3[1] Kings 8.22-23, 27-30 (Vespers)

22Potom stade Solomun pred oltar Gospodnji pred svijem zborom Izrailjevijem, i podiže ruke svoje k nebu, 23I reèe: Gospode Bože Izrailjev! nema Boga takoga kakav si ti gore na nebu ni dolje na zemlji, koji èuvaš zavjet i milost slugama svojim, koje hode pred tobom svijem srcem svojim; 27Ali hoæe li doista Bog stanovati na zemlji? Eto, nebo i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, akamoli ovaj dom što ga sazidah? 28Ali pogledaj na molitvu sluge svojega i na molbu njegovu, Gospode Bože moj, èuj viku i molitvu, kojim ti se danas moli sluga tvoj; 29Da budu oèi tvoje otvorene nad domom ovijem dan i noæ, nad ovijem mjestom, za koje si rekao: tu æe biti ime moje; da èuješ molitvu kojom æe se moliti sluga tvoj na ovom mjestu. 30Èuj molbu sluge svojega i naroda svojega Izrailja, kojom æe se moliti na ovom mjestu; èuj s mjesta gdje stanuješ, s neba, èuj, i smiluj se.

Isaiah 61.10-62.5 (Vespers)

10Veoma æu se radovati u Gospodu, i duša æe se moja veseliti u Bogu mojem, jer me obuèe u haljine spasenja i plaštem pravde ogrte me kao kad ženik namjesti nakit i kao kad se nevjesta uresi uresom svojim. 11Jer kao što iz zemlje raste bilje i u vrtu nièe što se posije, tako æe Gospod Bog uèiniti da nikne pravda i pohvala pred svijem narodima.

1Siona radi neæu umuknuti, i Jerusalima radi neæu se umiriti, dokle ne izaðe kao svjetlost pravda njegova i spasenje se njegovo razgori kao svijeæa. 2Tada æe vidjeti narodi pravdu tvoju i svi carevi slavu tvoju, i prozvaæeš se novijem imenom, koje æe usta Gospodnja izreæi. 3I biæeš krasan vijenac u ruci Gospodnjoj i carska kruna u ruci Boga svojega. 4Neæeš se više zvati ostavljena, niti æe se zemlja tvoja zvati pustoš, nego æeš se zvati milina moja i zemlja tvoja udata, jer æeš biti mio Gospodu i zemlja æe tvoja biti udata. 5Jer kao što se momak ženi djevojkom, tako æe se sinovi tvoji oženiti tobom; i kako se raduje ženik nevjesti, tako æe se tebi radovati Bog tvoj.

Isaiah 60.1-16 (Vespers)

1Ustani, svijetli se, jer doðe svjetlost tvoja, i slava Gospodnja obasja te. 2Jer, gle, mrak æe pokriti zemlju i tama narode; a tebe æe obasjati Gospod i slava njegova pokazaæe se nad tobom. 3I narodi æe doæi k vidjelu tvojemu i ka svjetlosti koja æe te obasjati. 4Podigni oèi svoje unaokolo, i vidi: svi se skupljaju i idu k tebi, sinovi æe tvoji iz daleka doæi i kæeri tvoje nosiæe se u naruèju. 5Tada æeš vidjeti, i obradovaæeš se, i srce æe ti se udiviti i raširiti, jer æe se k tebi okrenuti mnoštvo morsko i sila naroda doæi æe k tebi. 6Mnoštvo kamila prekriliæe te, dromedari iz Madijama i Efe; svi iz Save doæi æe, zlato i kad donijeæe, i slavu Gospodnju javljaæe. 7Sva stada Kidarska skupiæe se k tebi, ovnovi Navajotski biæe ti na potrebu; prineseni na oltaru mom biæe ugodni, i dom slave svoje proslaviæu. 8Ko su ono što lete kao oblaci i kao golubovi na prozore svoje? 9Ostrva æe me èekati i prve laðe Tarsiske, da dovezu sinove tvoje iz daleka, i s njima srebro njihovo i zlato njihovo, imenu Gospoda Boga tvojega i sveca Izrailjeva, jer te proslavi. 10I tuðini æe sazidati zidove tvoje, i carevi njihovi služiæe ti; jer u gnjevu svom udarih te, a po milosti svojoj pomilovaæu te. 11I tvoja æe vrata biti svagda otvorena, neæe se zatvoriti ni danju ni noæu, da ti se dovede sila naroda, i carevi njihovi da se dovedu. 12Jer narod i carstvo, koje ti ne bi služilo, poginuæe, taki æe se narodi sasvijem zatrti. 13Slava Livanska tebi æe doæi, jela, brijest i šimšir, da ukrase mjesto svetinje moje da bih proslavio mjesto nogu svojih. 14I sinovi onijeh koji su te muèili doæi æe k tebi klanjajuæi se, i svi koji te preziraše padaæe k stopalima nogu tvojih, i zvaæe te gradom Gospodnjim, Sionom sveca Izrailjeva. 15Što si bio ostavljen i mrzak tako da niko nije prolazio kroza te, mjesto toga æu ti uèiniti vjeènu slavu, i veselje od koljena do koljena. 16Jer æeš mlijeko naroda sati, i sise carske dojiæeš, i poznaæeš da sam ja Gospod spasitelj tvoj i izbavitelj tvoj, silni Jakovljev.

John 10.9-16 (Matins Gospel)

9Ja sam vrata; ko uðe kroza me spašæe se, i uæi æe i iziæi æe, i pašu æe naæi. 10Lupež ne dolazi ni za što drugo nego da ukrade i ubije i pogubi; ja doðoh da imaju život i izobilje. 11Ja sam pastir dobri; pastir dobri dušu svoju polaže za ovce, 12A najamnik, koji nije pastir, kome nijesu ovce svoje, vidi vuka gdje ide, i ostavlja ovce, i bježi: i vuk razgrabi ovce i raspudi ih; 13A najamnik bježi, jer je najamnik i ne mari za ovce. 14Ja sam pastir dobri i znam svoje, i moje mene znaju. 15Kao što mene zna otac i ja znam oca; i dušu svoju polažem za ovce. 16I druge ovce imam koje nijesu iz ovoga tora, i one mi valja dovesti; i èuæe glas moj, i biæe jedno stado i jedan pastir.

Acts 14.20-27 (Epistle)

20A kad ga opkoliše uèenici njegovi, ustade i uðe u grad, i sjutradan iziðe s Varnavom u Dervu. 21I propovjedivši jevanðelje gradu onome i nauèivši mnoge vratiše se u Listru i Ikoniju i Antiohiju 22Utvrðujuæi duše uèenika i svjetujuæi ih da ostanu u vjeri, i da nam kroz mnoge nevolje valja uæi u carstvo Božije. 23I postavivši im starješine po svijem crkvama, i pomolivši se Bogu s postom, predadoše ih Gospodu koga vjerovaše. 24I prošavši Pisidiju doðoše u Pamfiliju. 25I govorivši rijeè Gospodnju u Perzi siðoše u Ataliju. 26I odande otploviše u Antiohiju, odakle bijahu predani blagodati Božijoj na djelo koje svršiše. 27A kad doðoše i sabraše crkvu, kazaše sve šta uèini Bog s njima, i kako otvori neznabošcima vrata vjere.

Acts 26.1-5, 12-20 (Epistle, Saints)

1A Agripa reèe Pavlu: dopušta ti se da govoriš sam za se. Onda Pavle pruživši ruku odgovaraše: 2Za sreæu svoju držim, care Agripa! što se danas pred tobom odgovaram za sve što me potvoraju Jevreji, 3A najviše što znam da ti poznaješ sve Jevrejske obièaje i prepiranja. Zato te molim da me poslušaš milostivo. 4Moje dakle življenje od mladosti, koje je isprva bilo meðu narodom mojijem u Jerusalimu, znadu svi Jevreji. 5Kako me znadu isprva, ako hoæe posvjedoèiti, da po poznatoj jeresi naše vjere življeh farisejski. 12Za koje iduæi u Damask s vlašæu i zapoviješæu od glavara sveštenièkijeh, 13U podne, care, vidjeh na putu s neba svjetlost veæu od sijanja sunèanoga, koja obasja mene i one što iðahu sa mnom. 14A kad mi svi padosmo na zemlju, èuh glas gdje govori meni i kazuje Jevrejskijem jezikom: Savle! Savle! zašto me goniš? Teško ti je protivu bodila praæati se. 15A ja rekoh: ko si ti, Gospode? A on reèe: ja sam Isus, kojega ti goniš; 16Nego ustani i stani na noge svoje; jer ti se za to javih da te uèinim slugom i svjedokom ovome što si vidio i što æu ti pokazati, 17Izbavljajuæi te od naroda Jevrejskoga i od neznabožaca, kojima æu te poslati, 18Da im otvoriš oèi da se obrate od tame k vidjelu i od oblasti sotonine k Bogu, da prime oproštenje grijeha i dostojanje meðu osveæenima vjerom mojom. 19Zato, care Agripa! ne bih nepokoran nebeskoj utvari; 20Nego najprije onima koji su u Damasku i u Jerusalimu, potom i po svoj zemlji Jevrejskoj, i neznabošcima propovijedah da se pokaju, i da se obrate k Bogu èineæi djela dostojna pokajanja.

John 9.39-10.9 (Gospel)

39I reèe Isus: ja doðoh na sud na ovaj svijet, da vide koji ne vide, i koji vide da postanu slijepi. 40I èuše ovo neki od fariseja koji bijahu s njim, i rekoše mu: eda li smo i mi slijepi? 41Reèe im Isus: kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha, a sad govorite da vidite, tako vaš grijeh ostaje.

1Zaista, zaista vam kažem: ko ne ulazi na vrata u tor ovèij nego prelazi na drugom mjestu on je lupež i hajduk; 2A koji ulazi na vrata jest pastir ovcama: 3Njemu vratar otvora, i ovce glas njegov slušaju, i svoje ovce zove po imenu, i izgoni ih; 4I kad svoje ovce istjera, ide pred njima, i ovce idu za njim, jer poznaju glas njegov. 5A za tuðinom neæe da idu, nego bježe od njega, jer ne poznaju glasa tuðega. 6Ovu prièu kaza im Isus, ali oni ne razumješe šta to bijaše što im kaza. 7Tada im reèe Isus opet: zaista, zaista vam kažem: ja sam vrata k ovcama. 8Svi koliko ih god doðe prije mene lupeži su i hajduci; ali ih ovce ne poslušaše. 9Ja sam vrata; ko uðe kroza me spašæe se, i uæi æe i iziæi æe, i pašu æe naæi.

John 10.1-9 (Gospel, Saints)

1Zaista, zaista vam kažem: ko ne ulazi na vrata u tor ovèij nego prelazi na drugom mjestu on je lupež i hajduk; 2A koji ulazi na vrata jest pastir ovcama: 3Njemu vratar otvora, i ovce glas njegov slušaju, i svoje ovce zove po imenu, i izgoni ih; 4I kad svoje ovce istjera, ide pred njima, i ovce idu za njim, jer poznaju glas njegov. 5A za tuðinom neæe da idu, nego bježe od njega, jer ne poznaju glasa tuðega. 6Ovu prièu kaza im Isus, ali oni ne razumješe šta to bijaše što im kaza. 7Tada im reèe Isus opet: zaista, zaista vam kažem: ja sam vrata k ovcama. 8Svi koliko ih god doðe prije mene lupeži su i hajduci; ali ih ovce ne poslušaše. 9Ja sam vrata; ko uðe kroza me spašæe se, i uæi æe i iziæi æe, i pašu æe naæi.

Holy Equals-to-the-Apostles Emperor Constantine (337) and Helen, his mother (327)

Saint Constantine was born in 272, the son of Constantius Chlorus, ruler of the western part of the Roman Empire, and St Helen. When his father died in 306 he was proclaimed successor to the throne. The empire was ruled at that time by several Caesars, each with his own territory. When Constantine learned that the Caesars Maxentius and Maximinus had joined against him, he marched on Italy. It was there that, on the eve of a decisive battle outside Rome, he saw in the sky a radiant Cross with the words “In this sign conquer.” He ordered that a battle-standard be made bearing the image of a cross and inscribed with the Name of Jesus Christ. The following day he and his forces attacked and won a spectacular victory. He entered Rome in triumph and in 312 was proclaimed “Emperor of the West” by the Senate. (His brother-in-law Licinius ruled in the East.) Soon thereafter he issued his “Edict of Milan,” whereby Christianity was officially tolerated for the first time, and persecution of Christians ceased. (Many believe, mistakenly, that the Edict made Christianity the only legal religion; in fact, it proclaimed freedom of religion throughout the Empire).

Licinius, though he pretended to accept the Edict, soon began persecuting Christians in his domain. In response, Constantine fought and defeated him in 324, becoming sole Emperor of the entire Roman Empire. In 324 he laid the foundations of a new capital in the town of Byzantium; in 330 he inaugurated the new capital city, naming it “New Rome” and “Constantinople.” In 325 he called the First Ecumenical Council at Nicea, attending its sessions himself. Shortly before his repose in 337, he received Holy Baptism; he died on Holy Pentecost, at the age of sixty-five, and was interred in the Church of the Holy Apostles in Constantinople.

St Constantine’s holy mother Helen, in her role as “Augusta” of the Empire, founded countless churches. She traveled to Jerusalem and found the True Cross on which the Lord was crucified. In the Holy Land she established churches at the sites of Christ’s Nativity and burial, which still stand today in much-modified form. She died at about eighty years of age.

Holy New Martyr Pachomius (1730)

Born in a village of Little Russia (now Belarus), he was kidnapped as a boy and sold to a Turkish tanner as a slave. He spent the next twenty-seven years in Usaki in Asia Minor, where he was forced to embrace Islam. After long years of servitude he escaped and, reclaiming his Christianity, went to the Holy Mountain, became a monk and lived for twelve years. Tormented by his former apostasy, he determined to suffer martyrdom for Christ. With the permission of his elder, Joseph, he returned to Usaki and showed himself to his former owner wearing his monastic habit. He was tortured, thrown into prison, and finally beheaded on on Ascension Day of 1730. His relics are buried on the island of Patmos in the Church of St John the Theologian, where they work many miracles.