Luke 24.36-53 (6th Matins Gospel)

36A kad oni ovo govorahu, i sam Isus stade meðu njima, i reèe im: mir vam. 37A oni se uplašiše, i poplašeni buduæi, mišljahu da vide duha. 38I reèe im: šta se plašite? I zašto takove misli ulaze u srca vaša? 39Vidite ruke moje i noge moje: ja sam glavom; opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam. 40I ovo rekavši pokaza im ruke i noge. 41A dok oni još ne vjerovahu od radosti i èuðahu se reèe im: imate li ovdje što za jelo? 42A oni mu daše komad ribe peèene, i meda u satu. 43I uzevši izjede pred njima. 44I reèe im: ovo su rijeèi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da sve treba da se svrši što je za mene napisano u zakonu Mojsijevu i u prorocima i u psalmima. 45Tada im otvori um da razumiju pismo. 46I reèe im: tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i da ustane iz mrtvijeh treæi dan; 47I da se propovijeda pokajanje u ime njegovo i oproštenje grijeha po svijem narodima poèevši od Jerusalima. 48A vi ste svjedoci ovome. 49I gle, ja æu poslati obeæanje oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimskome dok se ne obuèete u silu s visine. 50I izvede ih napolje do Vitanije, i podignuvši ruke svoje blagoslovi ih. 51I kad ih blagosiljaše, otstupi od njih, i uznošaše se na nebo. 52I oni mu se pokloniše, i vratiše se u Jerusalim s velikom radošæu. 53I bijahu jednako u crkvi hvaleæi i blagosiljajuæi Boga. Amin.

Hebrews 1.10-2.3 (Epistle)

10I opet: ti si, Gospode, u poèetku osnovao zemlju, i nebesa su djela ruku tvojijeh: 11Ona æe proæi, a ti ostaješ: i sva æe ostarjeti kao haljina, 12I saviæeš ih kao haljinu, i izmijeniæe se: a ti si onaj isti, i tvojijeh godina neæe nestati. 13A kome od anðela reèe kad: sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima? 14Nijesu li svi službeni duhovi koji su poslani na službu onima koji æe naslijediti spasenije?

1Toga radi valja nam veæma paziti na rijeèi koje slušamo, da kako ne otpadnemo. 2Jer ako je ono što je govoreno preko anðela utvrðeno, i svaki prestupak i oglušak pravednu platu primio: 3Kako æemo pobjeæi na marivši za toliko spasenije? koje poèe Gospod propovijedati, i oni koji su èuli potvrdiše meðu nama,

Hebrews 7.26-8.2 (Epistle, St Gregory)

26Jer takov nama trebaše poglavar sveštenièki: svet, bezazlen, èist, odvojen od grješnika, i koji je bio više nebesa; 27Kojemu nije potrebno svaki dan, kao sveštenicima, najprije za svoje grijehe žrtve prinositi, a potom za narodne, jer on ovo uèini jednom, kad sebe prinese. 28Jer zakon postavlja ljude za sveštenike koji imaju slabost; a rijeè zakletve koja je reèena po zakonu, postavi sina vavijek savršena.

1A ovo je glava od toga što govorimo: imamo takovoga poglavara sveštenièkoga koji sjede s desne strane prijestola velièine na nebesima; 2Koji je sluga svetinjama i istinitoj skiniji, koju naèini Gospod, a ne èovjek.

Mark 2.1-12 (Gospel)

1I uðe opet u Kapernaum poslije nekoliko dana; i èu se da je u kuæi. 2I odmah skupiše se mnogi tako da ne mogahu ni pred vratima da se sprate; i kazivaše im rijeè. 3I doðoše k njemu s uzetijem koga nošaše èetvoro. 4I ne moguæi približiti se k njemu od naroda otkriše kuæu gdje on bijaše, i prokopavši spustiše odar na kome uzeti ležaše. 5A Isus vidjevši vjeru njihovu reèe uzetome: sinko! opraštaju ti se grijesi tvoji. 6A ondje sjeðahu neki od književnika i pomišljahu u srcima svojima: 7Šta ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga? 8I odmah razumjevši Isus duhom svojijem da oni tako pomišljaju u sebi, reèe im: što tako pomišljate u srcima svojijem? 9Što je lakše? reæi uzetome: opraštaju ti se grijesi? ili reæi: ustani i uzmi odar svoj, i hodi? 10No da znate da vlast ima sin èovjeèij na zemlji opraštati grijehe, reèe uzetome:) 11Tebi govorim: ustani i uzmi odar svoj, i idi doma. 12I usta odmah, i uzevši odar iziðe pred svima tako da se svi divljahu i hvaljahu Boga govoreæi: nigda toga vidjeli nijesmo.

John 10.9-16 (Gospel, St Gregory)

9Ja sam vrata; ko uðe kroza me spašæe se, i uæi æe i iziæi æe, i pašu æe naæi. 10Lupež ne dolazi ni za što drugo nego da ukrade i ubije i pogubi; ja doðoh da imaju život i izobilje. 11Ja sam pastir dobri; pastir dobri dušu svoju polaže za ovce, 12A najamnik, koji nije pastir, kome nijesu ovce svoje, vidi vuka gdje ide, i ostavlja ovce, i bježi: i vuk razgrabi ovce i raspudi ih; 13A najamnik bježi, jer je najamnik i ne mari za ovce. 14Ja sam pastir dobri i znam svoje, i moje mene znaju. 15Kao što mene zna otac i ja znam oca; i dušu svoju polažem za ovce. 16I druge ovce imam koje nijesu iz ovoga tora, i one mi valja dovesti; i èuæe glas moj, i biæe jedno stado i jedan pastir.

St Theophylactus, bishop of Nicomedia (845)

“Theophylact was from the east; his native city is unknown. In Constantinople he became a close friend of Tarasius, who afterwards became Patriarch of Constantinople (see Feb. 25). Theophylact was made Bishop of Nicomedia. After the death of Saint Tarasius, his successor Nicephorus (see June 2) called together a number of Bishops to help him in fighting the iconoclasm of Emperor Leo the Armenian, who reigned from 813 to 820. Among them was Euthymius, Bishop of Sardis (celebrated Dec. 26), who had attended the holy Seventh Ecumenical Council in 787 — he was exiled three times for the sake of the holy icons, and for defying the Emperor Theophilus’ command to renounce the veneration of the icons, was scourged from head to foot until his whole body was one great wound, from which he died eight days later, about the year 830; Joseph of Thessalonica (see July 14); Michael of Synnada (see May 23); Emilian, Bishop of Cyzicus (see Aug. 8); and Saint Theophylact, who boldly rebuked Leo to his face, telling him that because he despised the long-suffering of God, utter destruction was about to overtake him, and there would be none to deliver him. For this, Theophylact was exiled to the fortress of Strobilus in Karia of Asia Minor, where after 30 years of imprisonment and hardship, he gave up his holy soul about the year 845. Leo the Armenian, according to the Saint’s prophecy, was slain in church on the eve of our Lord’s Nativity, in 820.” (Great Horologion)

Hieromartyr Theodoretus (362)

The priest Theodoretus was custodian of a great cathedral in Antioch, built by the Emperor Constantine and known in its time as ‘the golden church’ for the beauty and luxury of its appointments. When Julian the Apostate came to the throne, he denied Christ and launched a persecution of Christians. The Emperor’s uncle, also named Julian, came to Antioch to prosecute the persecution there. After plundering the church he brought Theodoretus to trial and demanded that he deny Christ. Instead, the faithful priest confessed Christ fervently and rebuked the Emperor for having denied the faith and returned to idol-worship ‘as a dog returns to its vomit.’ In spite, the judge urinated in the golden church, for which Theodoretus prophesied that he would die a terrible death. Theodoretus was beheaded, and Julian his judge was seized with terrible abdominal pain from the moment he defiled the church until he died in torment.

Note: Theodoretus is commemorated on March 3 in the Greek Calendar.