years. There remain just two today: St David and St John the Baptist. The King of Georgia, Archil, gathered the remains of all the martyrs and buried them. Their relics are to this day full of myrrh for the healing of those in sickness.” (Prologue)

New Hieromartyr Gregory, Patriarch of Constantinople (1821)

He was born on the Peloponnese, and became Archbishop of Smyrna in 1785. He served at a time when revolutionary feeling and activity was increasing among the Greek people, and witnessed the cruel retribution that the Ottoman Turks visited on any evidence of rebellion among their subject people.

Once in Smyrna, seeing that an action he had taken was causing discord in his dioceses, he came down from the hierarchical throne during a service, prostrated himself before the faithful and asked their forgiveness.

He was elected Patriarch of Constantinople in 1797. Under the Turkokratia, the Patriarch was not only the head of the Greek churches but the secular ruler of the Greek people, bound by oath to respect the authority of the Sultan. This, combined with Gregory’s personal experience of the treatment of Greek rebels, made him a staunch opponent of revolutionary activity among his people. Still, when revolutionaries on the Peloponnese declared Greek independence from Turkey on March 25, 1821, Turkish retribution was harsh: On Pascha, April 10, after serving the Paschal Liturgy, the aged Patriarch was arrested by the Turkish authorities. He was tortured in an effort to have him reveal the names of those heading the revolution, then was offered his freedom if he would convert to Islam. Gregory answered, ‘You ask in vain: the Patriarch of Christians dies a Christian.’ He (along with other clergy and hierarchs) was hanged as a traitor on the gate of the patriarchal compound. An eyewitness, a British clergyman visiting Constantinople, wrote: ‘His body, attenuated by abstinence and emaciated by age, had not sufficient weight to cause immediate death. He continued for a long time in pain which no friendly hand dared abridge, and the darkness of night came on before his final convulsions were over.’ His body was left hanging for three days, then sold by the Turkish authorities to a Jewish mob, who mutilated the body, then weighted it about the neck with a stone and threw it into the sea. Despite this, the body was found floating at sea by a Greek merchant ship captain. When the body was identified as that of the martyred Patriarch, it was secretly taken to Odessa, where Orthodox church leaders took it under their care. Tsar Alexander I ordered a state funeral for the holy hierarch, which was celebrated on June 17 1821 in Odessa.

In 1871 the relics were returned to Greece by Tsar Alexander III. They were incorrupt, though fifty years had passed since his death. Saint Gregory was officially glorified in 1921. His relics may be venerated at the Metropolitan Cathedral in Athens.