Isaiah 66.10-24 (6th Hour)

10Radujte se s Jerusalimom i veselite se u njemu svi koji ga ljubite; radujte se s njim svi koji ga žaliste. 11Jer æete sati sise od utjehe njegove, i nasitiæete se, saæete i naslaðivaæete se u svjetlosti slave njegove. 12Jer ovako veli Gospod: gle, ja æu kao rijeku dovesti k njemu mir i slavu naroda kao potok bujan, pa æete sati; biæete nošeni na rukama i milovani na koljenima. 13Kao kad koga mati njegova tješi tako æu ja vas tješiti, i utješiæete se u Jerusalimu. 14Vidjeæete i obradovaæe se srce vaše i kosti æe se vaše pomladiti kao trava, i znaæe se ruka Gospodnja na slugama njegovijem i gnjev na neprijateljima njegovijem. 15Jer, gle, Gospod æe doæi s ognjem, i kola æe mu biti kao vihor, da izlije gnjev svoj u jarosti i prijetnju u plamenu ognjenom. 16Jer æe Gospod suditi ognjem i maèem svojim svakom tijelu, i mnogo æe biti pobijenijeh od Gospoda. 17Koji se osveštavaju i koji se oèišæaju u vrtovima jedan za drugim javno, koji jedu meso svinjeæe i stvari gadne i miše, svi æe izginuti, veli Gospod. 18A ja znam djela njihova i misli njihove, i doæi æe vrijeme, te æu sabrati sve narode i jezike, i doæi æe i vidjeæe slavu moju. 19I postaviæu znak na njih, i poslaæu izmeðu njih koji se spasu k narodima u Tarsis, u Ful i u Lud, koji natežu luk, u Tuval i u Javan i na daljna ostrva, koja ne èuše glasa o meni niti vidješe slave moje, i javljaæe slavu moju po narodima. 20I svu æe braæu vašu iz svijeh naroda dovesti Gospodu na dar na konjima i na kolima i na nosilima i na mazgama i na kamilama ka svetoj gori mojoj u Jerusalim, veli Gospod, kao što prinose sinovi Izrailjevi dar u èistu sudu u dom Gospodnji. 21I izmeðu njih æu uzeti sveštenike i Levite, veli Gospod. 22Jer kao što æe nova nebesa i nova zemlja, što æu ja naèiniti, stajati preda mnom, veli Gospod, tako æe stajati sjeme vaše i ime vaše. 23I od mladine do mladine, i od subote do subote dolaziæe svako tijelo da se pokloni preda mnom, veli Gospod. 24I izlaziæe i gledaæe mrtva tjelesa onijeh ljudi koji se odmetnuše od mene; jer crv njihov neæe umrijeti i oganj njihov neæe se ugasiti, i biæe gad svakom tijelu.

Genesis 49.33-50.26 (Vespers)

33A kad izgovori Jakov zapovjesti sinovima svojim, diže noge svoje na postelju, i umrije, i pribran bi k rodu svojemu.

1Tada Josif pade na lice ocu svojemu, i plaka nad njim cjelujuæi ga. 2I zapovjedi Josif slugama svojim ljekarima da mirisima pomažu oca njegova; i ljekari pomazaše mirisima Izrailja. 3I navrši mu se èetrdeset dana, jer toliko dana treba onijem koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Misirci sedamdeset dana. 4A kad proðoše žalosni dani, reèe Josif domašnjima Faraonovijem govoreæi: ako sam našao milost pred vama, govorite Faraonu i recite: 5Otac me je moj zakleo govoreæi: evo, ja æu skoro umrijeti; u grobu mojem, koji iskopah u zemlji Hananskoj, ondje me pogrebi. Pa sada da idem da pogrebem oca svojega, a poslije æu opet doæi. 6A Faraon mu reèe: idi, pogrebi oca svojega kako te je zakleo. 7I otide Josif da pogrebe oca svojega; i s njim poðoše sve sluge Faraonove, starješine od doma njegova i sve starješine od zemlje Misirske, 8I sav dom Josifov i braæa njegova i dom oca njegova; samo djecu svoju i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji Gesemskoj. 9A poðe s njim i kola i konjika toliko da bješe vojska vrlo velika. 10A kad doðoše na gumno Atadovo, koje je s onu stranu Jordana, plakaše ondje mnogo i vrlo tužno; i Josif uèini žalost za ocem svojim za sedam dana. 11A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad vidješe plaè na gumnu Atadovu, rekoše: u velikoj su žalosti Misirci. Zato prozvaše ono mjesto s onu stranu Jordana žalost Misirska. 12I uèiniše mu sinovi njegovi kako im bješe zapovjedio. 13Odnesoše ga sinovi njegovi u zemlju Hanansku, i pogreboše ga u peæini na njivi Makpelskoj, koju kupi Avram da ima svoj grob u Efrona Hetejina prema Mamriji. 14I pogrebavši oca svojega vrati se Josif u Misir i braæa njegova i svi koji bijahu izašli s njim da pogrebu oca njegova. 15A braæa Josifova videæi gdje im otac umrije, rekoše: može biti da se Josif srdi na nas, pa æe nam se osvetiti za sve zlo što mu uèinismo. 16Zato poruèiše Josifu: otac tvoj zapovjedi na smrti i reèe: 17Ovako kažite Josifu: molim te, oprosti braæi svojoj bezakonje i grijeh, što ti pakostiše; sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvojega. A Josif zaplaka se kad mu to rekoše. 18Poslije doðoše i braæa njegova i padoše pred njim i rekoše: evo smo sluge tvoje. 19A Josif im reèe: ne bojte se, zar sam ja mjesto Boga? 20Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da uèini što se danas zbiva, da se saèuva u životu mnogi narod. 21Ne bojte se dakle; ja æu hraniti vas i vašu djecu. Tako ih utješi i oslobodi. 22Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svojega, i poživje sto i deset godina. 23I vidje Josif sinove Jefremove do treæega koljena; i sinovi Mahira sina Manasijina rodiše se i odrastoše na koljenima Josifovijem. 24I reèe Josif braæi svojoj: ja æu skoro umrijeti; ali æe vas zacijelo Bog pohoditi, i izvešæe vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu. 25I zakle Josif sinove Izrailjeve i reèe: zaista æe vas pohoditi Bog; a vi onda odnesite kosti moje odavde. 26Potom umrije Josif, a bješe mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima metnuše ga u kovèeg u Misiru.

Proverbs 31.8-31 (Vespers)

8Otvoraj usta svoja za nijemoga, za stvar svijeh namijenjenijeh smrti. 9Otvoraj usta svoja, sudi pravo, daj pravicu nevoljnome i ubogome. 10Ko æe naæi vrsnu ženu? jer vrijedi više nego biser. 11Oslanja se na nju srce muža njezina, i dobitka neæe nedostajati. 12Èini mu dobro, a ne zlo, svega vijeka svojega. 13Traži vune i lana, i radi po volji rukama svojim. 14Ona je kao laða trgovaèka, iz daleka donosi hranu svoju. 15Ustaje dok je još noæ, daje hranu èeljadi svojoj i posao djevojkama svojim. 16Misli o njivi, i uzme je, od rada ruku svojih sadi vinograd. 17Opasuje snagom bedra svoja i krijepi mišice svoje. 18Vidi kako joj je dobra radnja, ne gasi joj se noæu žižak. 19Rukama svojima maša se preslice, i prstima svojima drži vreteno. 20Ruku svoju otvora siromahu, i pruža ruke ubogome. 21Ne boji se snijega za svoju èeljad, jer sva èeljad njezina ima po dvoje haljine. 22Pokrivaèe sama sebi gradi, tako platno i skerlet odijelo joj je. 23Zna se muž njezin na vratima kad sjedi sa starješinama zemaljskim. 24Košulje gradi i prodaje, i pojase daje trgovcu. 25Odijelo joj je krjepost i ljepota, i osmijeva se na vrijeme koje ide. 26Usta svoja otvora mudro i na jeziku joj je nauka blaga. 27Pazi na vladanje èeljadi svoje, i hljeba u lijenosti ne jede. 28Sinovi njezini podižu se i blagosiljaju je; muž njezin takoðer hvali je; 29Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih nadvišuješ sve. 30Ljupkost je prijevarna i ljepota tašta; žena koja se boji Gospoda, ona zaslužuje pohvalu. 31Podajte joj od ploda ruku njezinijeh, i neka je hvale na vratima djela njezina.

Our Righteous Father Mark the Confessor, Bishop of Arethusa; Cyril the Deacon, and others martyred during the reign of Julian

“Saint Mark was Bishop of Arethusa in Syria. In the days of Saint Constantine the Great, Saint Mark, moved with divine zeal, destroyed a temple of the idols and raised up a church in its stead. When Julian the Apostate reigned, in 361, as the pagans were now able to avenge the destruction of their temple, Saint Mark, giving way to wrath, hid himself; but when he saw that others were being taken on his account, he gave himself up. Having no regard to his old age, they stripped him and beat his whole body, cast him into filthy sewers, and pulling him out, had children prick him with their iron writing-pens. Then they put him into a basket, smeared him with honey and a kind of relish of pickled fish, and hung him up under the burning sun to be devoured by bees and wasps. But because he bore this so nobly, his enemies repented, and unloosed him.

“Saint Cyril was a deacon from Heliopolis in Phoenecia. During the reign of the Emperor Constantius, son of Saint Constantine, he had also broken the idols in pieces. When Julian came to power, Saint Cyril was seized by the idolators and his belly was ripped open. The other holy Martyrs celebrated today, martyred in Gaza and Ascalon during the reign of Julian, were men of priestly rank and consecrated virgins; they were disemboweled, filled with barley, and set before swine to be eaten. The account of all the above Saints is given in Book III, ch. 3, of Theodoret of Cyrrhus’ Ecclesiastical History. (Great Horologion)

Our Holy Father John the Hermit (4th c.)

“He was the son of Juliana, a Christian woman of Armenia. While still a child, he left his mother and ran off to the desert. He was utterly aflame with love for Christ the Lord. In the beginning he entrusted himself to the guidance of a spiritual father, Pharmutius, who was so pleasing to God that an angel brought him bread every day. John later left him and withdrew into solitude. He let himself down into a dry well and lived there for a full ten years in fasting, prayer and vigils. St Pharmutius used to bring him some of the angel’s bread, for the angel of God did not wish to bring bread to the young John in person, lest he grow proud through this, so sent it through Pharmutius his spiritual father. After ten years of arduous asceticism in his well, St John went to the Lord and his relics revealed wonderworking power. He lived and was glorified by God and men in the 4th century.” (Prologue)