Luke 1.39-49, 56 (Matins Gospel, Annunciation)

39A Marija ustavši onijeh dana otide brzo u gornju zemlju u grad Judin. 40I uðe u kuæu Zarijinu, i pozdravi se s Jelisavetom. 41I kad Jelisaveta èu èestitanje Marijino, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Jelisaveta se napuni Duha svetoga, 42I povika zdravo i reèe: blagoslovena si ti meðu ženama, i blagosloven je plod utrobe tvoje. 43I otkud meni ovo da doðe mati Gospoda mojega k meni? 44Jer gle, kad doðe glas èestitanja tvojega u uši moje, zaigra dijete radosno u utrobi mojoj. 45I blago onoj koja vjerova; jer æe se izvršiti što joj kaza Gospod. 46I reèe Marija: velièa duša moja Gospoda; 47I obradova se duh moj Bogu spasu mojemu, 48Što pogleda na poniženje sluškinje svoje; jer gle, otsad æe me zvati blaženom svi naraštaji; 49Što mi uèini velièinu silni, i sveto ime njegovo; 56Marija pak sjedi s njom oko tri mjeseca, i vrati se kuæi svojoj.

Isaiah 6.1-12 (6th Hour)

1Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu. 2Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema leæaše. 3I vikahu jedan drugome govoreæi: svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove. 4I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima. 5I rekoh: jaoh meni! pogiboh, jer sam èovjek neèistijeh usana, i živim usred naroda neèistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim oèima. 6A jedan od serafima doletje k meni držeæi u ruci živ ugljen, koji uze s oltara kliještima, 7I dotaèe se usta mojih i reèe: evo, ovo se dotaèe usta tvojih, i bezakonje tvoje uze se, i grijeh tvoj oèisti se. 8Potom èuh glas Gospodnji gdje reèe: koga æu poslati? i ko æe nam iæi? A ja rekoh: evo mene, pošlji mene. 9A on reèe: idi, i reci tome narodu: slušajte ali neæete razumjeti, gledajte ali neæete poznati. 10Uèini da odeblja srce tome narodu i uši da im otežaju, i oèi im zatvori, da ne vide oèima svojim i ušima svojim da ne èuju i srcem svojim da ne razumiju i ne obrate se i ne iscijele. 11A ja rekoh: dokle Gospode? A on reèe: dokle ne opuste gradovi da budu bez stanovnika i kuæe da budu bez ljudi, i zemlja dokle sasvijem ne opusti, 12I dokle Gospod opravi daleko ljude i bude sama pustoš u zemlji.

Genesis 5.1-24 (Vespers)

1Ovo je pleme Adamovo. Kad Bog stvori èovjeka, po oblièju svojemu stvori ga. 2Muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih, i nazva ih èovjek, kad biše stvoreni. 3I poživje Adam sto i trideset godina, i rodi sina po oblièju svojemu, kao što je on, i nadjede mu ime Sit. 4A rodiv Sita poživje Adam osam stotina godina, raðajuæi sinove i kæeri; 5Tako poživje Adam svega devet stotina i trideset godina; i umrije. 6A Sit poživje sto i pet godina, i rodi Enosa; 7A rodiv Enosa poživje Sit osam stotina i sedam godina, raðajuæi sinove i kæeri; 8Tako poživje Sit svega devet stotina i dvanaest godina; i umrije. 9A Enos poživje devedeset godina, i rodi Kajinana; 10A rodiv Kajinana poživje Enos osam stotina i petnaest godina, raðajuæi sinove i kæeri; 11Tako poživje Enos svega devet stotina i pet godina; i umrije. 12A Kajinan poživje sedamdeset godina, i rodi Maleleila; 13A rodiv Maleleila poživje Kajinan osam stotina i èetrdeset godina, raðajuæi sinove i kæeri; 14Tako poživje Kajinan svega devet stotina i deset godina; i umrije. 15A Maleleilo poživje šezdeset i pet godina, i rodi Jareda; 16A rodiv Jareda poživje Maleleilo osam stotina i trideset godina, raðajuæi sinove i kæeri; 17Tako poživje Maleleilo svega osam stotina i devedeset i pet godina; i umrije. 18A Jared poživje sto i šezdeset i dvije godine, i rodi Enoha; 19A rodiv Enoha poživje Jared osam stotina godina, raðajuæi sinove i kæeri; 20Tako poživje Jared svega devet stotina i šezdeset i dvije godine, i umrije. 21A Enoh poživje šezdeset i pet godina, i rodi Matusala; 22A rodiv Matusala poživje Enoh jednako po volji Božjoj trista godina, raðajuæi sinove i kæeri; 23Tako poživje Enoh svega trista i šezdeset i pet godina; 24I živeæi Enoh jednako po volji Božjoj, nestade ga, jer ga uze Bog.

Proverbs 6.3-20 (Vespers)

3Zato uèini tako, sine moj, i oprosti se, jer si dopao u ruke bližnjemu svojemu; idi, pripadni, i navali na bližnjega svojega. 4Ne daj sna oèima svojima, ni vjeðama svojima drijema. 5Otmi se kao srna iz ruke lovcu, i kao ptica iz ruke ptièaru. 6Idi k mravu, ljenivèe, gledaj putove njegove, i omudraj. 7Nema voða ni upravitelja ni gospodara; 8I opet pripravlja ljeti sebi hranu, zbira uz žetvu piæu svoju. 9Dokle æeš, ljenivèe, ležati? kad æeš ustati od sna svojega? 10Dok malo prospavaš, dok malo prodrijemlješ, dok malo sklopiš ruke da prilegneš, 11Utom æe doæi siromaštvo tvoje kao putnik i oskudica tvoja kao oružan èovjek. 12Èovjek nevaljao i nitkov hodi sa zlijem ustima; 13Namiguje oèima, govori nogama, pokazuje prstima; 14Svaka mu je opaèina u srcu, kuje zlo svagda, zameæe svaðu. 15Zato æe ujedanput doæi pogibao njegova, èasom æe se satrti i neæe biti lijeka. 16Na ovo šestoro mrzi Gospod, i sedmo je gad duši njegovoj: 17Oèi ponosite, jezik lažljiv i ruke koje proljevaju krv pravu, 18Srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trèe na zlo, 19Lažan svjedok koji govori laž, i ko zameæe svaðu meðu braæom. 20Èuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje.

Exodus 3.1-8 (Vespers, Annunciation)

1A Mojsije pasijaše stado Jotoru tastu svojemu, svešteniku Madijamskomu, i odvede stado preko pustinje, i doðe na goru Božiju Horiv. 2I javi mu se anðeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine. I pogleda, a to kupina ognjem gori a ne sagorijeva. 3I Mojsije reèe: idem da vidim tu utvaru veliku, zašto ne sagorijeva kupina. 4A Gospod kad ga vidje gdje ide da vidi, viknu ga Bog iz kupine, i reèe: Mojsije! Mojsije! A on odgovori: evo me. 5A Bog reèe: ne idi ovamo. Izuj obuæu svoju s nogu svojih, jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja. 6Još reèe: ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije zakloni lice svoje, jer ga strah bijaše gledati u Boga. 7I reèe Gospod: dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Misiru, i èuh viku njegovu od zla koje mu èine nastojnici, jer poznah muku njegovu. 8I siðoh da ga izbavim iz ruku Misirskih, i da ga izvedem iz one zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju gdje mlijeko i med teèe, na mjesto gdje su Hananeji i Heteji i Amoreji i Ferezeji i Jeveji i Jevuseji.

Proverbs 8.22-30 (Vespers, Annunciation)

22Gospod me je imao u poèetku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena. 23Prije vijekova postavljena sam, prije poèetka, prije postanja zemlje. 24Kad jošte ne bijaše bezdana, rodila sam se, kad još ne bijaše izvora obilatijeh vodom. 25Prije nego se gore osnovaše, prije humova ja sam se rodila; 26Još ne bješe naèinio zemlje ni polja ni poèetka prahu vasiljenskom; 27Kad je ureðivao nebesa, ondje bijah; kad je razmjeravao krug nad bezdanom. 28Kad je utvrðivao oblake gore i krijepio izvore bezdanu; 29Kad je postavljao moru meðu i vodama da ne prestupaju zapovijesti njegove, kad je postavljao temelje zemlji; 30Tada bijah kod njega hranjenica, bijah mu milina svaki dan, i veseljah se pred njim svagda;

Hebrews 2.11-18 (Epistle, Annunciation)

11Jer i onaj koji osveæuje, i oni koji se osveæuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braæom 12Govoreæi: objaviæu ime tvoje braæi svojoj, i posred crkve zapjevaæu te. 13I opet: ja æu se u njega uzdati. I opet: evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. 14Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; 15I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi. 16Jer se zaista ne prima anðela, nego se prima sjemena Avraamova. 17Zato bješe dužan u svemu da bude kao braæa, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenièki pred Bogom, da oèisti grijehe narodne. 18Jer u èemu postrada i iskušan bi u onome može pomoæi i onima koji se iskušavaju.

Luke 1.24-38 (Gospel, Annunciation)

24A poslije ovijeh dana zatrudnje Jelisaveta žena njegova, i krijaše se pet mjeseci govoreæi: 25Tako mi uèini Gospod u dane ove u koje pogleda na me da me izbavi od ukora meðu ljudima. 26A u šesti mjesec posla Bog anðela Gavrila u grad Galilejski po imenu Nazaret 27K djevojci isprošenoj za muža, po imenu Josifa iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. 28I ušavši k njoj anðeo reèe: raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti meðu ženama. 29A ona vidjevši ga poplaši se od rijeèi njegove i pomisli: kakav bi ovo bio pozdrav? 30I reèe joj anðeo: ne boj se, Marija! Jer si našla milost u Boga. 31I evo zatrudnjeæeš, i rodiæeš sina, i nadjeni mu ime Isus. 32On æe biti veliki, i nazvaæe se sin najvišega, i daæe mu Gospod Bog prijesto Davida oca njegova; 33I carovaæe u domu Jakovljevu vavijek, i carstvu njegovom neæe biti kraja. 34A Marija reèe anðelu: kako æe to biti kad ja ne znam za muža? 35I odgovarajuæi anðeo reèe joj: duh sveti doæi æe na tebe, i sila najvišega osjeniæe te; zato i ono što æe se roditi biæe sveto, i nazvaæe se sin Božij. 36I evo Jelisaveta tvoja tetka, i ona zatrudnje sinom u starosti svojoj, i ovo je šesti mjesec njojzi, koju zovu nerotkinjom. 37Jer u Boga sve je moguæe što reèe. 38A Marija reèe: evo sluškinje Gospodnje; neka mi bude po rijeèi tvojoj. I anðeo otide od nje.

The Annunciation of Our Most Holy Lady, the Theotokos and Ever-Virgin Mary

When Mary the Virgin was about fourteen years old, the Archangel Gabriel came to Joseph’s dwelling, where she was living, and said to her, ‘Rejoice, thou Full of Grace, the Lord is with thee: blessed art thou among women.’ Receiving assurance that she had been chosen to be the Mother of God Himself, she answered in humility, ‘Behold the handmaid of the Lord; be it unto me according to thy word.’ Immediately, the Holy Spirit came upon her, the power of the Most High overshadowed her, and the Incarnation, long awaited by the whole creation, took place: He who contains the whole universe consented to be contained in the womb of one woman, the most holy Theotokos.

The Church teaches us that it was within the holy Virgin’s power to refuse the divine conception: her knowing and willing acceptance, the consummation of the faith of the whole righteous remnant of Israel, shows us that our very salvation is the fruit of the cooperation (synergia) of human faithfulness with God’s saving grace.

Carrying in her womb the Savior of the Universe, the Virgin went to the hills of Judea to stay with her kinswoman Elizabeth, who six months before had conceived in her old age (by Zacharias the priest) St John the Forerunner. As the holy Virgin approached, the child John leaped in his mother’s womb for joy, prophesying the coming of Emmanuel. Feeling the prophecy, Elizabeth was filled with the Holy Spirit and blessed the holy Mary and the fruit of her womb. And Mary in turn glorified God, saying ‘My soul doth magnify the Lord, and my spirit hath rejoiced in God my Savior’ (Luke ch. 1).

New Confessor/Hieromartyr Tikhon, patriarch of Moscow (1925)

Born in 1865, he was tonsured a monk in 1891, and consecrated a Bishop in 1891. From 1900, he was Bishop of Alaska, with oversight of the Church throughout North America. In America, he consecrated the first Orthodox monastery on the continent and worked tirelessly to unite all ethnic groups as one flock. In 1907 he was made Bishop of Yaroslavl and returned to Russia.

In 1917, he was elected to be the first Patriarch of Moscow since the abolition of the Patriarchate by Tsar Peter the Great more than 200 years before. Almost immediately, the Russian Church was plunged into new and terrible persecution as an atheist and totalitarian government seized control. Patriarch Tikhon always sought not to quarrel with the Communist government, but his refusal to deny his faith or his Church marked him in their eyes as an enemy. In 1925 he died under mysterious circumstances, and is generally thought to have been murdered by the Soviets. He is commemorated as a Confessor, and by many as a Martyr also.

Note: because his commemoration falls on the Feast of the Annunciation, his service is usually transferred to the day before or after the Feast.