Isaiah 4.2-5.7 (6th Hour)

2U ono vrijeme biæe klica Gospodnja na slavu i èast, i plod zemaljski na krasotu i diku ostatku Izrailjevu. 3I ko ostane u Sionu i ko još bude u Jerusalimu, zvaæe se svet, svaki ko bude zapisan za život u Jerusalimu, 4Kad Gospod opere neèistotu kæeri Sionskih i iz Jerusalima oèisti krv njegovu duhom koji sudi i sažiže. 5Gospod æe stvoriti nad svakim stanom na gori Sionskoj i nad zborovima njezinijem oblak danju s dimom i svjetlost plamena ognjenoga noæu, jer æe nad svom slavom biti zaklon. 6I biæe koliba, da sjenom zaklanja danju od vruæine i da bude utoèište i zaklon od poplave i od dažda.

1Zapjevaæu sada dragome svojemu pjesmu dragoga svojega o vinogradu njegovu. Dragi moj ima vinograd na rodnu brdašcu. 2I ogradi ga, i otrijebi iz njega kamenje, i nasadi ga plemenitom lozom, i sazida kulu usred njega, i iskopa pivnicu u njemu, i poèeka da rodi grožðem, a on rodi vinjagom. 3Pa sada, stanovnici Jerusalimski i ljudi Judejci, sudite izmeðu mene i vinograda mojega. 4Što je još trebalo èiniti vinogradu mojemu što mu ne uèinih? kad èekah da rodi grožðem, zašto rodi vinjagom? 5Sada æu vam kazati što æu uèiniti vinogradu svojemu. Oboriæu mu ogradu, neka opusti; razvaliæu mu zid, neka se pogazi; 6Uparložiæu ga, neæe se rezati ni kopati, nego æe rasti èkalj i trnje, i zapovjediæu oblacima da ne puštaju više dažda na nj. 7Da, vinograd je Gospoda nad vojskama dom Izrailjev, i ljudi su Judejci mili sad njegov; on èeka sud, a gle nasilja, èeka pravdu, a gle vike.

Genesis 3.21-4.7 (Vespers)

21I naèini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuèe ih u njih. 22I reèe Gospod Bog: eto, èovjek posta kao jedan od nas znajuæi što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te dovijeka živi. 23I Gospod Bog izagna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet; 24I izagnav èovjeka postavi pred vrtom Edemskim heruvima s plamenijem maèem, koji se vijaše i tamo i amo, da èuva put ka drvetu od života.

1Iza toga Adam pozna Jevu ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Kajina, i reèe: dobih èovjeka od Gospoda. 2I rodi opet brata njegova Avelja. I Avelj posta pastir a Kajin ratar. 3A poslije nekoga vremena dogodi se, te Kajin prinese Gospodu prinos od roda zemaljskoga; 4A i Avelj prinese od prvina stada svojega i od njihove pretiline. I Gospod pogleda na Avelja i na njegov prinos, 5A na Kajina i na njegov prinos ne pogleda. Zato se Kajin rasrdi veoma, i lice mu se promijeni. 6Tada reèe Gospod Kajinu: što se srdiš? što li ti se lice promijeni? 7Neæeš li biti mio, kad dobro èiniš? a kad ne èiniš dobro, grijeh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašæu, i ti si mu stariji.

Proverbs 3.34-4.22 (Vespers)

34Jer potsmjevaèima on se potsmijeva, a krotkima daje milost. 35Mudri æe naslijediti slavu, a bezumnike æe odnijeti sramota.

1Slušajte, djeco, nastavu oèinu, i pazite da biste poznali mudrost. 2Jer vam dobru nauku dajem, ne ostavljajte zakona mojega. 3Kad bijah sin u oca svojega mlad, i jedinac u matere svoje, 4On me uèaše i govoraše mi: neka primi srce tvoje rijeèi moje, drži zapovijesti moje i biæeš živ. 5Pribavi mudrost, pribavi razum; ne zaboravljaj i ne otstupaj od rijeèi usta mojih. 6Nemoj je ostaviti, i èuvaæe te, ljubi je, i hraniæe te. 7Mudrost je glavno; pribavi mudrost, i za sve imanje svoje pribavi razum. 8Podiži je i ona æe te uzvisiti, proslaviæe te kad je zagrliš. 9Metnuæe ti na glavu vijenac od milina, krasnu krunu daæe ti. 10Slušaj, sine moj, i primi rijeèi moje, i umnožiæe ti se godine životu. 11Uèim te putu mudrosti, vodim te stazama pravijem. 12Kad ushodiš, neæe se stezati koraci tvoji, i ako potrèiš neæeš se spotaknuti. 13Drži se nastave i ne puštaj, èuvaj je, jer ti je život. 14Ne idi na stazu bezbožnièku i putem nevaljalijeh ljudi ne stupaj. 15Ostavi ga, ne hodi po njemu, ukloni se od njega i mini ga. 16Jer ne spavaju ako ne uèine zla, i ne dolazi im san ako koga ne obore. 17Jer jedu hljeb bezbožnosti i piju vino nasilja. 18A put je pravednièki kao svijetlo vidjelo, koje sve veæma svijetli dok ne bude pravi dan. 19A put je bezbožnièki kao mrak, ne znaju na što æe se spotaknuti. 20Sine moj, slušaj rijeèi moje, prigni uho svoje besjedi mojoj. 21Da ti ne odlaze iz oèiju; èuvaj ih usred srca svojega. 22Jer su život onima koji ih nalaze i zdravlje svemu tijelu njihovu.

Martyrs Codratus (Quadratus) and those with him (258)

‘In a time of persecution of Christians, many of the faithful fled to the mountains and caves. The mother of this Codratus did so. She was pregnant at that time, and gave birth to Codratus in a forest, dying almost at once. He was kept safe and fed by the providence of God and his guardian angel. Codratus grew up in solitude with nature. He who gave manna from heaven to the Israelites in the wilderness released a sweet dew from a cloud onto the mouth of the child Codratus. When he was twelve years old, he went down to the town, and there some good people took a fancy to him and educated him. He studied medicine and then began to heal the sick, using both natural medicines and, more importantly, the spiritual power and prayer which had been with him from childhood. When a new persecution arose under Decius, Codratus was taken for trial and thrown into prison. Five of his friends stood beside him and confessed the name of Christ. They were: Cyprian, Dionysius, Anectus, Paul and Crescens. They were all dragged through the streets and struck with sticks and stones by the unbelievers, especially by the children, until they arrived at the scaffold. Here the martyrs prayed to God and were beheaded with the sword. A spring of water gushed out onto the earth at the spot, which to this day is called by Codratus’ name and commemorates the heroic death for Christ of the holy six. They suffered with honour for the truth in Corinth in the year 250, in the time of the Emperor Decius and his governor Jason.’ (Prologue)

Our Holy Mother Anastasia (563)

She was a noble lady at the Imperial court under the Emperor Justinian and his wife Theodora. But when she was widowed she left Constantinople and all her privileges behind and fled to the Egyptian desert. There Abba Daniel tonsured her and, at her request, presented her to the brethren as the eunuch Anastasius, so that she might avoid discovery by imperial investigators. She closed herself in a small cell, where she spent twenty-eight years in prayer and askesis. Shortly before her death, her elder Daniel saw her face shining like the sun.