Isaiah 25.1-9 (6th Hour)

1Gospode, ti si Bog moj, uzvišivaæu te, slaviæu ime tvoje, jer si uèinio èudesa; namjere tvoje od starine vjera su i istina. 2Jer si od grada naèinio gomilu, i od tvrdoga grada zidine; od grada dvor za strance, dovijeka se neæe sagraditi. 3Zato æe te slaviti narod silan, grad strašnijeh naroda bojaæe te se. 4Jer si bio krjepost ubogome, krjepost siromahu u nevolji njegovoj, utoèište od poplave, zaklon od žege, jer je gnjev nasilnièki kao poplava koja obaljuje zid. 5Vrevu inostranaca prekinuo si kao pripeku na suhu mjestu; kao pripeka sjenom od oblaka, tako se pjevanje nasilnika prekide. 6I Gospod æe nad vojskama uèiniti svijem narodima na ovoj gori gozbu od pretila mesa, gozbu od èista vina, od pretila mesa s moždanima, od vina bez taloga. 7I pokvariæe na ovoj gori zastiraè kojim su zastrti svi narodi, i pokrivaè kojim su pokriveni svi narodi. 8Uništiæe smrt zauvijek, i utræe Gospod Gospod suze sa svakoga lica, i sramotu naroda svojega ukinuæe sa sve zemlje; jer Gospod reèe. 9I reæi æe se u ono vrijeme: gle, ovo je Bog naš, njega èekasmo, i spašæe nas; ovo je Gospod, njega èekasmo; radovaæemo se i veseliæemo se za spasenje njegovo.

Genesis 9.8-17 (Vespers)

8I reèe Bog Noju i sinovima njegovijem s njim, govoreæi: 9A ja evo postavljam zavjet svoj s vama i s vašim sjemenom nakon vas, 10I sa svijem životinjama, što su s vama od ptica, od stoke i od svega zvijerja zemaljskoga što je s vama, sa svaèim što je izašlo iz kovèega, i sa svijem zvijerjem zemaljskim. 11Postavljam zavjet svoj s vama, te otsele neæe nijedno tijelo poginuti od potopa, niti æe više biti potopa da zatre zemlju. 12I reèe Bog: evo znak zavjeta koji postavljam izmeðu sebe i vas i svake žive tvari, koja je s vama dovijeka: 13Metnuo sam dugu svoju u oblake, da bude znak zavjeta izmeðu mene i zemlje. 14Pa kad oblake navuèem na zemlju, vidjeæe se duga u oblacima, 15I opomenuæu se zavjeta svojega koji je izmeðu mene i vas i svake duše žive u svakom tijelu, i neæe više biti od vode potopa da zatre svako tijelo. 16Duga æe biti u oblacima, pa æu je pogledati, i opomenuæu se vjeènoga zavjeta izmeðu Boga i svake duše žive u svakom tijelu koje je na zemlji. 17I reèe Bog Noju: to je znak zavjeta koji sam uèinio izmeðu sebe i svakoga tijela na zemlji.

Proverbs 12.8-22 (Vespers)

8Prema razumu svom hvali se èovjek; a ko je opaka srca, prezreæe se. 9Ko se snebiva, a ima slugu, bolji je od onoga koji se velièa a hljeba nema. 10Pravednik se brine za život svojega živinèeta, a u bezbožnika je srce nemilostivo. 11Ko radi svoju zemlju, biæe sit hljeba; a ko ide za besposlicama, bezuman je. 12Bezbožnik želi obranu oda zla, ali korijen pravednijeh daje je. 13Zlome je zamka u grijehu usana njegovijeh, a pravednik izlazi iz tjeskobe. 14Od ploda usta svojih siti se èovjek dobra, i platu za djela svoja prima èovjek. 15Bezumniku se èini prav put njegov; ali ko sluša savjet, mudar je. 16Gnjev bezumnikov odmah se pozna, ali pametni pokriva sramotu. 17Ko govori istinu, javlja što je pravo, a lažni svjedok prijevaru. 18Ima ko govori kao da maè probada, a jezik je mudrijeh lijek. 19Istinita usta stoje tvrdo dovijeka, a jezik lažljivi za èas. 20Koji zlo misle, prijevara im je u srcu, a radost je onima koji svjetuju na mir. 21Nikaka nesreæa neæe zadesiti pravednika, a bezbožnici æe se napuniti zla. 22Mrske su Gospodu lažljive usne; a koji rade vjerno, mili su mu.

Isaiah 43.9-14 (Vespers, Martyrs)

9Svi narodi neka se skupe, i neka se saberu plemena; ko je izmeðu njih naprijed kazao to ili nam kazao što je bilo prije? Neka dovedu svjedoke svoje i opravdaju se; ili neka èuju, i reku: istina je. 10Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga niti æe poslije mene biti. 11Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema spasitelja. 12Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuð bog meðu vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. 13Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko æe smesti? 14Ovako govori Gospod izbavitelj vaš, svetac Izrailjev: vas radi poslaæu u Vavilon i pobacaæu sve prijevornice, i Haldejce s laðama, kojima se hvale.

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers, Martyrs)

Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers, Martyrs)

St Theophylactus, bishop of Nicomedia (845)

“Theophylact was from the east; his native city is unknown. In Constantinople he became a close friend of Tarasius, who afterwards became Patriarch of Constantinople (see Feb. 25). Theophylact was made Bishop of Nicomedia. After the death of Saint Tarasius, his successor Nicephorus (see June 2) called together a number of Bishops to help him in fighting the iconoclasm of Emperor Leo the Armenian, who reigned from 813 to 820. Among them was Euthymius, Bishop of Sardis (celebrated Dec. 26), who had attended the holy Seventh Ecumenical Council in 787 — he was exiled three times for the sake of the holy icons, and for defying the Emperor Theophilus’ command to renounce the veneration of the icons, was scourged from head to foot until his whole body was one great wound, from which he died eight days later, about the year 830; Joseph of Thessalonica (see July 14); Michael of Synnada (see May 23); Emilian, Bishop of Cyzicus (see Aug. 8); and Saint Theophylact, who boldly rebuked Leo to his face, telling him that because he despised the long-suffering of God, utter destruction was about to overtake him, and there would be none to deliver him. For this, Theophylact was exiled to the fortress of Strobilus in Karia of Asia Minor, where after 30 years of imprisonment and hardship, he gave up his holy soul about the year 845. Leo the Armenian, according to the Saint’s prophecy, was slain in church on the eve of our Lord’s Nativity, in 820.” (Great Horologion)

Hieromartyr Theodoretus (362)

The priest Theodoretus was custodian of a great cathedral in Antioch, built by the Emperor Constantine and known in its time as ‘the golden church’ for the beauty and luxury of its appointments. When Julian the Apostate came to the throne, he denied Christ and launched a persecution of Christians. The Emperor’s uncle, also named Julian, came to Antioch to prosecute the persecution there. After plundering the church he brought Theodoretus to trial and demanded that he deny Christ. Instead, the faithful priest confessed Christ fervently and rebuked the Emperor for having denied the faith and returned to idol-worship ‘as a dog returns to its vomit.’ In spite, the judge urinated in the golden church, for which Theodoretus prophesied that he would die a terrible death. Theodoretus was beheaded, and Julian his judge was seized with terrible abdominal pain from the moment he defiled the church until he died in torment.

Note: Theodoretus is commemorated on March 3 in the Greek Calendar.