Luke 24.12-35 (5th Matins Gospel)

12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi. 13I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus. 14A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima. 15I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima. 16A oèi im se držahu da ga ne poznaše. 17A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli? 18A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana? 19I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom; 20Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga? 21A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi. 22A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu, 23I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ. 24I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe. 25I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci! 26Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju? 27I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu. 28I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide. 29I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi. 30I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. 31Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade. 32I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo? 33I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, 34Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. 35I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

Romans 10.1-10 (Epistle)

1Braæo! želja je mojega srca i molitva k Bogu za spasenije Izrailja. 2Jer im svjedoèim da imaju revnost za Boga, ali ne po razumu. 3Jer ne poznajuæi pravde Božije i gledajuæi da svoju pravdu utvrde ne pokoravaju se pravdi Božijoj. 4Jer je Hristos svršetak zakona: koji ga god vjeruje opravdan je. 5Jer Mojsije piše za pravdu koja je od zakona: koji èovjek to èini življeæe u tom. 6A pravda koja je od vjere ovako govori: da ne reèeš u srcu svojemu: ko æe iziæi na nebo? to jest da svede Hrista; 7Ili: ko æe siæi u bezdan? to jest da izvede Hrista iz mrtvijeh. 8Ali šta govori pismo? Blizu ti je rijeè u ustima tvojima i u srcu tvojemu, to jest rijeè vjere koju propovijedamo. 9Jer ako priznaješ ustima svojima da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvijeh, biæeš spasen. 10Jer se srcem vjeruje za pravdu a ustima se priznaje za spasenije.

Matthew 8.28-9.1 (Gospel)

28A kad doðe na onu stranu u zemlju Gergesinsku, sretoše ga dva bijesna, koji izlaze iz grobova, tako zla da ne mogaše niko proæi putem onijem. 29I gle, povikaše: što je tebi do nas, Isuse, sine Božij? zar si došao amo prije vremena da muèiš nas? 30A daleko od njih pasijaše veliki krd svinja. 31I ðavoli moljahu ga govoreæi: ako nas izgoniš, pošlji nas da idemo u krd svinja. 32I reèe im: idite. I oni izišavši otidoše u svinje. I gle, navali sav krd s brijega u more, i potopiše se u vodi. 33A svinjari pobjegoše; i došavši u grad kazaše sve, i za bijesne. 34I gle, sav grad iziðe na susret Isusu; i vidjevši ga moliše da bi otišao iz njihovoga kraja.

1I ušavši u laðu prijeðe i doðe u svoj grad.

Holy Martyrs Proclus and Hilarius (2nd c.)

Proclus was the uncle of Hilarius; both were from Kallippi in Asia during the reign of Trajan. When Proclus was brought to be tried as a Christian, the judge asked him ‘Of what race are you?’ Proclus answered ‘I am of the race of Christ, and my hope is in my God.’ When the judge threatened to torture him, he said ‘When you are afraid to transgress the Emperor’s commands and risk falling into temporal punishment, how much more do we Christians fear to transgress against God’s commands and fall into eternal torment!’ When Proclus was given over to torture, his nephew Hilarius came forward and proclaimed ‘I too am a Christian.’ After torture, both were condemned to death; Proclus was crucified and Hilarius beheaded.

Imagine how the Orthodox Church would benefit if, when we were asked ‘Of what race are you?’ the first answer that came to mind was not ‘I am Greek, Russian, Serbian…’ but ‘I am of the race of Christ!’

St Veronica, the woman with the issue of blood who was healed by the Savior

See Matthew ch. 9, Mark ch. 5, and Luke ch. 8. After the events told in the Gospel, she spent the remainder of her life as a follower of Christ and reposed in peace.

Saint Païsios of the Holy Mountain (1994) (June 29 OC)

‘The future Elder Paisius was born in 1924 and baptized by St. Arsenius of Cappadocia. He spent his youth as a carpenter until WW II, during which he repeatedly distinguished himself in the army by his bravery and self-sacrifice. In 1950 he went to Mt. Athos for eight years, where he was tonsured. Then he was asked to spend some time in his home village of Epirus, in order to defend the faithful against Protestant proselytism. He returned to Mt. Athos in 1964 and stayed in several monasteries, eventually settling in the Panagouda hermitage of Koutloumousiou Monastery, where he remained for fifteen years. Here his reputation as a holy elder and guide grew, and he tirelessly received those thirsting for spiritual direction, allowing himself only two or three hours of sleep each day. He reposed in 1994, one of the most well-known and beloved contemporary elders. Many of his counsels and other writings have been published.’ (St Herman Calendar, 1994)

Elder Païsios was glorified by the Church in 2015; he is commemorated on the anniversary of his repose.