Scripture Readings
Numbers 11.16-17, 24-29 (Vespers)
16A Gospod reèe Mojsiju: saberi mi sedamdeset ljudi izmeðu starješina Izrailjevijeh, koje znaš da su starješine narodu i upravitelji njegovi, i dovedi ih k šatoru od sastanka, neka ondje stanu s tobom.
17Tada æu siæi i govoriti ondje s tobom, i uzeæu od duha koji je na tebi i metnuæu na njih, da nose s tobom teret narodni i da ne nosiš ti sam.
24I Mojsije izide i reèe narodu rijeèi Gospodnje; i sabra sedamdeset ljudi izmeðu starješina narodnijeh, i postavi ih oko šatora.
25I Gospod siðe u oblaku, i govori k njemu, i uzevši od duha koji bješe na njemu metnu na onijeh sedamdeset ljudi starješina; i kad duh doðe na njih, prorokovahu, ali više nikad.
26A dva èovjeka ostaše u okolu, jednom bješe ime Eldad, a drugom Modad, na koje doðe duh, jer i oni bijahu zapisani ali ne doðoše k šatoru, i stadoše prorokovati u okolu.
27I dotrèa momak, te javi Mojsiju govoreæi: Eldad i Modad prorokuju u okolu.
28A Isus sin Navin, sluga Mojsijev, jedan od momaka njegovijeh, reèe govoreæi: Mojsije gospodaru moj, zabrani im.
29A Mojsije mu odgovori: zar zavidiš mene radi? kamo da sav narod Gospodnji postanu proroci i da Gospod pusti duh svoj na njih!
Joel 2.23-32 (Vespers)
23I vi, sinovi Sionski, radujte se i veselite se u Gospodu Bogu svojem, jer æe vam dati dažd na vrijeme, i spustiæe vam dažd rani i pozni na vrijeme.
24I gumna æe se napuniti žita, a kace æe se preljevati vinom i uljem.
25I naknadiæu vam godine koje izjede skakavac, hrušt i crv i gusjenica, velika vojska moja, koju slah na vas.
26I ješæete izobila, i biæete siti i hvaliæete ime Gospoda Boga svojega, koji uèini s vama èudesa, i narod moj neæe se posramiti dovijeka.
27I poznaæete da sam ja usred Izrailja, i da sam ja Gospod Bog vaš, i da nema drugoga, i narod moj neæe se posramiti dovijeka.
28I poslije æu izliti duh svoj na svako tijelo, i proricaæe sinovi vaši i kæeri vaše, starci æe vaši sanjati sne, mladiæi æe vaši viðati utvare.
29I na sluge æu i na sluškinje u one dane izliti duh svoj;
30I uèiniæu èudesa na nebu i na zemlji, krv i oganj i pušenje dima.
31Sunce æe se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego doðe veliki i strašni dan Gospodnji.
32I svaki koji prizove ime Gospodnje spašæe se; jer æe na gori Sionu i u Jerusalimu biti spasenje, kao što je rekao Gospod, i u ostatku koji pozove Gospod.
Ezekiel 36.24-28 (Vespers)
24Jer æu vas uzeti iz naroda, i pokupiæu vas iz svijeh zemalja, i dovešæu vas u vašu zemlju.
25I pokropiæu vas vodom èistom, i biæete èisti; ja æu vas oèistiti od svijeh neèistota vaših i od svijeh gadnijeh bogova vaših.
26I daæu vam novo srce, i nov æu duh metnuti u vas, i izvadiæu kameno srce iz tijela vašega, i daæu vam srce mesno.
27I duh svoj metnuæu u vas, i uèiniæu da hodite po mojim uredbama i zakone moje da držite i izvršujete.
28I nastavaæete u zemlji koju sam dao ocima vašim, i biæete mi narod i ja æu vam biti Bog.
John 20.19-23
(Matins Gospel)
19A kad bi uveèe onaj prvi dan nedjelje, i vrata bijahu zatvorena gdje se bijahu uèenici njegovi skupili od straha Jevrejskoga, doðe Isus i stade na srijedu i reèe im: mir vam.
20I ovo rekavši pokaza im ruke i rebra svoja. Onda se uèenici obradovaše vidjevši Gospoda.
21A Isus im reèe opet: mir vam; kao što otac posla mene, i ja šaljem vas.
22I ovo rekavši dunu, i reèe im: primite Duh sveti.
23Kojima oprostite grijehe, oprostiæe im se; i kojima zadržite, zadržaæe se.
Acts 2.1-11 (Epistle)
1I kad se navrši pedeset dana bijahu zajedno svi apostoli jednodušno.
2I ujedanput postade huka s neba kao duhanje silnoga vjetra, i napuni svu kuæu gdje sjeðahu;
3I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao ognjeni; i sjede po jedan na svakoga od njih.
4I napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti drugijem jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu.
5A u Jerusalimu stajahu Jevreji ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom.
6A kad postade ovaj glas, skupi se narod, i smete se: jer svaki od njih slušaše gdje oni govore njegovijem jezikom.
7I divljahu se i èuðahu se govoreæi jedan drugome: nijesu li ovo sve Galilejci što govore?
8Pa kako mi èujemo svaki svoj jezik u kome smo se rodili?
9Paræani, i Miðani, i Elamljani, i koji smo iz Mesopotamije, i iz Judeje i Kapadokije, i iz Ponta i Azije,
10I iz Frigije i Pamfilije, iz Misira i krajeva Livijskijeh kod Kirine, i putnici iz Rima, i Judejci i došljaci,
11Kriæani i Arapi, èujemo gdje oni govore našijem jezicima velièine Božije.
John 7.37-52, 8.12 (Gospel)
37A u pošljednji veliki dan praznika stajaše Isus i vikaše govoreæi: ko je žedan neka doðe k meni i pije.
38Koji me vjeruje, kao što pismo reèe, iz njegova tijela poteæi æe rijeke žive vode.
39A ovo reèe za Duha kojega poslije primiše oni koji vjeruju u ime njegovo: jer Duh sveti još ne bješe na njima, jer Isus još ne bješe proslavljen.
40A mnogi od naroda èuvši ove rijeèi govorahu: ovo je zaista prorok.
41Drugi govorahu: ovo je Hristos. A jedni govorahu: zar æe Hristos iz Galileje doæi?
42Ne kaza li pismo da æe Hristos doæi od sjemena Davidova, i iz sela Vitlejema odakle bješe David?
43Tako raspra postade u narodu njega radi.
44A neki od njih šæadijahu da ga uhvate; ali niko ne metnu ruku na nj.
45Doðoše pak sluge ka glavarima sveštenièkijem i farisejima; i oni im rekoše: zašto ga ne dovedoste?
46A sluge odgovoriše: nikad èovjek nije tako govorio kao ovaj èovjek.
47Tada im odgovoriše fariseji: zar se i vi prevariste?
48Vjerova li ga ko od knezova ili od fariseja?
49Nego narod ovaj, koji ne zna zakona, proklet je.
50Reèe im Nikodim što dolazi k njemu noæu, koji bješe jedan od njih:
51Eda li zakon naš sudi èovjeku dokle ga najprije ne sasluša i dozna šta èini?
52Odgovoriše mu i rekoše: nijesi li i ti iz Galileje? Razgledaj i viði da prorok iz Galileje ne dolazi.
12Isus im pak opet reèe: ja sam vidjelo svijetu: ko ide za mnom neæe hoditi po tami, nego æe imati vidjelo života.
Commemorations
Translation of the relics of Great-martyr Theodore Strateletes (319)
See his commemoration on February 8
St Ephraim, Patriarch of Antioch (545)
“During the reign of the Byzantine Emperor Anastasius, Ephraim was governor of the eastern regions. He was famed for his great piety and compassion, and was much esteemed for these virtues. When the rebuilding of Antioch, which had been destroyed by earthquake and fire, was put in hand, the Emperor ordered Ephraim to oversee the work. Ephraim performed this work with dilegence and love. There was among the ordinary workers a certain bishop who had left his see for unknown reasons and was working as a labourer. Not a soul knew that the man was a bishop. One day he lay down to take a rest from the exhausting work with the other labourers, and fell asleep. Ephraim glanced at him, and saw a flaming pillar rising above the man and reaching up to heaven. Amazed and frightened, Ephraim summoned him and bound him under oath to reveal who he was. The man hesitated a long time, but finally admitted that he was a bishop and foretold that Ephraim whould shortly be consecrated Patriarch of Antioch (the patriarchal throne having been empty since the old Patriarch, Euphrasius, perished in the earthquake). Ephraim was indeed elected and consecrated as Patriarch. For his goodness, purity and zeal for Orthodoxy, a great gift of wonderworking was given him by God. Once, in order to convince some heretic that Orthodoxy is the true Faith, he placed his omophor in the flames and prayed to God. The omophor remained unharmed in the fire for three hours. When the heretic saw this, he was afraid and cast his heresy aside. Ephraim entered peacefully into rest in 546.” (Prologue)
Our Holy Mother Melania the Elder (410)
She was a wealthy and noble lady, born in Spain. Her husband and two of her children died and, seeing the vanity of worldly things, she travelled to Egypt to visit the monks at Nitria. She gave away most of her great wealth to the needy, and to Egyptian Christians being persecuted by the Arians. It is said that in three days she fed some 5,000 people. When the Orthodox in Egypt were exiled to Palestine, she went with them to Jerusalem, where she built a convent for virgins; she entered the convent herself, and reposed there in 410. Her grand-daughter, Melania the Younger, is commemorated on December 31.
St Zosimas, monk, of Phoenicia (Syria) (6th c.)
He labored in asceticism at a monastery near Tyre. Through his exceptional purity of life, he was granted the gift of prophecy. He foresaw the destruction of Antioch by earthquake and, like Abraham pleading for Sodom, prostrated himself on the ground and prayed that the city not be completely destroyed. Once he was traveling in a remote place and a lion attacked and killed his mule. He commanded the lion to serve him in the mule’s place; the lion immediately took up Zosimas’ pack and carried it to Caesarea, where Zosimas released it. St Zosimas reposed in peace.