Isaiah 2.3-11 (6th Hour)

3I iæi æe mnogi narodi govoreæi: hodite da idemo na goru Gospodnju, u dom Boga Jakovljeva, i uèiæe nas svojim putovima, i hodiæemo stazama njegovijem; jer æe iz Siona izaæi zakon, i rijeè Gospodnja iz Jerusalima. 4I sudiæe meðu narodima, i karaæe mnoge narode, te æe raskovati maèeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neæe dizati maèa narod na narod, niti æe se više uèiti boju. 5Dome Jakovljev, hodi da idemo po svjetlosti Gospodnjoj. 6Ali si ostavio svoj narod, dom Jakovljev, jer su puni zala istoènijeh i gataju kao Filisteji, i mili su im sinovi tuðinski. 7I zemlja je njihova puna srebra i zlata, i blagu njihovu nema kraja; zemlja je njihova puna konja, i kolima njihovijem nema kraja. 8Puna je zemlja njihova i idola; djelu ruku svojih klanjaju se, što naèiniše prsti njihovi. 9I klanjaju se prosti ljudi, i savijaju se glavni ljudi; nemoj im oprostiti. 10Uði u stijenu, i sakrij se u prah od straha Gospodnjega i od slave velièanstva njegova. 11Ponosite oèi èovjeèije poniziæe se, i visina ljudska ugnuæe se, a Gospod æe sam biti uzvišen u onaj dan.

Genesis 1.24-2.3 (Vespers)

24Potom reèe Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem. I bi tako. 25I stvori Bog zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro. 26Potom reèe Bog: da naèinimo èovjeka po svojemu oblièju, kao što smo mi, koji æe biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se mièu po zemlji. 27I stvori Bog èovjeka po oblièju svojemu, po oblièju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih. 28I blagoslovi ih Bog, i reèe im Bog: raðajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se mièe po zemlji. 29I još reèe Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to æe vam biti za hranu. 30A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se mièe na zemlji i u èem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako. 31Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma. I bi veèe i bi jutro, dan šesti.

1Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova. 2I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja uèini; i poèinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja uèini; 3I blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan poèinu od svijeh djela svojih, koja uèini;

Proverbs 2.1-22 (Vespers)

1Sine moj, ako primiš rijeèi moje, i zapovijesti moje sahraniš kod sebe, 2Da pazi uho tvoje na mudrost, i prigneš srce svoje k razumu, 3Ako prizoveš mudrost, i k razumu podigneš glas svoj, 4Ako ga ustražiš kao srebro, i kao sakriveno blago ako dobro ustražiš; 5Tada æeš razumjeti strah Gospodnji, i poznanje Božije naæi æeš. 6Jer Gospod daje mudrost, iz njegovijeh usta dolazi znanje i razum. 7Èuva pravima što doista jest, štit je onima koji hode u bezazlenosti, 8Da bi se držali staza pravijeh, a on èuva put svetaca svojih. 9Tada æeš razumjeti pravdu i sud i što je pravo, i svaki dobri put. 10Kad doðe mudrost u srce tvoje, i znanje omili duši tvojoj, 11Pomnjivost æe paziti na te, razum æe te èuvati, 12Izbavljajuæi te od zla puta, od ljudi koji govore opake stvari, 13Koji ostavljaju prave pute da idu putovima mraènijem, 14Koji se raduju zlo èineæi, i igraju u zlijem opaèinama; 15Kojih su putovi krivi, i sami su opaki na stazama svojim; 16Izbavljajuæi te od žene tuðe, od tuðinke, koja laska svojim rijeèima, 17Koja ostavlja voða mladosti svoje, i zaboravlja zavjet Boga svojega. 18Jer k smrti vodi dom njezin, i k mrtvima staze njezine. 19Ko god uðe k njoj ne vraæa se, niti izlazi na put životni. 20Zato hodi putem dobrijeh, i drži se staza pravednièkih. 21Jer æe pravednici nastavati na zemlji, i bezazleni æe ostati na njoj. 22A bezbožni æe se istrijebiti sa zemlje, i bezakonici æe se išèupati iz nje.

St Gerasimos of the Jordan (475)

He was from Lycia in Asia Minor. After living there as a hermit for many years, he traveled to the Egyptian Thebaid and lived among the Desert Fathers. He then went to Palestine, where he founded the great Lavra, a community of about seventy monks, that remains to this day. The monastery’s rule was simple and strict: During the five weekdays, the monks would stay in their cells, praying and weaving baskets and mats. On these days they ate only a little dry bread and some dates. On Saturdays and Sundays the monks gathered for worship and ate boiled vegetables with a little wine. Each monk owned only one garment; if he left his cell he was required to leave it open so that anyone else could take whatever he needed from it. Saint Gerasimos himself was an example to all of them, exceeding even the rule that he laid upon them: during the Great Fast, he would eat nothing but what he received in Holy Communion.

In the desert, the Saint once saw a lion in great pain from a thorn in its paw. Moved by compassion, Gerasim approached it, made the sign of the Cross and pulled the thorn out. The lion followed the elder back to the monastery and remained there until the Saint’s death. When Gerasimos died, the lion, overcome by grief, soon died also, lying upon the Saint’s grave.

Saint Gerasimos was present at the Fourth Ecumenical Council at Chalcedon, where he proved a strong champion of Orthodoxy, though he had inclined toward the Monophysite heresy in his youth. He reposed in peace in 475.

St James the Faster of Phoenecia (6th c.)

“He lived in the sixth century. He was so perfected in godliness that he was able to heal the gravest illnesses by his prayers. But the enemy of the human race brought a heavy temptation on him. There was once sent to him a woman who had been corrupted by some mockers. She pretended to weep before him, but enticed him to sin. Seeing that he would fall into sin, James put his left hand into the fire and held it there until it was completely burned. Seeing this, the woman was filled with fear and horror, repented and reformed her life.

“But on a second occasion he did not resist and fell with a young girl whom her parents had brought to him to be healed of her madness. He indeed healed her, but then sinned with her and, in order to conceal the sin, killed her and threw her into a river. As always, the path from lust to murder was not very long. James spent ten years after that as a penitent, living in a grave. He learned after that that God had forgiven him, because, when he at one time prayed for rain in a time of great drought from which both men and cattle were suffering, it fell.

“Here is an example, similar to that of David, of how wicked the evil demon is; how, by the permission of God, the greatest spiritual giants can topple, and how again, by sincere repentance, God in His compassion will forgive the greatest sins and does not punish those who punish themselves.” (Prologue)