No Fast
6Ali premudrost govorimo koja je u savršenima, a ne premudrost vijeka ovoga ni knezova vijeka ovoga koji prolaze. 7Nego govorimo premudrost Božiju u tajnosti sakrivenu, koju odredi Bog prije svijeta za slavu našu; 8Koje nijedan od knezova vijeka ovoga ne pozna; jer da su je poznali, ne bi Gospoda slave razapeli. 9Nego kao što je pisano: što oko ne vidje, i uho ne èu, i u srce èovjeku ne doðe, ono ugotovi Bog onima, koji ga ljube.
1Tako da nas drže ljudi kao sluge Hristove i pristave tajna Božijeh. 2A od pristava se ne traži više ništa, nego da se ko vjeran naðe. 3A ja malo marim što me sudite vi ili èovjeèij dan; a ni sam sebe ne sudim. 4Jer ne znam ništa na sebi; no za to nijesam opravdan, ali onaj koji mene sudi Gospod je. 5Zato ne sudite ništa prije vremena, dokle Gospod ne doðe, koji æe iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i objaviæe savjete srdaène, i tada æe pohvala biti svakome od Boga.
5Jer ovo da se misli meðu vama što je i u Hristu Isusu, 6Koji, ako je i bio u oblièju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom; 7Nego je ponizio sam sebe uzevši oblièje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oèi naðe se kao èovjek, 8Ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti krstove. 9Zato i Bog njega povisi, i darova mu ime koje je veæe od svakoga imena. 10Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno onijeh koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom; 11I svaki jezik da prizna da je Gospod Isus Hristos na slavu Boga oca.
37Koji ljubi oca ili mater veæma nego mene, nije mene dostojan; i koji ljubi sina ili kæer veæma nego mene, nije mene dostojan. 38I koji ne uzme krsta svojega i ne poðe za mnom, nije mene dostojan. 39Koji èuva dušu svoju, izgubiæe je; a koji izgubi dušu svoju mene radi, naæi æe je. 40Koji vas prima, mene prima; a koji prima mene, prima onoga koji me je poslao. 41Koji prima proroka u ime proroèko, platu proroèku primiæe; a koji prima pravednika u ime pravednièko, platu pravednièku primiæe. 42I ako ko napoji jednoga od ovijeh malijeh samo èašom studene vode u ime uèenièko, zaista vam kažem, neæe mu plata propasti.
1I kad svrši Isus zapovijesti dvanaestorici uèenika svojijeh, otide odande dalje da uèi i da propovijeda po gradovima njihovijem.
1Tada Isus reèe k narodu i uèenicima svojima 2Govoreæi: na Mojsijevu stolicu sjedoše književnici i fariseji. 3Sve dakle što vam reku da držite, držite i tvorite; ali što oni èine ne èinite; jer govore a ne èine. 4Nego vežu bremena teška i nezgodna za nošenje, i tovare na pleæa ljudska; a prstom svojijem neæe da ih prihvate. 5A sva djela svoja èine da ih vide ljudi: raširuju svoje amajlije, i grade velike skute na haljinama svojima. 6I traže zaèelje na gozbama i prva mjesta po zbornicama, 7I da im se klanja po ulicama, i da ih ljudi zovu: ravi! ravi! 8A vi se ne zovite ravi; jer je u vas jedan ravi Hristos, a vi ste svi braæa. 9I ocem ne zovite nikoga na zemlji; jer je u vas jedan otac koji je na nebesima. 10Niti se zovite uèitelji; jer je u vas jedan uèitelj Hristos. 11A najveæi izmeðu vas da vam bude sluga. 12Jer koji se podiže, poniziæe se, a koji se ponižuje, podignuæe se.
38A kad iðahu putem i on uðe u jedno selo, a žena neka, po imenu Marta, primi ga u svoju kuæu. 39I u nje bješe sestra, po imenu Marija, koja i sjede kod nogu Isusovijeh i slušaše besjedu njegovu. 40A Marta se bješe zabunila kako æe ga doèekati, i prikuèivši se reèe: Gospode! zar ti ne mariš što me sestra moja ostavi samu da služim? reci joj dakle da mi pomože. 41A Isus odgovarajuæi reèe joj: Marta! Marta! brineš se i trudiš za mnogo, 42A samo je jedno potrebno. Ali je Marija dobri dijel izabrala, koji se neæe uzeti od nje. 27A kad to govoraše, podiže glas jedna žena iz naroda i reèe mu: blago utrobi koja te je nosila, i sisama koje si sao! 28A on reèe: blago i onima koji slušaju rijeè Božiju, i drže je.
He fled from Italy to Bithynia during Diocletian’s persecutions. In Bithynia he converted so many pagans to faith in Christ that those whose hearts remained hard rose up against him and, while he was celebrating the Divine Liturgy in the Church of the Archangel Michael, slew him at the altar, killing many other worshipers with him. Two hundred years after his death, he appeared to a soldier named John, who unearthed his relics and found them to be completely incorrupt.
He was reared in piety by his father, a priest in Novgorod. One day, hearing the words of the Gospel, If any man will come after me, let him deny himself and take up his cross and follow me, he renounced the world and entered the Monastery of St Sergius of Radonezh. He became St Sergius’ disciple and, after a few years, became known for his virtue and his knowledge of Scripture. In 1374, with the blessing of his spiritual father, he founded the Monastery of Vysotsk, becoming its first abbot. After heading the monastery for fourteen years, he traveled to Kiev and then, in 1401, to the Monastery of the Stoudion in Constantinople. There he devoted himself to translating books from Greek to Slavonic, sending his translations back to his monastery in Russia. It was he who translated the Jerusalem Typikon and several collections of the writings of the Fathers of the Church, immeasurably enriching the life of the Church in Russia. He reposed in peace in Constantinople.
His disciple Athanasius the Younger was made Abbot of Vysotsk on the elder’s departure for Constantinople, and served as Abbot for eight years, reposing in peace in 1395. He was called ‘perfect in fasting, strong in self-restraint, zealous in prayer, patient in privations and tribulations.’ The Synaxarion says that “He taught his monks to keep careful watch on every movement of the heart so as to drive away every thought displeasing to God.”