Isaiah 9.9-10.4 (6th Hour)

9I znaæe sav narod, Jefrem i stanovnici Samarijski, koji oholo i ponosita srca govore: 10Padoše opeke, ali æemo mi zidati od tesana kamena; dudovi su posjeèeni, ali æemo mi zamijeniti kedrima. 11Ali æe Gospod podignuti protivnike Resinove na nj, i skupiæe neprijatelje njegove, 12Sirce s istoka i Filisteje sa zapada, te æe ždrijeti Izrailja na sva usta. Kod svega toga neæe se odvratiti gnjev njegov, nego æe ruka njegova još biti podignuta. 13Jer se narod neæe obratiti k onomu ko ga bije, i neæe tražiti Gospoda nad vojskama. 14Zato æe otsjeæi Gospod Izrailju glavu i rep, granu i situ u jedan dan. 15Starješina i ugledan èovjek to je glava, a prorok koji uèi laž to je rep. 16Jer koji vode taj narod, oni ga zavode, a koje vode, oni su propali. 17Zato se Gospod neæe radovati mladiæima njegovijem, i na sirote njegove i na udovice njegove neæe se smilovati, jer su svikoliki licemjeri i zlikovci, i svaka usta govore nevaljalstvo. Kod svega toga neæe se odvratiti gnjev njegov, nego æe ruka njegova još biti podignuta. 18Jer æe se razgorjeti bezbožnost kao oganj, koji sažeže èkalj i trnje, pa upali gustu šumu, te otide u dim visoko. 19Od gnjeva Gospoda nad vojskama zamraèiæe se zemlja i narod æe biti kao hrana ognju, niko neæe požaliti brata svojega. 20I zgrabiæe s desne strane, pa æe opet biti gladan, i ješæe s lijeve strane, pa se opet neæe nasititi; svaki æe jesti meso od mišice svoje, 21Manasija Jefrema, i Jefrem Manasiju, a obojica æe se složiti na Judu. Kod svega toga neæe se odvratiti gnjev njegov, nego æe ruka njegova još biti podignuta.

1Teško onima koji postavljaju zakone nepravedne i koji pišu nepravdu, 2Da odbiju od suda uboge, i da otimaju pravicu siromasima naroda mojega, da bi im plijen bile udovice i sirote grabež. 3A što æete èiniti u dan pohoðenja i pogibli koja æe doæi izdaleka? kome æete pribjeæi za pomoæ? gdje li æete ostaviti slavu svoju? 4Da se ne bi unizila meðu roblje i meðu pobijene pala? Kod svega toga neæe se odvratiti gnjev njegov, nego æe ruka njegova još biti podignuta.

Genesis 7.1-5 (Vespers)

1I reèe Gospod Noju: uði u kovèeg ti i sav dom tvoj; jer te naðoh pravedna pred sobom ovoga vijeka. 2Uzmi sa sobom od svijeh životinja èistih po sedmoro, sve mužjaka i ženku njegovu; a od životinja neèistih po dvoje, mužjaka i ženku njegovu, 3Takoðer i od ptica nebeskih po sedam, mužjaka i ženku njegovu, da im se saèuva sjeme na zemlji. 4Jer æu do sedam dana pustiti dažd na zemlju za èetrdeset dana i èetrdeset noæi, i istrijebiæu sa zemlje svako tijelo živo, koje sam stvorio. 5I Noje uèini sve što mu zapovjedi Gospod.

Proverbs 8.32-9.11 (Vespers)

32Tako dakle, sinovi, poslušajte me, jer blago onima koji se drže putova mojih. 33Slušajte nastavu, i budite mudri, i nemojte je odbaciti. 34Blago èovjeku koji me sluša stražeæi na vratima mojim svaki dan i èuvajuæi pragove vrata mojih. 35Jer ko mene nalazi, nalazi život i dobija ljubav od Gospoda. 36A ko o mene griješi, èini krivo duši svojoj; svi koji mrze na me, ljube smrt.

1Premudrost sazida sebi kuæu, i otesa sedam stupova; 2Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj. 3Posla djevojke svoje, te zove svrh visina gradskih: 4Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli: 5Hodite, jedite hljeba mojega, i pijte vina koje sam rastvorila. 6Ostavite ludost i biæete živi, i idite putem razuma. 7Ko uèi potsmjevaèa, prima sramotu; i ko kori bezbožnika, prima rug. 8Ne karaj potsmjevaèa da ne omrzne na te; karaj mudra, i ljubiæe te. 9Kaži mudrome, i biæe još mudriji; pouèi pravednoga, i znaæe više. 10Poèetak je mudrosti strah Gospodnji, i znanje je svetijeh stvari razum. 11Jer æe se mnom umnožiti dani tvoji i dodaæe ti se godine životu.

Martyrs Codratus (Quadratus) and those with him (258)

‘In a time of persecution of Christians, many of the faithful fled to the mountains and caves. The mother of this Codratus did so. She was pregnant at that time, and gave birth to Codratus in a forest, dying almost at once. He was kept safe and fed by the providence of God and his guardian angel. Codratus grew up in solitude with nature. He who gave manna from heaven to the Israelites in the wilderness released a sweet dew from a cloud onto the mouth of the child Codratus. When he was twelve years old, he went down to the town, and there some good people took a fancy to him and educated him. He studied medicine and then began to heal the sick, using both natural medicines and, more importantly, the spiritual power and prayer which had been with him from childhood. When a new persecution arose under Decius, Codratus was taken for trial and thrown into prison. Five of his friends stood beside him and confessed the name of Christ. They were: Cyprian, Dionysius, Anectus, Paul and Crescens. They were all dragged through the streets and struck with sticks and stones by the unbelievers, especially by the children, until they arrived at the scaffold. Here the martyrs prayed to God and were beheaded with the sword. A spring of water gushed out onto the earth at the spot, which to this day is called by Codratus’ name and commemorates the heroic death for Christ of the holy six. They suffered with honour for the truth in Corinth in the year 250, in the time of the Emperor Decius and his governor Jason.’ (Prologue)

Our Holy Mother Anastasia (563)

She was a noble lady at the Imperial court under the Emperor Justinian and his wife Theodora. But when she was widowed she left Constantinople and all her privileges behind and fled to the Egyptian desert. There Abba Daniel tonsured her and, at her request, presented her to the brethren as the eunuch Anastasius, so that she might avoid discovery by imperial investigators. She closed herself in a small cell, where she spent twenty-eight years in prayer and askesis. Shortly before her death, her elder Daniel saw her face shining like the sun.