Acts 28.1-31 (Epistle)

1I kad iziðoše sreæno iz laðe, tada razumješe da se ostrvo zove Melit. 2A divljaci èinjahu nam ne malu ljubav, jer naložiše oganj i primiše nas sve zbog dažda koji iðaše, i zbog zime. 3A Pavle zgrabivši gomilu granja naloži na oganj, i izišavši zmija od vruæine skoèi mu na ruku. 4I kad vidješe divljaci zmiju gdje visi o ruci njegovoj, govorahu jedan drugome: jamaèno je ovaj èovjek krvnik, kojega izbavljena od mora sud Božij ne ostavi da živi. 5A on otresavši zmiju u oganj ne bi mu ništa zlo. 6A oni èekahu da on oteèe ili ujedanput da padne mrtav. A kad zadugo èekaše, i vidješe da mu ništa zlo ne bi, promijeniše se, i govorahu da je on Bog. 7A naokolo oko onoga mjesta bijahu sela poglavara od ostrva po imenu Poplija, koji nas primi i ugosti ljubazno tri dana. 8A dogodi se da otac Poplijev ležaše od groznice i od srdobolje, kojemu ušavši Pavle pomoli se Bogu i metnu ruke svoje na nj i iscijeli ga. 9A kad to bi, dolažahu i drugi koji bijahu bolesni na ostrvu onome, i iscjeljivahu se. 10I poštovahu nas velikijem èastima; i kad poðosmo, spremiše nam što je od potrebe. 11A poslije tri mjeseca odvezosmo se na laði Aleksandrijskoj, koja je bila prezimila na ostrvu, i bijahu na njoj napisani Dioskuri. 12I doplovivši u Sirakuzu ostasmo ondje tri dana. 13A odande otplovivši doðosmo u Rigiju; i poslije jednoga dana kad dunu jug, doðosmo drugi dan u Potiole. 14Ondje naðemo braæu, i oni nas zamole te ostanemo kod njih sedam dana; i tako poðosmo u Rim. 15I odande èuvši braæa za nas iziðoše nam na susret tja do Apijeva pazara i tri krème. I kad ih vidje Pavle, dade hvalu Bogu, i oslobodi se. 16A kad doðosmo u Rim, kapetan predade sužnje vojvodi. Ali se Pavlu dopusti da živi gdje hoæe s vojnikom koji ga èuvaše. 17A poslije tri dana Pavle sazva starješine Jevrejske. I kad se oni skupiše, govoraše im: ljudi braæo! ja ništa ne uèinih protivno narodu ili obièajima otaèkijem; i Jerusalimljani predaše me kao sužnja u ruke Rimljanima, 18Koji izvidjevši za mene šæahu da me puste, jer se ne naðe na meni nijedna smrtna krivica. 19Ali kad Judejci govorahu nasuprot, natjera me nevolja da se ištem pred æesara, ne kao da bih svoj narod imao što tužiti. 20Toga radi uzroka zamolih vas da se vidimo i da se razgovorimo; jer nada radi Izrailjeva okovan sam u ovo gvožðe. 21A oni mu rekoše: mi niti primismo pisma za te iz Judeje; niti doðe ko od braæe da javi ili da govori što zlo za tebe. 22Nego molimo da èujemo od tebe šta misliš; jer nam je poznato za ovu jeres da joj se svuda nasuprot govori. 23I odredivši mu dan doðoše k njemu u gostionicu mnogi; kojima kazivaše svjedoèeæi carstvo Božije i uvjeravajuæi ih za Isusa iz zakona Mojsijeva i iz proroka od jutra do samoga mraka. 24I jedni vjerovahu onome što govoraše a jedni ne vjerovahu. 25A buduæi nesložni meðu sobom, odlažahu kad reèe Pavle jednu rijeè: dobro kaza Duh sveti preko proroka Isaije ocevima našijem 26Govoreæi: idi k narodu ovome i kaži: ušima æete èuti i neæete razumjeti; i oèima æete gledati i neæete vidjeti. 27Jer odrveni srce ovoga naroda, i ušima teško èuju, i oèima svojijem zažmuriše da kako ne vide oèima, i ušima ne èuju, i srcem ne razumiju, i da se ne obrate da ih iscijelim. 28Da vam je dakle na znanje da se neznabošcima posla spasenije Božije, oni æe i èuti. 29I kad on ovo reèe, otidoše Jevreji prepiruæi se meðu sobom. 30A Pavle ostade pune dvije godine o svome trošku, i doèekivaše sve koji mu dolažahu, 31Propovijedajuæi carstvo Božije, i uèeæi o Gospodu našemu Isusu Hristu slobodno, i niko mu ne branjaše.

1 Thessalonians 4.13-17 (Epistle, Departed)

13Neæu vam pak zatajiti, braæo, za one koji su umrli, da ne žalite kao i ostali koji nemaju nada. 14Jer ako vjerujemo da Isus umrije i vaskrse, tako æe Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim. 15Jer vam ovo kazujemo rijeèju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, neæemo preteæi onijeh koji su pomrli. 16Jer æe sam Gospod sa zapoviješæu, s glasom aranðelovijem, i s trubom Božijom siæi s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuæe najprije; 17A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima biæemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako æemo svagda s Gospodom biti.

1 Corinthians 15.47-57 (Epistle, Departed, variant)

47Prvi je èovjek od zemlje, zemljan; drugi je èovjek Gospod s neba. 48Kakav je zemljani taki su i zemljani; i kakav je nebeski taki su i nebeski. 49I kako nosimo oblièje zemljanoga tako æemo nositi i oblièje nebeskoga. 50A ovo govorim, braæo, da tijelo i krv ne mogu naslijediti carstva Božijega, niti raspadljivost neraspadljivosti našljeðuje. 51Evo vam kazujem tajnu: jer svi neæemo pomrijeti, a svi æemo se pretvoriti, 52Ujedanput, u trenuæu oka u pošljednjoj trubi; jer æe zatrubiti i mrtvi æe ustati neraspadljivi, i mi æemo se pretvoriti. 53Jer ovo raspadljivo treba da se obuèe u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuèe u besmrtnost. 54A kad se ovo raspadljivo obuèe u neraspadljivost i ovo se smrtno obuèe u besmrtnost, onda æe se zbiti ona rijeè što je napisana: pobjeda proždrije smrt. 55Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda? 56A žalac je smrti grijeh, a sila je grijeha zakon. 57A Bogu hvala koji nam dade pobjedu kroz Gospoda našega Isusa Hrista.

John 21.15-25 (Gospel)

15A kad objedovaše, reèe Isus Simonu Petru: Simone Jonin! ljubiš li me veæma nego ovi? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi jaganjce moje. 16Reèe mu opet drugom: Simone Jonin! ljubiš li me? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 17Reèe mu treæom: Simone Jonin! ljubiš li me? A Petar posta žalostan što mu reèe treæom: ljubiš li me? i reèe mu: Gospode! ti sve znaš, ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 18Zaista, zaista ti kažem: kad si bio mlad, opasivao si se sam i hodio si kuda si htio; a kad ostariš, širiæeš ruke svoje i drugi æe te opasati i odvesti kuda neæeš. 19A ovo reèe pokazujuæi kakom æe smrti proslaviti Boga. I rekavši ovo reèe mu: hajde za mnom. 20A Petar obazrevši se vidje gdje za njim ide onaj uèenik koga Isus ljubljaše, koji i na veèeri leže na prsi njegove i reèe: Gospode! ko je taj koji æe te izdati? 21Vidjevši Petar ovoga reèe Isusu: Gospode! a šta æe ovaj? 22Isus mu reèe: ako hoæu da on ostane dok ja ne doðem, šta je tebi do toga? Ti hajde za mnom. 23Onda iziðe ova rijeè meðu braæom da onaj uèenik neæe umrijeti; ali Isus ne reèe njemu da neæe umrijeti, nego: ako hoæu da ostane dok ja ne doðem, što je tebi do toga? 24Ovo je onaj uèenik koji svjedoèi za ovo, koji i napisa ovo: i znamo da je svjedoèanstvo njegovo istinito. 25A ima i drugo mnogo što uèini Isus, koje kad bi se redom popisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi mogle stati napisane knjige. Amin.

John 5.24-30 (Gospel, Departed)

24Zaista, zaista vam kažem: ko moju rijeè sluša i vjeruje onome koji je mene poslao, ima život vjeèni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. 25Zaista, zaista vam kažem: ide èas, i veæ je nastao, kad æe mrtvi èuti glas sina Božijega, i èuvši oživljeti. 26Jer kako što otac ima život u sebi, tako dade i sinu da ima život u sebi; 27I dade mu vlast da i sud èini, jer je sin èovjeèij. 28Ne divite se ovome, jer ide èas u koji æe svi koji su u grobovima èuti glas sina Božijega, 29I iziæi æe koji su èinili dobro u vaskrsenije života, a koji su èinili zlo u vaskrsenije suda. 30Ja ne mogu ništa èiniti sam od sebe; kako èujem onako sudim, i sud je moj pravedan; jer ne tražim volje svoje nego volju oca koji me je poslao.

John 6.35-39 (Gospel, Departed, variant)

35A Isus im reèe: ja sam hljeb života: koji meni dolazi neæe ogladnjeti, i koji mene vjeruje neæe nikad ožednjeti. 36Nego vam kazah da me i vidjeste i ne vjerujete. 37Sve što meni daje otac k meni æe doæi; i koji dolazi k meni neæu ga istjerati napolje. 38Jer siðoh s neba ne da èinim volju svoju, nego volju oca koji me posla. 39A ovo je volja oca koji me posla da od onoga što mi dade ništa ne izgubim, nego da ga vaskrsnem u pošljednji dan.

Martyr Theodotus of Ancyra (303)

A secret Christian living in Ancyra, he would recover the bodies of the martyrs and give them honorable burial: it was he who buried the holy relics of the Virgin Martyrs Tecusa and her seven companions (May 8). When he was discovered by the pagan authorites, they seized him, tortured him and finally beheaded him.

Hieromartyr Marcellinus, pope of Rome (304)

“When the Emperor Diocletian summoned him and threatened him with torture, he offered sacrifice to idols and was, because of this, rewarded by the Emperor with a costly garment. But Marcellinus repented bitterly and began to weep both day and night for his rejection of Christ, even as the Apostle Peter had before him. A synod of bishops was held at that time in Campania, and the Pope dressed himself in sackcloth and sprinkled ashes on his head, and, going before the Synod, confessed his sin and asked them to judge him. The fathers said: ‘Let him judge himself.’ Then he said: ‘I strip myself of the sacerdotal rank of which I am not worthy; and, further, let my body not be buried after my death, but let it be thrown to the dogs.’ Having said this, he pronounced a curse on any who should dare to bury him. He then went to the Emperor Diocletian and, casting the precious garment in front of him, confessed his faith in Christ and cursed the idols. The enraged Emperor ordered that he be tortured and killed outside the city, together with three other men: Claudius, Cyrinus and Antoninus. The bodies of these three were buried at once, but the Pope’s body lay there for thirty-six days. Then St Peter appeared to Marcellus, the new Pope, and told him to bury Marcellinus’ body, saying: ‘Whoso humbleth himself shall be exalted.’ ” (Prologue)

St Daniel of Skete in Egypt (5th c.)

He was a disciple of St Arsenios the great and abbot of the Scetis in Egypt (the monastic system known as the “Skete” takes its name from Scetis). He lived the communal monastic life for forty years, then in 420 retired to the desert, where he remained until his repose.

From the Prologue: “A saint has a very sensitive conscience. What ordinary people may consider a small sin, a saint sees as a great crime. It is said of Abba Daniel that highwaymen attacked him on three occasions and took him off to the mountains. Twice he was rescued, but the third time, in attempting to escape, he struck one of them with a stone and killed him, and then made his escape. That murder lay on his conscience like a lead weight. In perplexity as to what he should do, he went to Timothy, the Patriarch of Alexandria, and asked his advice. The Patriarch soothed him, and released him from all penance. But his conscience continued to gnaw at him, and he went to Rome, to the Pope. The Pope gave him the same reply as had the Patriarch. Still dissatisfied, Daniel visited the remaining patriarchs in turn; going to Constantinople, Antioch and Jerusalem, confessing to each of them and asking for advice. But he could find no peace. So he returned home to Alexandria and declared himself to the authorities as a murderer, and was flung into prison. At his trial before the governor, Daniel told how everything had come about, and pleaded that he might be killed too, that his soul might be saved from eternal fire. The governor was amazed at the whole thing, and said to him: ‘Go your way, Father, and pray to God for me, even if you kill seven more!’ Still dissatisfied with this, Daniel resolved to take a leper into his cell and care for him until he died, and then find another. He did as he had resolved, and in this way brought peace to his conscience.”