Isaiah 58.1-11 (6th Hour)

1Vièi iz grla, ne usteži se, podigni glas svoj kao truba, i objavi narodu mojemu bezakonja njegova i domu Jakovljevu grijehe njihove, 2Premda me svaki dan traže i radi su znati putove moje, kao narod koji tvori pravdu i ne ostavlja suda Boga svojega; ištu od mene sudove pravedne, žele približiti se k Bogu. 3Zašto postismo, vele, a ti ne pogleda, muèismo duše svoje, a ti ne htje znati? Gle, kad postite, èinite svoju volju i izgonite sve što vam je ko dužan. 4Eto postite da se prete i svaðate i da bijete pesnicom bezbožno. Nemojte postiti tako kao danas, da bi se èuo gore glas vaš. 5Taki li je post koji izabrah da èovjek muèi dušu svoju jedan dan? da savija glavu svoju kao sita i da stere poda se kostrijet i pepeo? To li æeš zvati post i dan ugodan Gospodu? 6A nije li ovo post što izabrah: da razvežeš sveze bezbožnosti, da razdriješiš remenje od bremena, da otpustiš potlaèene, i da izlomite svaki jaram? 7Nije li da prelamaš hljeb svoj gladnome, i siromahe prognane da uvedeš u kuæu? kad vidiš gola, da ga odjeneš, i da se ne kriješ od svoga tijela? 8Tada æe sinuti vidjelo tvoje kao zora, i zdravlje æe tvoje brzo procvasti, i pred tobom æe iæi pravda tvoja, slava Gospodnja biæe ti zadnja straža. 9Tada æeš prizivati, i Gospod æe te èuti: vikaæeš, i reæi æe: evo me. Ako izbaciš izmeðu sebe jaram i prestaneš pružati prst i govoriti zlo; 10I ako otvoriš dušu svoju gladnome, i nasitiš dušu nevoljnu; tada æe zasjati u mraku vidjelo tvoje i tama æe tvoja biti kao podne. 11Jer æe te Gospod voditi vazda, i sitiæe dušu tvoju na suši, i kosti tvoje krijepiæe, i biæeš kao vrt zaliven i kao izvor kojemu voda ne presiše.

Genesis 43.26-31, 45.1-16 (Vespers)

26I kad Josif doðe kuæi, iznesoše mu dar koji imahu kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje. 27A on ih zapita kako su, i reèe: kako je otac vaš stari, za koga mi govoriste? je li jošte živ? 28A oni rekoše: dobro je sluga tvoj, otac naš; još je živ. I pokloniše mu se. 29A on pogledav vidje Venijamina brata svojega, sina matere svoje, i reèe: je li vam to najmlaði brat vaš za kojega mi govoriste? I reèe: Bog da ti bude milostiv, sinko! 30A Josifu goraše srce od ljubavi prema bratu svojemu, te brže potraži gdje æe plakati, i ušav u jednu sobu plaka ondje. 31Poslije umiv se izaðe, i ustežuæi se reèe: dajte objed.

1Tada Josif ne moguæi se uzdržati pred ostalima koji stajahu oko njega, povika: izaðite svi napolje. Tako ne osta niko kod njega kad se Josif pokaza braæi svojoj. 2Pa briznu plakati tako da èuše Misirci, èu i dom Faraonov. 3I reèe Josif braæi svojoj: ja sam Josif; je li mi otac još u životu? Ali mu braæa ne mogahu odgovoriti, jer se prepadoše od njega. 4A Josif reèe braæi svojoj: pristupite bliže k meni. I pristupiše; a on reèe: ja sam Josif brat vaš, kojega prodadoste u Misir. 5A sada nemojte žaliti niti se kajati što me prodadoste ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi života vašega. 6Jer je veæ dvije godine dana glad u zemlji, a biæe još pet godina, gdje neæe biti ni oranja ni žetve. 7A Bog me posla pred vama, da vas saèuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljanjem prevelikim. 8I tako nijeste me vi opravili ovamo nego sam Bog, koji me postavi ocem Faraonu i gospodarem od svega doma njegova i starješinom nad svom zemljom Misirskom. 9Vratite se brže k ocu mojemu i kažite mu: ovako veli sin tvoj Josif: Bog me je postavio gospodarem svemu Misiru, hodi k meni, nemoj oklijevati. 10Sjedjeæeš u zemlji Gesemskoj i biæeš blizu mene, ti i sinovi tvoji i sinovi sinova tvojih, i ovce tvoje i goveda tvoja i što je god tvoje. 11I ja æu te hraniti ondje, jer æe još pet godina biti glad, da ne pogineš od gladi ti i dom tvoj i što je god tvoje. 12A eto vidite oèima svojima, i brat moj Venijamin svojima oèima, da vam ja iz usta govorim. 13Kažite ocu mojemu svu slavu moju u Misiru i što ste god vidjeli; pohitajte i dovedite ovamo oca mojega. 14Tada pade oko vrata Venijaminu bratu svojemu i plaka. I Venijamin plaka o vratu njegovu. 15I izljubi svu braæu svoju i isplaka se nad njima. Potom se braæa njegova razgovarahu s njim. 16I èu se glas u kuæi Faraonovoj, i rekoše: doðoše braæa Josifu. I milo bi Faraonu i slugama njegovijem;

Proverbs 21.23-22.4 (Vespers)

23Ko èuva usta svoja i jezik svoj, èuva dušu svoju od nevolja. 24Ponositom i obijesnom ime je potsmjevaè, koji sve radi bijesno i oholo. 25Ljenivca ubija želja, jer ruke njegove neæe da rade; 26Svaki dan želi; a pravednik daje i ne štedi. 27Žrtva je bezbožnièka gad, akamoli kad je prinose u grijehu? 28Lažni svjedok poginuæe, a èovjek koji sluša, govoriæe svagda. 29Bezbožnik je bezobrazan, a pravednik udešava svoje pute. 30Nema mudrosti ni razuma ni savjeta nasuprot Bogu. 31Konj se oprema za dan boja, ali je u Gospoda spasenje.

1Bolje je ime nego veliko bogatstvo, i milost je bolja nego srebro i zlato. 2Bogat i siromah sretaju se; obojicu je Gospod stvorio. 3Pametan èovjek vidi zlo i skloni se, a ludi idu dalje i plaæaju. 4Smjernosti i strahu Gospodnjemu plata je bogatstvo i slava i život.

Holy Martyrs Agathopous and Theodoulos (303)

Agathopous was a deacon, very old, and Theodoulos a reader, very young, in the church in Thessalonica. During Diocletian’s persecution the two were summoned to trial. They went joyfully, holding one another by the hand and exclaiming to all, ‘We are Christians!’ After flattery, cajolery, threats, imprisonment and starvation had failed to make them deny Christ, they were condemned to death by drowning. They were bound and a large stone tied to their necks; as they were about to be thrown into the sea, Agathopous cried, ‘Behold, by a second baptism we are washed from our sins, and will go cleansed to Christ Jesus!’ Their drowned bodies were soon washed ashore, and Christians gave them honorable burial. Not long afterward, Theodoulos appeared to his brethren in the form of a shining angel and told them to give all his goods to the poor.

Our Holy Father Mark of Trache (ca. 400)

He is also called ‘Mark the Athenian’ because he was born in Athens. When his parents died, he pondered the transience of all earthly things, gave his goods to the poor, and embarked on a plank in the sea, asking God to lead him wherever He desired. By God’s providence, Mark was cast up on the shores of Libya, where he settled as a hermit on a mountain called Trache. (Some say it was in Ethiopia, but this seems less likely.) There he lived for ninety-five years, never seeing another human being.

Saint Serapion visited him before his death and recorded his life. Serapion asked Mark if there were any Christians whose faith was so great that they could say to a mountain ‘Get up and cast yourself into the sea,’ and it would be so. Immediately the mountain on which they stood began to move like a wave, but Mark raised his hand and stilled it.

On his deathbed, St Mark prayed for the salvation of all men and gave up his soul to God. Saint Serapion saw an angel carrying Mark’s soul, and a hand extended from heaven to receive it. Saint Mark was about 130 years old when he reposed.