Hebrews 12.28-13.8 (Epistle)

28Zato, primajuæi carstvo nepokolebano, da imamo blagodat kojom služimo za ugodnost Bogu, s poštovanjem i sa strahom. 29Jer je Bog naš oganj koji spaljuje.

1Ljubav bratinska da ostane meðu vama. 2Gostoljubivosti ne zaboravljajte; jer neki ne znajuæi iz gostoljubivosti primiše anðele na konak. 3Opominjite se sužanja kao da ste s njima svezani, onijeh kojima se nepravda èini kao da ste i sami u tijelu. 4Ženidbu da drže svi u èasti, i postelja ženidbena da bude èista; a kurvarima i preljuboèincima sudiæe Bog. 5Ne budite srebroljupci; budite zadovoljni onijem što imate. Jer on reèe: neæu te ostaviti, niti æu od tebe otstupiti; 6Tako da smijemo govoriti: Gospod je moj pomoænik, i neæu se bojati; šta æe mi uèiniti èovjek? 7Opominjite se svojijeh uèitelja koji vam kazivaše rijeè Božiju; gledajte na svršetak njihova življenja, i ugledajte se na vjeru njihovu. 8Isus Hristos juèe je i danas onaj isti i vavijek.

John 11.1-45 (Gospel)

1Bijaše pak jedan bolesnik, Lazar iz Vitanije iz sela Marije i Marte sestre njezine. 2A Marija, koje brat Lazar bolovaše, bješe ona što pomaza Gospoda mirom i otr noge njegove svojom kosom.) 3Onda poslaše sestre k njemu govoreæi: Gospode! gle, onaj koji ti je mio bolestan je. 4A kad èu Isus, reèe: ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božiju, da se proslavi sin Božij s nje. 5A Isus ljubljaše Martu i sestru njezinu i Lazara. 6A kad èu da je bolestan, tada osta dva dana na onom mjestu gdje bješe. 7A potom reèe uèenicima: hajdemo opet u Judeju. 8Uèenici mu rekoše: Ravi! sad Judejci šæadijahu da te ubiju kamenjem, pa opet hoæeš da ideš onamo? 9Isus odgovori: nije li dvanaest sahata u danu? ko danju ide ne spotièe se, jer vidi vidjelo ovoga svijeta; 10A ko ide noæu spotièe se, jer nema vidjela u njemu. 11Ovo kaza, i potom reèe im: Lazar, naš prijatelj, zaspa; nego idem da ga probudim. 12Onda mu rekoše uèenici njegovi: Gospode! ako je zaspao, ustaæe. 13A Isus im reèe za smrt njegovu, a oni mišljahu da govori za spavanje sna. 14Tada im Isus kaza upravo: Lazar umrije. 15I milo mi je vas radi što nijesam bio onamo da vjerujete; nego hajdemo k njemu. 16Onda Toma, koji se zvaše Blizanac, reèe uèenicima: hajdemo i mi da pomremo s njim. 17A kad doðe Isus, naðe ga a on veæ èetiri dana u grobu. 18A Vitanija bješe blizu Jerusalima oko petnaest potrkališta.) 19I mnogi od Judejaca bijahu došli k Marti i Mariji da ih tješe za bratom njihovijem. 20Kad Marta dakle èu da Isus ide, iziðe preda nj, a Marija sjeðaše doma. 21Onda reèe Marta Isusu: Gospode! da si ti bio ovdje ne bi moj brat umro. 22A i sad znam da što zaišteš u Boga daæe ti Bog. 23Isus joj reèe: brat æe tvoj ustati. 24Marta mu reèe: znam da æe ustati o vaskrseniju, u pošljednji dan. 25A Isus joj reèe: ja sam vaskrsenije i život; koji vjeruje mene ako i umre življeæe. 26I nijedan koji živi i vjeruje mene neæe umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? 27Reèe mu: da, Gospode! ja vjerovah da si ti Hristos sin Božij koji je trebalo da doðe na svijet. 28I ovo rekavši otide te zovnu tajno Mariju sestru svoju govoreæi: uèitelj je došao, i zove te. 29A ona kako èu, usta brzo i otide k njemu. 30Jer Isus još ne bješe došao u selo, nego bijaše na onom mjestu gdje ga srete Marta. 31A Judejci onda koji bijahu s njom u kuæi i tješahu je, kad vidješe Mariju da brzo usta i iziðe, poðoše za njom govoreæi da ide na grob da plaèe onamo. 32A Marija kako doðe gdje bješe Isus, i vidje ga, pade na noge njegove govoreæi mu: Gospode! da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat. 33Onda Isus kad je vidje gdje plaèe, i gdje plaèu Judejci koji doðoše s njom, zgrozi se u duhu, i sam postade žalostan. 34I reèe: gdje ste ga metnuli? Rekoše mu: Gospode! hajde da vidiš. 35Udariše suze Isusu. 36Onda Judejci govorahu: gledaj kako ga ljubljaše. 37A neki od njih rekoše: ne mogaše li ovaj koji otvori oèi slijepcu uèiniti da i ovaj ne umre? 38A Isus opet se zgrozi u sebi, i doðe na grob; a bijaše peæina, i kamen ležaše na njoj. 39Isus reèe: uzmite kamen. Reèe mu Marta, sestra onoga što je umro: Gospode! veæ smrdi; jer su èetiri dana kako je umro. 40Isus joj reèe: ne rekoh li ti da ako vjeruješ vidjeæeš slavu Božiju? 41Uzeše dakle kamen gdje ležaše mrtvac; a Isus podiže oèi gore, i reèe: oèe! hvala ti što si me uslišio. 42A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao. 43I ovo rekavši zovnu iza glasa: Lazare! iziði napolje. 44I iziðe mrtvac obavit platnom po rukama i po nogama, i lice njegovo ubrusom povezano. Isus im reèe: razdriješite ga i pustite nek ide. 45Onda mnogi od Judejaca koji bijahu došli k Mariji i vidješe šta uèini Isus, vjerovaše ga.

St John Klimakos (John of the Ladder) of Sinai (649)

He is best known as the author of the Ladder of Divine Ascent, a treasury of spiritual wisdom which is read in its entirety in monasteries during every Lenten season. He is also commemorated on the Fourth Sunday of Great Lent.

Nothing is known of his life before he entered the monastery at Mount Sinai (now St Katherine’s Monastery) at the age of sixteen; he remained there until his death at the age of eighty. After he first arrived, he spent nineteen years in strict obedience to his spiritual father, Martyrios. When Martyrios died, John retired to a nearby cave, where he lived in the strictest asceticism for twenty years. (It was during these years that he wrote the Ladder.) He reluctantly returned to the monastery when he was made abbot by the brethren, and spent the rest of his days guiding his spiritual children in the way of salvation.

Once he heard a monk criticize him for speaking too much; rather than reproach the monk, he himself kept silence for a full year, never uttering a word until the brethren begged him to speak again. At another time a large company of pilgrims came to Mt Sinai. At supper they all saw a young man, dressed as a Jew, serving at table and giving orders to the other servants, then suddenly disappearing. When they wondered among themselves what this could mean, John said ‘Do not try to look for him; that was the prophet Moses serving you in his own home.’

When the holy abbot knew that his death was approaching, he appointed his own brother, George, as his successor. George grieved the approaching death of his beloved brother, but St John told him that, if he was found worthy to stand close to God after his death, he would pray that George be taken up to heaven in the same year. So it happened: ten months after St John’s death, George reposed in the Lord.

Commemoration of an Uncondemning Monk

“This monk died joyfully because he had never in his life condemned anyone. He was lazy, careless, disinclined to prayer, but throughout his entire life he had never judged anyone. And when he lay dying, he was full of joy. The brethren asked him how he could die so joyfully with all his sins, and he replied: ‘I have just seen the angels, and they showed me a page with all my many sins. I said to them: “The Lord said: ‘Judge not, that ye be not judged.’ I have never judged anyone and I hope in the mercy of God, that He will not judge me.” And the angels tore up the sheet of paper.’ Hearing this, the monks wondered at it and learned from it.” (From the Prologue)