Genesis 14.14-20 (Vespers)

14A kad Avram èu da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kuæi, i poðe u potjeru do Dana. 15Ondje razredivši svoje udari na njih noæu sa slugama svojim, i razbi ih, i otjera ih do Hovala, koji je na lijevo od Damaska, 16I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svojega s blagom njegovijem, i žene i ljude. 17A car Sodomski izide mu na susret kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što bijahu s njim, u dolinu Savinu, koje je sada dolina careva. 18A Melhisedek car Salimski iznese hljeb i vino; a on bijaše sveštenik Boga višnjega. 19I blagoslovi ga govoreæi: blagosloven da je Avram Bogu višnjemu, èije je nebo i zemlja! 20I blagosloven da je Bog višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega.

Deuteronomy 1.8-11, 15-17 (Vespers)

8Eto, dao sam vam zemlju, uðite u nju, i uzmite zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima vašim, Avramu, Isaku i Jakovu, da æe im je dati i sjemenu njihovu nakon njih. 9I rekoh vam onda govoreæi: ne mogu vas nositi sam. 10Gospod Bog vaš umnožio vas je, i eto vas danas ima mnogo kao zvijezda nebeskih. 11Gospod Bog otaca vaših da vas umnoži još tisuæu puta više, i da vas blagoslovi kao što vam je kazao. 15Tada uzevši starješine od plemena vaših, ljude mudre i poznate, postavih vam ih za starješine, za tisuænike i stotinare i pedesetare i desetare i upravitelje po plemenima vašim. 16I zapovjedih onda sudijama vašim govoreæi: saslušavajte raspre meðu braæom svojom i sudite pravo izmeðu èovjeka i brata njegova i izmeðu došljaka koji je s njim. 17Ne gledajte ko je ko na sudu, saslušajte i maloga i velikoga, ne bojte se nikoga, jer je sud Božji, a stvar koja bi vam bila teška iznesite preda me da je èujem.

Deuteronomy 10.14-21 (Vespers)

14Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj. 15Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas izmeðu svijeh naroda, kao što se vidi danas. 16Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati. 17Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko niti prima poklona; 18Daje pravicu siroti i udovici; i ljubi došljaka dajuæi mu hljeb i odijelo. 19Ljubite dakle došljaka, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj. 20Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi i njega se drži, i njegovijem se imenom kuni. 21On je hvala tvoja i on je Bog tvoj, koji tebe radi uèini velike i strašne stvari, koje vidješe oèi tvoje.

John 21.1-14 (10th Matins Gospel)

1Poslije toga opet se javi Isus uèenicima svojijem na moru Tiverijadskom. A javi se ovako: 2Bijahu zajedno Simon Petar i Toma koji se zvaše Blizanac, i Natanailo iz Kane Galilejske, i sinovi Zevedejevi, i druga dvojica od uèenika njegovijeh. 3Reèe im Simon Petar: idem da lovim ribu. Rekoše mu: idemo i mi s tobom. Onda iziðoše i odmah sjedoše u laðu, i onu noæ ne uhvatiše ništa. 4A kad bi jutro, stade Isus na brijegu; ali uèenici ne poznaše da je Isus. 5A Isus im reèe: djeco! eda što imate za jelo? Odgovoriše mu: nemamo. 6A on im reèe: bacite mrežu s desne strane laðe, i naæi æete. Onda baciše, i veæ ne mogahu izvuæi je od mnoštva ribe. 7Onda uèenik onaj koga ljubljaše Isus reèe Petru: to je Gospod. A Simon Petar kad èu da je Gospod, zapreže se košuljom, jer bješe go, i skoèi u more. 8A drugi uèenici doðoše na laði, jer ne bješe daleko od zemlje nego oko dvjesta lakata, vukuæi mrežu s ribom. 9Kad dakle izljezoše na zemlju, vidješe oganj naložen, i na njemu metnutu ribu i hljeb. 10Isus im reèe: prinesite od ribe što sad uhvatiste. 11A Simon Petar uðe i izvuèe mrežu na zemlju punu velikijeh riba sto i pedeset i tri; i od tolikoga mnoštva ne prodrije se mreža. 12Isus im reèe: hodite objedujte. A nijedan od uèenika ne smedijaše da ga pita: ko si ti? videæi da je Gospod. 13A doðe i Isus, i uze hljeb, i dade im, tako i ribu. 14Ovo se veæ treæi put javi Isus uèenicima svojijem pošto ustade iz mrtvijeh.

Acts 20.16-18, 28-36 (Epistle)

16Jer Pavle namisli da proðemo mimo Efes da se ne bi zadržao u Aziji; jer hiæaše, ako bude moguæe, da bude o Trojièinu dne u Jerusalimu. 17Ali iz Milita posla u Efes i dozva starješine crkvene. 18I kad doðoše k njemu, reèe im: vi znate od prvoga dana kad doðoh u Aziju kako s vama jednako bih 28Pazite dakle na sebe i na sve stado u kome vas Duh sveti postavi vladikama da pasete crkvu Gospoda i Boga koju steèe krvlju svojom; 29Jer ja ovo znam da æe po odlasku mome uæi meðu vas teški vuci koji neæe štedjeti stada; 30I izmeðu vas samijeh postaæe ljudi koji æe govoriti izvrnutu nauku da odvraæaju uèenike za sobom. 31Zato gledajte i opominjite se da tri godine dan i noæ ne prestajah uèeæi sa suzama svakoga od vas. 32I sad vas, braæo, predajem Bogu i rijeèi blagodati njegove, koji može nazidati i dati vam našljedstvo meðu svima osveæenima. 33Srebra, ili zlata, ili ruha ni u jednoga ne zaiskah. 34Sami znate da potrebi mojoj i onijeh koji su sa mnom bili poslužiše ove ruke moje. 35Sve vam pokazah da se tako valja truditi i pomagati nemoænima, i opominjati se rijeèi Gospoda Isusa koju on reèe: mnogo je blaženije davati negoli uzimati. 36I ovo rekavši kleèe na koljena svoja sa svima njima i pomoli se Bogu.

John 17.1-13 (Gospel)

1Ovo govori Isus, pa podiže oèi svoje na nebo i reèe: oèe! doðe èas, proslavi sina svojega, da i sin tvoj proslavi tebe; 2Kao što si mu dao vlast nad svakijem tijelom da svemu što si mu dao da život vjeèni. 3A ovo je život vjeèni da poznaju tebe jedinoga istinoga Boga, i koga si poslao Isusa Hrista. 4Ja tebe proslavih na zemlji: posao svrših koji si mi dao da radim. 5I sad proslavi ti mene, oèe, u tebe samoga slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. 6Ja javih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju rijeè održaše. 7Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. 8Jer rijeèi koje si dao meni dadoh im; i oni primiše, i poznadoše istinito da od tebe iziðoh, i vjerovaše da si me ti poslao. 9Ja se za njih molim: ne molim se za sav) svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. 10I moje sve je tvoje, i tvoje moje; i ja se proslavih u njima. 11I više nijesam na svijetu, a oni su na svijetu, a ja idem k tebi. Oèe sveti! saèuvaj ih u ime svoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi. 12Dok bijah s njima na svijetu, ja ih èuvah u ime tvoje; one koje si mi dao saèuvah, i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se zbude pismo. 13A sad k tebi idem, i ovo govorim na svijetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi.

Martyr Justin the Philosopher and those with him at Rome (166)

Born in 103, he was a philosopher from the Samaritan town of Shechem in Palestine, who had devoted his life to the search for truth, trying many philosophical schools and sources of human wisdom: the Stoics, the Peripatetics, the Pythagoreans and finally the Platonists. One day an old man (whose name and origin are unknown) appeared to him and spoke to him of the Prophets and Apostles who had learned of God not by their own wisdom, but by revelation of God Himself. He read the scriptures and was convinced of the truth of the Faith, but he would not be baptised or call himself a Christian until he had tested all the pagans’ arguments against Christianity. To this end he traveled to Rome, where he engaged in debate at philosophical gatherings, impressing all with his wisdom. In Rome he also witnessed the martyrdom of Sts Ptolemy and Lucian; this moved him to write an Apologia for the Christian faith and the Christian people, which he gave to the Emperor Antoninus and the Senate. They were so moved by this document that the Emperor ordered that persecution of Christians should cease.

For the remainder of his life, Justin devoted all his skills to the proclamation of the Gospel and the defense of Christians. To the end of his life, wherever he preached Christ, he always wore his philosopher’s garb. In addition to his Apologia, he wrote a number of other learned defenses of the faith.

Eventually he was imprisoned following the false accusations of Crescens, a jealous Cynic philosopher. He died (one source says by beheading, another by poison) in Rome in 167 under the Emperor Marcus Aurelius, successor to Antoninus.

Our Holy Father Agapitus of the Kiev Caves (1095)

“A natural doctor, he was a disciple of St Antony of Kiev. He healed people by prayer and the prescribing of cabbage, which they made into a sort of bread. Prince Vladimir Monomachus was healed in this way, and this made Agapitus famed on all sides. The Prince’s doctor, an Armenian, hearing of this, began to spread slander about him. When Agapitus became ill, the Armenian came and, looking at him, said that he would die in three days and that, if he did not do so, then he, the Armenian, would become a monk. Agapitus told him that it had been revealed to him by God that he would die, not in three days but in three months. And so it came to pass. After Agapitus’s death, the Armenian went to the abbot of the Monastery of the Caves and asked him to make him a monk. He explained that Agapitus had appeared to him from the other world and reminded him of his promise. And so the one-time envier became a humble monk, by the providence of God whose care it is that all men be saved. St Agapitus entered into rest in about 1095.” (Prologue)