Luke 24.12-35 (5th Matins Gospel)

12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi. 13I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus. 14A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima. 15I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima. 16A oèi im se držahu da ga ne poznaše. 17A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli? 18A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana? 19I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom; 20Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga? 21A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi. 22A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu, 23I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ. 24I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe. 25I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci! 26Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju? 27I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu. 28I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide. 29I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi. 30I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. 31Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade. 32I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo? 33I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, 34Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. 35I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

Romans 10.1-10 (Epistle)

1Braæo! želja je mojega srca i molitva k Bogu za spasenije Izrailja. 2Jer im svjedoèim da imaju revnost za Boga, ali ne po razumu. 3Jer ne poznajuæi pravde Božije i gledajuæi da svoju pravdu utvrde ne pokoravaju se pravdi Božijoj. 4Jer je Hristos svršetak zakona: koji ga god vjeruje opravdan je. 5Jer Mojsije piše za pravdu koja je od zakona: koji èovjek to èini življeæe u tom. 6A pravda koja je od vjere ovako govori: da ne reèeš u srcu svojemu: ko æe iziæi na nebo? to jest da svede Hrista; 7Ili: ko æe siæi u bezdan? to jest da izvede Hrista iz mrtvijeh. 8Ali šta govori pismo? Blizu ti je rijeè u ustima tvojima i u srcu tvojemu, to jest rijeè vjere koju propovijedamo. 9Jer ako priznaješ ustima svojima da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvijeh, biæeš spasen. 10Jer se srcem vjeruje za pravdu a ustima se priznaje za spasenije.

Galatians 4.22-31 (Epistle, St Anna)

22Jer je pisano da Avraam dva sina imade, jednoga od robinje, a drugoga od slobodne. 23Ali koji bješe od robinje, po tijelu se rodi; a koji od slobodne, po obeæanju. 24Koje znaèi drugo: jer su ovo dva zavjeta: jedan dakle od gore Sinajske, koja raða za robovanje, i to je Agar. 25Jer Agar znaèi Sinaj gora u Arapskoj, i poredi se sa sadašnjijem Jerusalimom, i služi sa djecom svojom. 26A gornji Jerusalim slobodna je, koji je mati svima nama. 27Jer je pisano: razveseli se, nerotkinjo koja ne raðaš; prokini i povièi, ti koja ne trpiš muke poroðaja; jer pusta ima mnogo više djece negoli ona koja ima muža. 28A mi smo, braæo, po Isaku djeca obeæanja. 29No kako onda onaj što se rodi po tijelu gonjaše duhovnoga, tako i sad. 30Ali šta govori pismo? Istjeraj robinju i sina njezina; jer sin robinjin neæe naslijediti sa sinom slobodne. 31Tako, braæo, nijesmo djeca robinjina nego slobodne.

Matthew 8.28-9.1 (Gospel)

28A kad doðe na onu stranu u zemlju Gergesinsku, sretoše ga dva bijesna, koji izlaze iz grobova, tako zla da ne mogaše niko proæi putem onijem. 29I gle, povikaše: što je tebi do nas, Isuse, sine Božij? zar si došao amo prije vremena da muèiš nas? 30A daleko od njih pasijaše veliki krd svinja. 31I ðavoli moljahu ga govoreæi: ako nas izgoniš, pošlji nas da idemo u krd svinja. 32I reèe im: idite. I oni izišavši otidoše u svinje. I gle, navali sav krd s brijega u more, i potopiše se u vodi. 33A svinjari pobjegoše; i došavši u grad kazaše sve, i za bijesne. 34I gle, sav grad iziðe na susret Isusu; i vidjevši ga moliše da bi otišao iz njihovoga kraja.

1I ušavši u laðu prijeðe i doðe u svoj grad.

Luke 8.16-21 (Gospel, St Anna)

16Niko pak svijeæe ne poklapa sudom kad je zapali, niti meæe pod odar, nego je metne na svijeænjak da vide svjetlost koji ulaze. 17Jer nema ništa tajno što neæe biti javno, ni sakriveno što se neæe doznati i na vidjelo iziæi. 18Gledajte dakle kako slušate; jer ko ima, daæe mu se, a ko nema, uzeæe se od njega i ono što misli da ima. 19Doðoše pak k njemu mati i braæa njegova, i ne mogahu od naroda da govore s njim. 20I javiše mu govoreæi: mati tvoja i braæa tvoja stoje napolju, hoæe da te vide. 21A on odgovarajuæi reèe im: mati moja i braæa moja oni su koji slušaju rijeè Božiju i izvršuju je.

Dormition of the Righteous Anna, mother of the Most Holy Theotokos

According to tradition, both Anna and her husband Joachim had reposed by the time the Most Holy Theotokos was about eleven years old and living in the Temple; thus when she reached maturity she was an orphan, and was given into the care of the noble Joseph. The prayers of St Anna are invoked for conceiving children and for help in difficult childbirth. Her main feast is on September 9th.

Commemoration of the holy 165 Fathers of the Fifth Ecumenical Council (553)

This council was held in Constantinople during the reign of Justinian the Great. The council condemned the various forms of monophysitism, the heretical writings of Theodore of Mopsuestia and Theodoret, and the writings of Origen (particularly on universal salvation).

St Olympias the Deaconess (408)

She was born to a noble family in Constantinople: her father Anysius Secundus was a senator. She was betrothed to a nobleman who died before they could be wed; resisting all advice to take another husband, Olympias devoted herself entirely to God, giving her large inheritance to the Church and to the poor. She served as a deaconess, first under the Patriarch Nektarios, then under St John Chrysostom. When St John was sent into exile, he advised her to remain in Constantinople, and to continue to serve the Church whatever patriarch took his place. But as soon as the holy hierarch went into exile, a fire destroyed a large part of the City, and St John’s enemies accused the holy Olympias of setting the fire. She in turn was exiled to Nikomedia, where she reposed in 408. She left instructions that her body be placed in a coffin and thrown into the sea, to be buried wherever it was cast up. The coffin came to shore at Vrochthoi and was buried there at a church dedicated to the Apostle Thomas. Her relics have continued to be a source of great miracles of healing.

During his exile, St John Chrysostom wrote a number of letters to St Olympias, seventeen of which have been preserved through the centuries. In one he writes: ‘Now I am deeply joyful, not only because you have been delivered from sickness, but even more because you are bearing adversities with such fortitude, calling them trifles — a characteristic of a soul filled with power and abounding in the rich fruits of courage. You are not only enduring misfortune with fortitude, but are making light of it in a seemingly effortless way, rejoicing and triumphing over it — this is a proof of the greatest wisdom.’