Isaiah 65.8-16 (6th Hour)

8Ovako veli Gospod: kao kad ko naðe vina u grozdu, pa reèe: ne kvari ga, jer je blagoslov u njemu, tako æu uèiniti radi sluga svojih, neæu ih potrti svijeh, 9Jer æu izvesti sjeme iz Jakova i iz Jude našljednika gorama svojim, i naslijediæe ih izbranici moji, i sluge moje naseliæe se ondje. 10A Saron æe biti tor za ovce i dolina Ahorska poèivalište za goveda narodu mojemu koji me traži. 11A vi, koji ostavljate Gospoda, koji zaboravljate svetu goru moju, koji postavljate sto Gadu i ljevate naljev Meniju, 12Vas æu izbrojiti pod maè, i svi æete pripasti na klanje, jer zvah a vi se ne odzivaste, govorih a vi ne slušaste, nego èiniste što je zlo preda mnom i izabraste što meni nije po volji. 13Zato ovako veli Gospod Gospod: gle, sluge æe moje jesti, a vi æete gladovati; gle, sluge æe moje piti, a vi æete biti žedni; gle, sluge æe se moje veseliti, a vi æete se stidjeti. 14Gle, sluge æe moje pjevati od radosti u srcu, a vi æete vikati od žalosti u srcu i ridaæete od tuge u duhu. 15I ostaviæete ime svoje izbranima mojim za uklin; i Gospod æe te Bog ubiti, a sluge æe svoje nazvati drugim imenom. 16Ko se uzblagosilja na zemlji, blagosiljaæe se Bogom istinijem; a ko se uskune na zemlji, kleæe se Bogom istinijem; jer æe se prve nevolje zaboraviti i sakrivene æe biti od oèiju mojih.

Genesis 46.1-7 (Vespers)

1Tada poðe Izrailj sa svijem što imaše, i došav u Virsaveju prinese žrtvu Bogu oca svojega Isaka. 2I Bog reèe Izrailju noæu u utvari: Jakove! Jakove! A on odgovori: evo me. 3I Bog mu reèe: ja sam Bog, Bog oca tvojega; ne boj se otiæi u Misir; jer æu ondje naèiniti od tebe narod velik. 4Ja æu iæi s tobom u Misir, i ja æu te odvesti onamo, i Josif æe metnuti ruku svoju na oèi tvoje. 5I poðe Jakov od Virsaveje; i sinovi Izrailjevi posadiše Jakova oca svojega i djecu svoju i žene svoje na kola koja posla Faraon po nj. 6I uzeše stoku svoju i blago svoje što bijahu stekli u zemlji Hananskoj; i doðoše u Misir Jakov i sva porodica njegova. 7Sinove svoje i sinove sinova svojih, kæeri svoje i kæeri sinova svojih, i svu porodicu svoju dovede sa sobom u Misir.

Proverbs 23.15-24.5 (Vespers)

15Sine moj, ako bude mudro srce tvoje, veseliæe se srce moje u meni; 16I igraæe bubrezi moji kad usne tvoje stanu govoriti što je pravo. 17Srce tvoje neka ne zavidi grješnicima, nego budi u strahu Gospodnjem vazda. 18Jer ima plata, i nadanje tvoje neæe se zatrti. 19Slušaj, sine moj, i budi mudar i upravi putem srce svoje. 20Ne budi meðu pijanicama ni meðu izjelicama. 21Jer pijanica i izjelica osiromašiæe, i spavaè hodiæe u ritama. 22Slušaj oca svojega koji te je rodio, i ne preziri matere svoje kad ostari. 23Kupuj istinu i ne prodaji je; kupuj mudrost, znanje i razum. 24Veoma se raduje otac pravednikov, i roditelj mudroga veseli se s njega. 25Neka se dakle veseli otac tvoj i mati tvoja, i neka se raduje roditeljka tvoja. 26Sine moj, daj mi srce svoje, i oèi tvoje neka paze na moje pute. 27Jer je kurva duboka jama, a tijesan studenac tuða žena. 28Ona i zasjeda kao lupež i umnožava zloèince meðu ljudima. 29Kome: jaoh? kome: kuku? kome svaða? kome vika? kome rane ni za što? kome crven u oèima? 30Koji sjede kod vina, koji idu te traže rastvorena vina. 31Ne gledaj na vino kad se rumeni, kad u èaši pokazuje lice svoje i upravo iskaèe. 32Na pošljedak æe kao zmija ujesti i kao aspida upeæi. 33Oèi æe tvoje gledati na tuðe žene, i srce æe tvoje govoriti opaèine. 34I biæeš kao onaj koji leži usred mora i kao onaj koji spava navrh jedra. 35Reæi æeš: izbiše me, ali me ne zabolje; tukoše me, ali ne osjetih; kad se probudim, iæi æu opet da tražim to.

1Ne zavidi zlijem ljudima niti želi da si s njima. 2Jer o pogibli misli srce njihovo i usne njihove govore o muci. 3Mudrošæu se zida kuæa i razumom utvrðuje se. 4I znanjem se pune klijeti svakoga blaga i dragocjena i mila. 5Mudar je èovjek jak, i razuman je èovjek silan snagom.

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers, St Tikhon)

Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers, St Tikhon)

Wisdom of Solomon 4.7-15 (Vespers, St Tikhon)

St Eutychius, patriarch of Constantinople (582)

He was born to devout and noble parents in Phrygia. Though his father was a prominent officer, he entered monastic life when young, and became abbot of a monastery in Amasea at the age of thirty. In 553 he was sent to the Fifth Ecumenical Council as the representative of the Metropolitan of Amasea. At the Council, he was one of those who argued, successfully, that heretics could be anathematized after their deaths. The most prominent case in point was Origen, the brilliant Christian philosopher who had written that all will eventually be saved. Eutychius’ position thus earned him the enmity of the Origenists, who still made up an influential group in the Church. Saint Eutychius became a trusted confidante of the Emperor Justinian, and when Menas, Patriarch of Constantinople, reposed, Eutychius was chosen to replace him. Eutychius ruled in peace for twelve years, but was then cast into controversy when he boldly opposed one of the most hard-to-pronounce heresies in the history of the Church: Aphthartodocetism, the belief that Christ, before his resurrection, possessed an incorruptible body, not subject to hunger, thirst or pain (though the scriptures plainly speak of Christ being weary, hungry, thirsty, weeping). The Emperor Justinian for a time fell into this variant of the Monophysite heresy, and exiled Eutychius to his monastery for twelve years. During these years Eutychius showed himself to be a wonder-worker, healing many of their diseases through his prayers. Justinian repented shortly before his death, and his successor, Justin II, called Eutychius back to the Patriarchal throne, where he served the Church in peace until his repose at the age of seventy.