1 Corinthians 11.31-12.6 (Epistle)

31Jer kad bismo sebe rasuðivali, ne bismo osuðeni bili. 32Ali kad smo suðeni, nakazuje nas Gospod, da se ne osudimo sa svijetom. 33Zato, braæo moja, kad se sastajete da jedete, išèekujte jedan drugoga. 34Ako li je ko gladan, neka jede kod kuæe, da se na grijeh ne sastajete. A za ostalo urediæu kad doðem.

1A za duhovne darove neæu vam, braæo, zatajiti. 2Znate da kad bijaste neznabošci idoste k idolima bezglasnima, kako vas voðahu. 3Zato vam dajem na znanje da niko ko duhom Božijim govori neæe reæi: anatemate Isusa; i niko ne može Isusa Gospodom nazvati osim Duhom svetijem. 4Darovi su razlièni, ali je Duh jedan. 5I razliène su službe, ali je jedan Gospod. 6I razliène su sile, ali je jedan Bog koji èini sve u svemu.

Matthew 18.1-11 (Gospel)

1U taj èas pristupiše uèenici k Isusu govoreæi: ko je dakle najveæi u carstvu nebeskome? 2I dozva Isus dijete, i postavi ga meðu njih, 3I reèe im: zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao djeca, neæete uæi u carstvo nebesko. 4Koji se dakle ponizi kao dijete ovo, onaj je najveæi u carstvu nebeskome. 5I koji primi takovo dijete u ime moje, mene prima. 6A koji sablazni jednoga od ovijeh malijeh koji vjeruju mene, bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenièni o vratu njegovu, i da potone u dubinu morsku. 7Teško svijetu od sablazni! jer je potrebno da doðu sablazni; ali teško onom èovjeku kroz koga dolazi sablazan. 8Ako li te ruka tvoja ili noga tvoja sablažnjava, otsijeci je i baci od sebe: bolje ti je uæi u život hromu ili kljastu, negoli s dvije ruke i dvije noge da te bace u oganj vjeèni. 9I ako te oko tvoje sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe: bolje ti je s jednijem okom u život uæi, nego s dva oka da te bace u pakao ognjeni. 10Gledajte da ne prezrete jednoga od malijeh ovijeh; jer vam kažem da anðeli njihovi na nebesima jednako gledaju lice oca mojega nebeskoga. 11Jer sin èovjeèij doðe da iznaðe i spase izgubljeno.

Righteous Eudocimus of Cappadocia (9th c.)

“Saint Eudocimus was from Cappadocia, the son of pious and most illustrious parents, patricians in rank. He especially cultivated chastity and mercy, the one by never meeting the gaze of a woman, the other by cheerfully providing the needs of the poor. When he was made military commander of Cappadocia, he continued in his righteous ways, showing mercy and uprightness in all his dealings. Having so lived in piety, quietly and without ostentation, he was called from this life at the age of thirty-three, about the year 840, during the reign of the Iconoclast Theophilus. Not long after his burial, his grave became a fountain of unending miracles, as God revealed the virtue that Eudocimus had striven to hide; when his grave was later opened, his body was found incorrupt. His holy relics were translated to Constantinople.” (Great Horologion)

Righteous Joseph of Arimathea (1st c.)

The “noble Joseph” was a secret follower of Christ and a wealthy member of the Jewish Sanhendrin (ruling council); it was he who provided Christ’s tomb. When his faith became known he was driven from the Sanhendrin, from the synagogues, and from the Holy Land, and traveled through many lands, proclaiming the Gospel of Christ. According to some accounts he eventually reached England, where he reposed in peace.