Isaiah 45.11-17 (6th Hour)

11Ovako veli Gospod svetac Izrailjev i tvorac njegov: pitajte me što æe biti; za sinove moje i za djelo ruku mojih nareðujte mi. 12Ja sam naèinio zemlju i èovjeka na njoj stvorio, ja sam razapeo nebesa svojim rukama, i svoj vojsci njihovoj dao zapovijest. 13Ja ga podigoh u pravdi, i sve putove njegove poravniæu; on æe sazidati moj grad i roblje moje otpustiæe, ne za novce ni za darove, veli Gospod nad vojskama. 14Ovako veli Gospod: trud Misirski i trgovina Etiopska i Savaca ljudi visoka rasta doæi æe k tebi i biti tvoja; za tobom æe pristati, u okovima æe iæi, i tebi æe se klanjati, tebi æe se moliti govoreæi: doista, Bog je u tebi, i nema drugoga Boga. 15Da, ti si Bog, koji se kriješ, Bog Izrailjev, spasitelj. 16Oni æe se svi postidjeti i posramiti, otiæi æe sa sramotom svikoliki koji grade likove. 17A Izrailja æe spasti Gospod spasenjem vjeènijem, neæete se postidjeti niti æete se osramotiti dovijeka.

Genesis 22.1-18 (Vespers)

1Poslije toga šæaše Bog okušati Avrama, pa mu reèe: Avrame! A on odgovori: evo me. 2I reèe mu Bog: uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gdje æu ti kazati. 3I sjutradan rano ustavši Avram osamari magarca svojega, i uze sa sobom dva momka i Isaka sina svojega; i nacijepavši drva za žrtvu podiže se i poðe na mjesto koje mu kaza Bog. 4Treæi dan podigavši oèi svoje Avram ugleda mjesto izdaleka. 5I reèe Avram momcima svojim: ostanite vi ovdje s magarcem, a ja i dijete idemo onamo, pa kad se pomolimo Bogu, vratiæemo se k vama. 6I uzevši Avram drva za žrtvu naprti Isaku sinu svojemu, a sam uze u svoje ruke ognja i nož; pa otidoše obojica zajedno. 7Tada reèe Isak Avramu ocu svojemu: oèe! A on reèe: što, sine! I reèe Isak: eto ognja i drva, a gdje je jagnje za žrtvu? 8A Avram odgovori: Bog æe se, sinko, postarati za jagnje sebi na žrtvu. I iðahu obojica zajedno. 9A kad doðoše na mjesto koje mu Bog kaza, Avram naèini ondje žrtvenik, i metnu drva na nj, i svezavši Isaka sina svojega metnu ga na žrtvenik vrh drva; 10I izmahnu Avram rukom svojom i uze nož da zakolje sina svojega. 11Ali anðeo Gospodnji viknu ga s neba, i reèe: Avrame! Avrame! A on reèe: evo me. 12A anðeo reèe: ne diži ruke svoje na dijete, i ne èini mu ništa; jer sada poznah da se bojiš Boga, kad nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega, mene radi. 13I Avram podigavši oèi svoje pogleda; i gle, ovan iza njega zapleo se u èesti rogovima; i otišavši Avram uze ovna i spali ga na žrtvu mjesto sina svojega. 14I nazva Avram ono mjesto: Gospod æe se postarati. Zato se i danas kaže: na brdu, gdje æe se Gospod postarati. 15I anðeo Gospodnji opet viknu s neba Avrama. 16I reèe: sobom se zakleh, veli Gospod: kad si tako uèinio, i nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega, 17Zaista æu te blagosloviti i sjeme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao zvijezda na nebu i kao pijeska na brijegu morskom; i naslijediæe sjeme tvoje vrata neprijatelja svojih. 18I blagosloviæe se u sjemenu tvojem svi narodi na zemlji, kad si poslušao glas moj.

Proverbs 17.17-18.5 (Vespers)

17U svako doba ljubi prijatelj, i brat postaje u nevolji. 18Èovjek bezuman daje ruku i jamèi se za prijatelja svojega. 19Ko miluje svaðu, miluje grijeh; ko podiže uvis vrata svoja, traži pogibao. 20Ko je opaka srca, neæe naæi dobra; i ko dvolièi jezikom, pašæe u zlo. 21Ko rodi bezumna, na žalost mu je, niti æe se radovati otac luda. 22Srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši kosti. 23Bezbožnik prima poklon iz njedara da prevrati putove pravdi. 24Razumnomu je na licu mudrost, a oèi bezumniku vrljaju nakraj zemlje. 25Žalost je ocu svojemu sin bezuman, i jad roditeljci svojoj. 26Nije dobro globiti pravednika, ni da knezovi biju koga što je radio pravo. 27Usteže rijeèi svoje èovjek koji zna, i tiha je duha èovjek razuman. 28I bezuman kad muèi, misli se da je mudar, i razuman, kad stiskuje usne svoje.

1Èovjek samovoljan traži što je njemu milo i miješa se u svašta. 2Bezumniku nije mio razum nego da se javlja srce njegovo. 3Kad doðe bezbožnik, doðe i rug, i prijekor sa sramotom. 4Rijeèi su iz usta èovjeèijih duboka voda, izvor je mudrosti potok koji se ražljeva. 5Nije dobro gledati bezbožniku ko je, da se uèini krivo pravomu na sudu.

St Benedict of Nursia, abbot (547)

His name, Benedictus, means “Blessed” in Latin. He was born in 480 in Nursia, a small town northeast of Rome. He had only rudimentary schooling: he wrote later of his fear that through book-learning he might ‘lose the great understanding of my soul.’ At an early age he fled to a monastery where he was tonsured; he then withdrew to a remote mountain, where he lived or several years in a cave, perfecting himself in prayer. His only food was some bread brought to him by Romanus, the monk who had tonsured him. When he became known in the area, he fled his cave to escape the attentions of the pious; but flight proved useless, and in time a community of monks formed around him. He was granted many spiritual gifts: he healed the sick and drove out evil spirits, raised the dead, and appeared in visions to others many miles away.

Benedict founded twelve monasteries, most famously that at Monte Cassino. Initially, each monastic house had twelve monks, to imitate the number of the Twelve Apostles. The Rule that he established for his monks was based on the works of St John Cassian and St Basil the Great, and became a standard for western monasteries. Thus he is sometimes called the first teacher of monks in the West.

Six days before his death, the Saint ordered that his grave be opened, gathered all his monks together, gave them counsel, then gave his soul back to God on the day that he had predicted. At the moment of his death, two monks in different places had the same vision: they saw a path from earth to heaven, richly adorned and lined on either side with ranks of people. At the top of the path stood a man, clothed in light and unspeakably beautiful, who told them that the path was prepared for Benedict, the beloved of God. In this way, the monks learned that their abbot had gone to his rest.

St Theognostus, Metropolitan of Kiev (1353)

He was born in Greece and succeeded St Peter of Kiev as Metropolitan of that city. Some of his enemies among his own flock denounced him to the Mongol ruler, saying that he had collected no tribute from his churches to pay to the Mongols. Summoned before the Mongol prince and asked about this, he answered ‘Christ our God bought His Church from the unbelievers with His precious Blood. For what do we pay tribute to unbelievers?’ Returning home, he governed the Church for twenty-five more years and reposed in peace in 1353.