Isaiah 7.1-14 (6th Hour)

1U vrijeme Ahaza sina Jotama sina Ozije cara Judina doðe Resin car Sirski i Fakej sin Remalijin car Izrailjev na Jerusalim da ga biju, ali ga ne mogoše uzeti. 2I doðe glas domu Davidovu i rekoše: Sirija se složi s Jefremom. A srce Ahazovo i srce naroda njegova ustrepta kao drveæe u šumi od vjetra. 3Tada reèe Gospod Isaiji: izidi na susret Ahazu, ti i Sear-jasuv sin tvoj, nakraj jaza gornjega jezera, na put kod polja bjeljareva. 4I reci mu: èuvaj se i budi miran, ne boj se i srce tvoje neka se ne plaši od dva kraja ovijeh glavanja što se puše, od raspaljenoga gnjeva Resinova i Sirskoga i sina Remalijina. 5Što se Sirci i Jefrem i sin Remalijin dogovoriše na tvoje zlo govoreæi: 6Hajdemo na Judejsku da joj dosadimo i da je osvojimo i da postavimo u njoj carem sina Taveilova; 7Zato ovako veli Gospod Bog: neæe se to uèiniti, neæe biti. 8Jer je glava Siriji Damasak, a Damasku je glava Resin; i do šezdeset i pet godina satræe se Jefrem tako da više neæe biti narod. 9I glava je Jefremu Samarija, a Samariji je glava sin Remalijin. Ako ne vjerujete, neæete se održati. 10I još reèe Gospod Ahazu govoreæi: 11Išti znak od Gospoda Boga svojega, išti ozdo iz dubine ili ozgo s visine. 12A Ahaz reèe: neæu iskati, niti æu kušati Gospoda. 13Tada reèe Isaija: slušajte sada, dome Davidov; malo li vam je što dosaðujete ljudima, nego dosaðujete i Bogu mojemu? 14Zato æe vam sam Gospod dati znak: eto djevojka æe zatrudnjeti i rodiæe sina, i nadjenuæe mu ime Emanuilo.

Genesis 5.32-6.8 (Vespers)

32A Noju kad bi pet stotina godina, rodi Noje Sima, Hama i Jafeta.

1A kad se ljudi poèeše množiti na zemlji, i kæeri im se narodiše. 2Videæi sinovi Božji kæeri èovjeèije kako su lijepe uzimaše ih za žene koje htješe. 3A Gospod reèe: neæe se duh moj dovijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina. 4A bijaše tada divova na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu sa kæerima èovjeèijim, pa im one raðahu sinove; to bijahu silni ljudi, od starine na glasu. 5I Gospod videæi da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle, 6Pokaja se Gospod što je stvorio èovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu. 7I reèe Gospod: hoæu da istrijebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio, od èovjeka do stoke i do sitne životinje i do ptica nebeskih; jer se kajem što sam ih stvorio. 8Ali Noje naðe milost pred Gospodom.

Proverbs 6.20-7.1 (Vespers)

20Èuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje. 21Priveži ih sebi na srce zasvagda, i spuèi ih sebi oko grla. 22Kuda god poðeš, vodiæe te; kad zaspiš, èuvaæe te; kad se probudiš, razgovaraæe te; 23Jer je zapovijest žižak, i nauka je vidjelo, i put je životni karanje koje pouèava; 24Da te èuvaju od zle žene, od jezika kojim laska žena tuða. 25Ne zaželi u srcu svom ljepote njezine, i nemoj da te uhvati vjeðama svojim. 26Jer sa žene kurve spada èovjek na komad hljeba, i žena pusta lovi dragocjenu dušu. 27Hoæe li ko uzeti ognja u njedra a haljine da mu se ne upale? 28Hoæe li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne ožeže? 29Tako biva onome koji ide k ženi bližnjega svojega; neæe biti bez krivice ko je se god dotakne. 30Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti dušu svoju, buduæi gladan; 31Nego kad ga uhvate plati samosedmo, da sve imanje doma svojega. 32Ali ko uèini preljubu sa ženom, bezuman je, dušu svoju gubi ko tako èini; 33Muke i ruga dopada, i sramota se njegova ne može izbrisati. 34Jer je ljubavna sumnja žestoka u muža i ne štedi na dan osvete; 35Ne mari ni za kakav otkup, i ne prima ako æeš i mnogo darova davati.

1Sine, èuvaj rijeèi moje, i zapovijesti moje sahrani kod sebe.

Hebrews 2.11-18 (Epistle, Theotokos)

11Jer i onaj koji osveæuje, i oni koji se osveæuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braæom 12Govoreæi: objaviæu ime tvoje braæi svojoj, i posred crkve zapjevaæu te. 13I opet: ja æu se u njega uzdati. I opet: evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. 14Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; 15I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi. 16Jer se zaista ne prima anðela, nego se prima sjemena Avraamova. 17Zato bješe dužan u svemu da bude kao braæa, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenièki pred Bogom, da oèisti grijehe narodne. 18Jer u èemu postrada i iskušan bi u onome može pomoæi i onima koji se iskušavaju.

Luke 1.24-38 (Gospel, Theotokos)

24A poslije ovijeh dana zatrudnje Jelisaveta žena njegova, i krijaše se pet mjeseci govoreæi: 25Tako mi uèini Gospod u dane ove u koje pogleda na me da me izbavi od ukora meðu ljudima. 26A u šesti mjesec posla Bog anðela Gavrila u grad Galilejski po imenu Nazaret 27K djevojci isprošenoj za muža, po imenu Josifa iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. 28I ušavši k njoj anðeo reèe: raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti meðu ženama. 29A ona vidjevši ga poplaši se od rijeèi njegove i pomisli: kakav bi ovo bio pozdrav? 30I reèe joj anðeo: ne boj se, Marija! Jer si našla milost u Boga. 31I evo zatrudnjeæeš, i rodiæeš sina, i nadjeni mu ime Isus. 32On æe biti veliki, i nazvaæe se sin najvišega, i daæe mu Gospod Bog prijesto Davida oca njegova; 33I carovaæe u domu Jakovljevu vavijek, i carstvu njegovom neæe biti kraja. 34A Marija reèe anðelu: kako æe to biti kad ja ne znam za muža? 35I odgovarajuæi anðeo reèe joj: duh sveti doæi æe na tebe, i sila najvišega osjeniæe te; zato i ono što æe se roditi biæe sveto, i nazvaæe se sin Božij. 36I evo Jelisaveta tvoja tetka, i ona zatrudnje sinom u starosti svojoj, i ovo je šesti mjesec njojzi, koju zovu nerotkinjom. 37Jer u Boga sve je moguæe što reèe. 38A Marija reèe: evo sluškinje Gospodnje; neka mi bude po rijeèi tvojoj. I anðeo otide od nje.

Synaxis of the Archangel Gabriel

Each of the Great Feasts of the Church is followed by a commemoration of some holy one who figures in the events of the Feast. So, today we commemorate the Holy Archangel Gabriel, who brought the glad news of the conception of Christ to Mary, the Theotokos. The Prologue gives the following teaching:

“The herald of the incarnation of the Son of God, he is one of the seven great angels who stand before the throne of God. He revealed to Zacharias the birth of the Forerunner, and said of himself: ‘I am Gabriel that stand in the presence of God’ (Lk. 1:19). His name, Gabriel, signifies ‘man of God’. Speaking about the Annunciation, the holy Fathers comment that an angel with such a name was sent to signify who He was, and of what nature He was, who would be born of the most pure Virgin. He would be the Man of God, the Man-God, the strong and mighty God. Others have found that it was this same Gabriel who announced the conception of the Virgin Mary to Joachim and Anna, and that it was he who taught Moses in the wilderness to write the Book of Genesis. The holy Fathers consider that Gabriel belongs to the foremost and highest order of the heavenly powers, the seraphim, since the seraphim stand closest to God. And so he is one of the seven seraphim closest to God. The names of these seven are: Michael, Gabriel, Raphael, Uriel, Selathiel, Jegudiel and Barachiel. Some would add Jeremiel to this number. Each has his own particular service, but all are equal in honour. Why did God not send Michael? For the reason that Michael’s service is the suppression of the enemies of God’s truth, while Gabriel’s is the annunciation of the salvation of the human race.”