1 Corinthians 10.23-28 (Epistle)

23Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali sve ne ide na dobro. 24Niko da ne gleda što je njegovo, nego svaki da gleda što je drugoga. 25Sve što se prodaje na mesarnici, jedite, i ništa ne ispitujte savjesti radi; 26Jer je Gospodnja zemlja i što je na njoj. 27Ako li vas ko od nevjernika pozove, i hoæete iæi, jedite sve što se pred vas donese, i ne premišljajte ništa savjesti radi. 28Ako li vam pak ko reèe: ovo je idolska žrtva, ne jedite radi onoga koji vam kaže, i radi savjesti; jer je Gospodnja zemlja i što je na njoj.

Galatians 4.22-31 (Epistle, Forerunner)

22Jer je pisano da Avraam dva sina imade, jednoga od robinje, a drugoga od slobodne. 23Ali koji bješe od robinje, po tijelu se rodi; a koji od slobodne, po obeæanju. 24Koje znaèi drugo: jer su ovo dva zavjeta: jedan dakle od gore Sinajske, koja raða za robovanje, i to je Agar. 25Jer Agar znaèi Sinaj gora u Arapskoj, i poredi se sa sadašnjijem Jerusalimom, i služi sa djecom svojom. 26A gornji Jerusalim slobodna je, koji je mati svima nama. 27Jer je pisano: razveseli se, nerotkinjo koja ne raðaš; prokini i povièi, ti koja ne trpiš muke poroðaja; jer pusta ima mnogo više djece negoli ona koja ima muža. 28A mi smo, braæo, po Isaku djeca obeæanja. 29No kako onda onaj što se rodi po tijelu gonjaše duhovnoga, tako i sad. 30Ali šta govori pismo? Istjeraj robinju i sina njezina; jer sin robinjin neæe naslijediti sa sinom slobodne. 31Tako, braæo, nijesmo djeca robinjina nego slobodne.

Luke 4.31-36 (Gospel)

31I doðe u Kapernaum grad Galilejski, i uèaše ih u subote. 32I èuðahu se nauci njegovoj; jer njegova besjeda bješe silna. 33I u zbornici bješe èovjek u kome bješe neèisti duh ðavolski, i povika iza glasa 34Govoreæi: proði se, šta je tebi do nas, Isuse Nazareæanine? Došao si da nas pogubiš? Znam te ko si, svetac Božij. 35I zaprijeti mu Isus govoreæi: umukni, i iziði iz njega. I oborivši ga ðavo na srijedu, iziðe iz njega, i nimalo mu ne naudi. 36I u sve uðe strah, i govorahu jedan drugome govoreæi: kakva je to rijeè, da vlašæu i silom zapovijeda neèistijem duhovima, i izlaze?

Luke 1.5-25 (Gospel, Forerunner)

5U vrijeme Iroda cara Judejskoga bijaše neki sveštenik od reda Avijna, po imenu Zarija, i žena njegova od plemena Aronova, po imenu Jelisaveta. 6A bijahu oboje pravedni pred Bogom, i življahu u svemu po zapovijestima i uredbama Gospodnjijem bez mane. 7I ne imadijahu djece; jer Jelisaveta bješe nerotkinja, i bijahu oboje veæ stari. 8I dogodi se, kad on služaše po svome redu pred Bogom, 9Da po obièaju sveštenstva doðe na njega da iziðe u crkvu Gospodnju da kadi. 10I sve mnoštvo naroda bijaše napolju i moljaše se Bogu u vrijeme kaðenja. 11A njemu se pokaza anðeo Gospodnji koji stajaše s desne strane oltara kadionoga. 12I kad ga vidje Zarija uplaši se i strah napade na nj. 13A anðeo reèe mu: ne boj se, Zarija; jer je uslišena tvoja molitva: i žena tvoja Jelisaveta rodiæe ti sina, i nadjeni mu ime Jovan. 14I biæe tebi radost i veselje, i mnogi æe se obradovati njegovu roðenju. 15Jer æe biti veliki pred Bogom, i neæe piti vina i sikera; i napuniæe se Duha svetoga još u utrobi matere svoje; 16I mnoge æe sinove Izrailjeve obratiti ka Gospodu Bogu njihovome; 17I on æe naprijed doæi pred njim u duhu i sili Ilijnoj da obrati srca otaca k djeci, i nevjernike k mudrosti pravednika, i da pripravi Gospodu narod gotov. 18I reèe Zarija anðelu: po èemu æu ja to poznati? jer sam ja star i žena je moja vremenita. 19I odgovarajuæi anðeo reèe mu: ja sam Gavrilo što stojim pred Bogom, i poslan sam da govorim s tobom i da ti javim ovu radost. 20I evo, onijemiæeš i neæeš moæi govoriti do onoga dana dok se to ne zbude; jer nijesi vjerovao mojim rijeèima koje æe se zbiti u svoje vrijeme. 21I narod èekaše Zariju, i èuðahu se što se zabavi u crkvi. 22A izišavši ne mogaše da im govori; i razumješe da mu se nešto utvorilo u crkvi; i on namigivaše im; i osta nijem. 23I kad se navršiše dani njegove službe otide kuæi svojoj. 24A poslije ovijeh dana zatrudnje Jelisaveta žena njegova, i krijaše se pet mjeseci govoreæi: 25Tako mi uèini Gospod u dane ove u koje pogleda na me da me izbavi od ukora meðu ljudima.

The Conception of John the Baptist

“On this day are celebrated God’s mercy, His wondrous act and His wisdom: His mercy towards the devout and righteous parents of St John, the aged Zacharias and Elisabeth, who had all their lives begged a child of God; the wonder of the conception of John in Elisabeth’s more-than-aged womb; and the wisdom of the dispensation of man’s salvation.” (Prologue) The story of the Baptist’s conception is told in the first chapter of St Luke’s Gospel.

Holy Martyr Iraida (Rais) of Alexandria (308)

She was an Egyptian maiden, variously called Iraida, Rais and Raida. One day, while drawing water from a well near the sea, she saw a ship laden with Christians being taken by their pagan persecutors to torture and death. By God’s grace, Iraida was touched by a desire to suffer for the Lord. She went to the ship, confessed herself to be a Christian, and was immediately taken prisoner with the other servants of Christ. They were all taken to the Egyptian town of Antinopolis, where Iraida was the first of the company to be beheaded.

New Martyr John of Epirus (1814)

He was born to Muslim parents in Konitsa of Albania — the ancient region of Epirus. His father was a prominent ruler among the Muslims and a member of the Sufi order, sometimes called dervishes, a mystical Islamic sect. John himself became a prominent Sufi and settled in Joannina. Though not a Christian, he attended to his conscience and lived a sober and prayerful life.

Over time, he became increasingly attracted to the Christian faith and, in time, asked for holy Baptism. No Christian in his region dared to baptize him, knowing the reprisals that would follow. So John migrated to Ithaka, was baptized, and settled there in a village called Xiromeron, where he married and lived as a simple countryman. In 1813, John’s father somehow learned where he was, and that he had become a Christian. He sent two Sufis to bring him back and restore him to the Muslim faith. Because of this, the Ottoman authorities on Ithaka learned who he was and brought him before a judge. To each of the judge’s questions John would only reply ‘I am a Christian and I am called John.’

Realizing that no amount of persuasion or coercion would move him, the authorities determined to behead him. At his execution, since they would not loose his hands so that he could make the sign of the Cross, John cried out ‘Lord, Remember me when Thou comest into Thy Kingdom!’ With these words he submitted himself to a Martyr’s end. The Turks intended to leave his body for the dogs, but pious Christians retrieved it and secretly gave it honorable burial.