Acts 27.1-44 (Epistle)

1I kao što bi odreðeno da idemo u Talijansku, predaše i Pavla i druge neke sužnje kapetanu, po imenu Juliju, od æesareve èete. 2A kad uðosmo u laðu Adramitsku da plovimo u Azijska mjesta, otiskosmo se; i s nama bješe Aristarh Maæedonac iz Soluna. 3I drugi dan doðosmo u Sidon. I Julije držaše Pavla lijepo, i dopusti mu da odlazi k svojijem prijateljima i da ga poslužuju. 4I odande odvezavši se doplovismo u Kipar, jer vjetrovi bijahu protivni. 5I preplovivši puèinu Kilikijsku i Pamfilijsku doðosmo u Miru Likijsku. 6I ondje našavši kapetan laðu Aleksandrijsku koja plovi u Talijansku, metnu nas u nju. 7I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone. 8I jedva se vozeæi pored kraja, doðosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra Pristaništa, kod kojega blizu bješe grad Laseja. 9A pošto proðe mnogo vremena, i veæ plovljenje ne bijaše bez straha, jer i post veæ bješe prošao, svjetovaše Pavle 10Govoreæi im: ljudi! vidim da æe plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i laðe nego i duša našijeh. 11Ali kapetan posluša veæma kormanoša i gospodara od laðe negoli Pavlove rijeèi. 12A ne buduæi pristanište zgodno za zimovnik, svjetovahu mnogi da se odvezu odande, ne bi li kako mogli doæi do Finika, i ondje da zimuju u pristaništu Kritskom, koje gleda k jugu i k zapadu. 13I kad dunu jug, mišljahu da im se volja ispuni, i podignuvši jedra plovljahu pokraj Krita. 14Ali ne zadugo potom dunu nasuprot njemu buran vjetar koji se zove Evroklidon. 15A kad se laða ote, i ne mogaše se vjetru protiviti, predadosmo je valovima i nošahu nas. 16A kad proðosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda, jedva mogosmo udržati èamac, 17Koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za laðu; a bojeæi se da ne udari na prud, spustismo jedra, i tako se plavljasmo. 18A kad nam veoma dosaðivaše bura sjutradan izbacivahu tovare. 19I u treæi dan svojima rukama izbacismo alat laðarski. 20A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da æemo se izbaviti. 21I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reèe: trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete. 22I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer nijedna duša od vas neæe propasti osim laðe; 23Jer u ovu noæ stade preda me anðeo Boga kojega sam ja i kome služim, 24Govoreæi: ne boj se, Pavle! valja ti doæi pred æesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom. 25Zato ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da æe tako biti kao što mi bi reèeno. 26Ali valja nam doæi na jedno ostrvo. 27A kad bi èetrnaesta noæ, i mi se u ponoæi plavljasmo po Adrijanskoj puèini, pomisliše laðari da se približuju k nekakvoj zemlji. 28I izmjerivši dubinu naðoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i naðoše petnaest hvati. 29Onda bojeæi se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja laðe èetiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane. 30A kad laðari gledahu da pobjegnu iz laðe, i spustiše èamac u more izgovarajuæi se kao da hoæe s prednjega kraja da spuste lengere, 31Reèe Pavle kapetanu i vojnicima: ako ovi ne ostanu u laði, vi ne možete živi ostati. 32Tada vojnici odrezaše uža na èamcu i pustiše ga te pade. 33A kad šæaše da svane, moljaše Pavle sve da jedu, govoreæi: èetrnaesti je dan danas kako èekate i ne jeduæi živite ništa ne okusivši. 34Zato vas molim da jedete: jer je to za vaše zdravlje. A ni jednome od vas dlaka s glave neæe otpasti. 35I rekavši ovo uze hljeb, i dade hvalu Bogu pred svima, i prelomivši stade jesti. 36Onda se svi razveselivši i oni jedoše. 37A u laði bijaše nas duša svega dvjesta i sedamdeset i šest. 38I nasitivši se jela, oblakšaše laðu izbacivši pšenicu u more. 39A kad bi dan ne poznavahu zemlje; nego ugledaše nekakav zaliv s pijeskom, na koji se dogovoriše, ako bude moguæe, da izvuku laðu. 40I podignuvši lengere vožahu se po moru, i odriješivši uža na krmama, i raširivši malo jedro prema vjetriæu koji duhaše, vožasmo se kraju. 41A kad doðosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasadi se laða; i prednji kraj, koji se nasadi, osta tvrd da se ne može pomaknuti, a krma se razbijaše od sile valova. 42A vojnici se dogovoriše da pobiju sužnje, da koji ne ispliva i ne uteèe. 43Ali kapetan želeæi saèuvati Pavla zabrani njihov dogovor, i zapovjedi onima koji znadu plivati da iskoèe najprije, i da iziðu na zemlju; 44A ostali jedni na daskama a jedni na èemu od laðe. I tako iziðoše svi živi na zemlju.

John 17.18-26 (Gospel)

18Kao što si ti mene poslao u svijet, i ja njih poslah u svijet. 19Ja posveæujem sebe za njih, da i oni budu osveæeni istinom. 20Ne molim pak samo za njih, nego i za one koji me uzvjeruju njihove rijeèi radi; 21Da svi jedno budu, kao ti, oèe, što si u meni i ja u tebi; da i oni u nama jedno budu, da i svijet vjeruje da si me ti poslao. 22I slavu koju si mi dao ja dadoh njima, da budu jedno kao mi što smo jedno. 23Ja u njima i ti u meni: da budu sasvijem ujedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da si imao ljubav k njima kao i k meni što si ljubav imao. 24Oèe! hoæu da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja; da vide slavu moju koju si mi dao, jer si imao ljubav k meni prije postanja svijeta. 25Oèe pravedni! svijet tebe ne pozna, a ja te poznah, i ovi poznaše da si me ti poslao. 26I pokazah im ime tvoje, i pokazaæu: da ljubav kojom si mene ljubio u njima bude, i ja u njima.

Hieromartyr Dorotheus, bishop of Tyre (361)

He became Bishop of Tyre in Phoenecia during the reign of Diocletian. The persecutions under Diocletian and Maximian drove him to Thrace; after their death he returned to Tyre. Persecution broke out again under Julian the Apostate, and Dorotheus was seized and tortured to death at the age of 107. He wrote learned writings in both Greek and Latin, telling the lives of the Prophets and the Saints.

Our Holy Father Theodore the Hermit and Wonderworker (583)

He lived for many years as a hermit in the wilderness of the Jordan, and after long and hard ascetic struggle was granted the gift of wonderworking. Once he travelled by ship to Constantinople, and the ship went off course in a storm. The drinking water ran out, and the crew and passengers were near death from thirst. Theodore prayed to God, made the sign of the cross over the sea, and told the crew to drink the seawater. When they did so, they found to their astonishment that it was fresh and sweet. When the people began to honor him, he begged them only to thank God, who had worked the wonder. He reposed in peace.

Blessed Igor-George, tonsured Gabriel, great prince of Chernigov and Kiev (1147)

“Persecuted by his kinsfolk, he left the world and became a monk. The citizens of Kiev, disgusted with the Olgovitch dynasty [of which he had been prince], determined to exterminate it. They hurried to the monastery, seized the young and innocent schema-monk and killed him. For this evil-doing, much misfortune fell on the inhabitants of Kiev, but candles were several times seen to light of themselves on the grave of this blessed monk, and a fiery column appeared over the church where he was buried.” (Prologue)

Blessed Constantine, Metropolitan of Kiev (1159)

In his day there was great disorder among the princes of Russia and in the Russian Church. One of the rival princes appointed a monk named Kim as Metropolitan of Kiev without seeking the blessing of the Patriarch of Constantinople, as was still done at that time. The Patriarch sent Metropolitan Constantine to investigate, and he deposed Kim and banished the priests whom Kim had ordained. This led to strife among the people, some of whom supported Constantine, some Kim. Finally, at the request of the princes, the Patriarch sent a third Metropolitan, and both Kim and Constantine were removed.

When Constantine died in 1159, his will ordered that he not be buried, but cast out to be eaten by dogs, since he felt that he was guilty of sowing discord in the Church. Horrified, but unwilling to go against his last wishes, the people threw his body outside as he had ordered. During the three days that it lay exposed, Kiev was wracked with thunderstorms and earth tremors, in which eight people were killed. Finally the Prince of Kiev ordered that the Metropolitan’s body be buried in the church, and the weather immediately became calm.