Orthodox Calendar

24. септембар 2028.
16th Sunday after Pentecost

No Fast

Feasts

  • Holy New Martyrs of Alaska

Commemorations

  • Holy Protomartyr Thecla, Equal to the Apostles (1st c.)
  • St Silouan, elder of Mt Athos (1938) (September 11 OC)
  • St Stephen, First-crowned King of Serbia (Simon the Monk) (1224)

Scripture Readings

Isaiah 43.9-14 (Vespers)

9Svi narodi neka se skupe, i neka se saberu plemena; ko je izmeðu njih naprijed kazao to ili nam kazao što je bilo prije? Neka dovedu svjedoke svoje i opravdaju se; ili neka èuju, i reku: istina je. 10Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga niti æe poslije mene biti. 11Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema spasitelja. 12Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuð bog meðu vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. 13Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko æe smesti? 14Ovako govori Gospod izbavitelj vaš, svetac Izrailjev: vas radi poslaæu u Vavilon i pobacaæu sve prijevornice, i Haldejce s laðama, kojima se hvale.

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers)

Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers)

Luke 24.12-35 (5th Matins Gospel)

12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi. 13I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus. 14A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima. 15I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima. 16A oèi im se držahu da ga ne poznaše. 17A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli? 18A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana? 19I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom; 20Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga? 21A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi. 22A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu, 23I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ. 24I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe. 25I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci! 26Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju? 27I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu. 28I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide. 29I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi. 30I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. 31Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade. 32I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo? 33I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, 34Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. 35I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

2 Corinthians 6.1-10 (Epistle)

1Molimo vas pak kao pomagaèi da ne primite uzalud blagodat Božiju. 2Jer on govori: u vrijeme najbolje poslušah te, i u dan spasenija pomogoh ti. Evo sad je vrijeme najbolje, evo sad je dan spasenija! 3Nikakvo ni u èemu ne dajte spoticanje, da se služba ne kudi; 4Nego u svemu pokažite se kao sluge Božije, u trpljenju mnogom, u nevoljama, u bijedama, u tjesnotama, 5U ranama, u tamnicama, u bunama, u trudovima, u nespavanju, u postu, 6U èistoti, u razumu, u podnošenju, u dobroti, u Duhu svetom, u ljubavi istinitoj, 7U rijeèi istine, u sili Božijoj, s oružjem pravde i nadesno i nalijevo, 8Slavom i sramotom, kuðenjem i pohvalom, kao varalice i istiniti, 9Kao neznani i poznati, kao oni koji umiru i evo smo živi, kao nakaženi a ne umoreni, 10Kao žalosni a koji se jednako vesele, kao siromašni, a koji mnoge obogaæavaju, kao oni koji ništa nemaju a sve imaju.

Romans 8.28-39 (Epistle, New Martyrs)

28A znamo da onima koji ljube Boga sve ide na dobro, koji su pozvani po namjerenju. 29Jer koje naprijed pozna one i odredi da budu jednaki oblièju sina njegova, da bi on bio prvoroðeni meðu mnogom braæom. 30A koje odredi one i dozva; a koje dozva one i opravda; a koje opravda one i proslavi. 31Šta æemo dakle reæi na ovo? Ako je Bog s nama, ko æe na nas? 32Koji dakle svoga sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako dakle da nam s njim sve ne daruje? 33Ko æe optužiti izbrane Božije? Bog koji pravda? 34Ko æe osuditi? Hristos Isus, koji umrije, pa još i vaskrse, koji je s desne strane Bogu, i moli za nas? 35Ko æe nas rastaviti od ljubavi Božije? Nevolja li ili tuga? ili gonjenje? ili glad? ili golotinja? ili strah? ili maè? kao što stoji napisano: 36Za tebe nas ubijaju vas dan, drže nas kao ovce koje su za klanje. 37Ali u svemu ovome pobjeðujemo onoga radi koji nas je ljubio. 38Jer znam jamaèno da ni smrt, ni život, ni anðeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnje, ni buduæe, 39Ni visina, ni dubina, ni druga kakva tvar može nas razdvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu Gospodu našemu.

Luke 5.1-11 (Gospel)

1Jedanput pak kad narod naleže k njemu da slušaju rijeè Božiju on stajaše kod jezera Genisaretskoga, 2I vidje dvije laðe gdje stoje u kraju, a ribari bijahu izišli iz njih i ispirahu mreže: 3I uljeze u jednu od laði koja bješe Simonova, i zamoli ga da malo odmakne od kraja; i sjedavši uèaše narod iz laðe. 4A kad presta govoriti, reèe Simonu: hajde na dubinu, i bacite mreže svoje te lovite. 5I odgovarajuæi Simon reèe mu: uèitelju! svu noæ smo se trudili, i ništa ne uhvatismo: ali po tvojoj rijeèi baciæu mrežu. 6I uèinivši to uhvatiše veliko mnoštvo riba, i mreže im se prodriješe. 7I namagoše na društvo koje bješe na drugoj laði da doðu da im pomognu; i doðoše, i napuniše obje laðe tako da se gotovo potope. 8A kad vidje Simon Petar, pripade ka koljenima Isusovijem govoreæi: iziði od mene, Gospode! ja sam èovjek griješan. 9Jer bijaše ušao strah u njega i u sve koji bijahu s njim od mnoštva riba koje uhvatiše; 10A tako i u Jakova i Jovana, sinove Zevedejeve, koji bijahu drugovi Simonovi. I reèe Isus Simonu: ne boj se; otsele æeš ljude loviti. 11I izvukavši obje laðe na zemlju ostaviše sve, i otidoše za njim.

Luke 21.12-19 (Gospel, New Martyrs)

12A prije svega ovoga metnuæe na vas ruke svoje i goniæe vas i predavati u zbornice i u tamnice; vodiæe vas pred careve i kraljeve imena mojega radi. 13A to æe vam se dogoditi za svjedoèanstvo. 14Metnite dakle u srca svoja, da se prije ne pripravljate kako æete odgovarati: 15Jer æu vam ja dati usta i premudrost kojoj se neæe moæi protiviti ni odgovoriti svi vaši protivnici. 16A predavaæe vas i roditelji i braæa i roðaci i prijatelji; i pobiæe neke od vas. 17I svi æe omrznuti na vas imena mojega radi. 18I dlaka s glave vaše neæe poginuti. 19Trpljenjem svojijem spasavajte duše svoje.

Commemorations

Holy Protomartyr Thecla, Equal to the Apostles (1st c.)

She was born in Iconium of prominent pagan parents. At the age of eighteen she was instructed in the Faith of Christ by the Apostle Paul himself. She forsook her family and her betrothed, vowing herself to a life of virginity in the service of Christ. She traveled in the ministry of the Gospel with St Paul. After many travels and sufferings for the sake of Christ, she retired to Seleucia to devote herself to prayer and asceticism. There she healed many of the sick by her prayers, and brought many more to the Faith. Some local doctors envied her and sent some young men to rape her, superstitiously thinking that her healing powers might reside in her virginity. The Prologue says ‘Thecla fled from these insolent young men and, when she saw that they would catch her, prayed to God for help in front of a rock, and the rock opened and hid the holy maiden and bride of Christ. This rock was her hiding-place and her tomb.’

St Silouan, elder of Mt Athos (1938) (September 11 OC)

He was a Russian peasant who traveled to Mt Athos and became a monk in the Russian Monastery of St Panteleimon. He lived so simply, humbly and quietly that he might be forgotten had not Fr Sophrony (Sakharov) become his spiritual child and, after the Saint’s repose, written a book describing his life and teaching: St Silouan of Mt Athos, one of the great spiritual books of our time. It was through Fr Sophrony’s efforts that St Silouan was glorified as a Saint.

Following a vision of Christ Himself, St Silouan withdrew to a hermitage to devote himself entirely to prayer; but he was called back to serve as steward to the monastery. Though he now supervised some two hundred men, he only increased his prayers, withdrawing to his cell to pray with tears for each individual worker under his care. For more than fifteen years he struggled with demonic attacks during prayer until he was almost in despair. At this point Christ spoke to him in a vision, saying ‘The proud always suffer from demons.’ Silouan answered ‘Lord, teach me what I must do that my soul may become humble.’ To this he received the reply, Keep thy mind in hell, and despair not. Silouan made this his discipline in every moment of his life, and was granted the grace of pure prayer. He said that if he ever let his mind wander from the fire of hell, disruptive thoughts would once again plague him. In his humiliation he was filled with a pervasive love for all — he said many times that the final criterion of true Christian faith is unfeigned love for enemies, and that ‘to pray for others is to shed blood.’

St Silouan demonstrates that the Church’s true Theologians are those who manifest in their own lives the fruits of the Church’s hesychastic spirituality, however insignificant they may appear to the eyes of the world.

St Stephen, First-crowned King of Serbia (Simon the Monk) (1224)

“Crowned king at Zica, his foundation, by his brother and spiritual father, St Sava, he was a devout Christian and a wise and peace-loving ruler. Stephen, together with St Sava, raised Orthdooxy to great heights among his people. At his desire, St Sava made him a monk at the time of his death, giving him the name of Simon. He entered into rest in the Lord on September 24th, 1224, and his relics are preserved at Studenica.” (Prologue)