John 21.1-14 (10th Matins Gospel)

1Poslije toga opet se javi Isus uèenicima svojijem na moru Tiverijadskom. A javi se ovako: 2Bijahu zajedno Simon Petar i Toma koji se zvaše Blizanac, i Natanailo iz Kane Galilejske, i sinovi Zevedejevi, i druga dvojica od uèenika njegovijeh. 3Reèe im Simon Petar: idem da lovim ribu. Rekoše mu: idemo i mi s tobom. Onda iziðoše i odmah sjedoše u laðu, i onu noæ ne uhvatiše ništa. 4A kad bi jutro, stade Isus na brijegu; ali uèenici ne poznaše da je Isus. 5A Isus im reèe: djeco! eda što imate za jelo? Odgovoriše mu: nemamo. 6A on im reèe: bacite mrežu s desne strane laðe, i naæi æete. Onda baciše, i veæ ne mogahu izvuæi je od mnoštva ribe. 7Onda uèenik onaj koga ljubljaše Isus reèe Petru: to je Gospod. A Simon Petar kad èu da je Gospod, zapreže se košuljom, jer bješe go, i skoèi u more. 8A drugi uèenici doðoše na laði, jer ne bješe daleko od zemlje nego oko dvjesta lakata, vukuæi mrežu s ribom. 9Kad dakle izljezoše na zemlju, vidješe oganj naložen, i na njemu metnutu ribu i hljeb. 10Isus im reèe: prinesite od ribe što sad uhvatiste. 11A Simon Petar uðe i izvuèe mrežu na zemlju punu velikijeh riba sto i pedeset i tri; i od tolikoga mnoštva ne prodrije se mreža. 12Isus im reèe: hodite objedujte. A nijedan od uèenika ne smedijaše da ga pita: ko si ti? videæi da je Gospod. 13A doðe i Isus, i uze hljeb, i dade im, tako i ribu. 14Ovo se veæ treæi put javi Isus uèenicima svojijem pošto ustade iz mrtvijeh.

Hebrews 1.10-2.3 (Epistle)

10I opet: ti si, Gospode, u poèetku osnovao zemlju, i nebesa su djela ruku tvojijeh: 11Ona æe proæi, a ti ostaješ: i sva æe ostarjeti kao haljina, 12I saviæeš ih kao haljinu, i izmijeniæe se: a ti si onaj isti, i tvojijeh godina neæe nestati. 13A kome od anðela reèe kad: sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima? 14Nijesu li svi službeni duhovi koji su poslani na službu onima koji æe naslijediti spasenije?

1Toga radi valja nam veæma paziti na rijeèi koje slušamo, da kako ne otpadnemo. 2Jer ako je ono što je govoreno preko anðela utvrðeno, i svaki prestupak i oglušak pravednu platu primio: 3Kako æemo pobjeæi na marivši za toliko spasenije? koje poèe Gospod propovijedati, i oni koji su èuli potvrdiše meðu nama,

Hebrews 7.26-8.2 (Epistle, St Gregory)

26Jer takov nama trebaše poglavar sveštenièki: svet, bezazlen, èist, odvojen od grješnika, i koji je bio više nebesa; 27Kojemu nije potrebno svaki dan, kao sveštenicima, najprije za svoje grijehe žrtve prinositi, a potom za narodne, jer on ovo uèini jednom, kad sebe prinese. 28Jer zakon postavlja ljude za sveštenike koji imaju slabost; a rijeè zakletve koja je reèena po zakonu, postavi sina vavijek savršena.

1A ovo je glava od toga što govorimo: imamo takovoga poglavara sveštenièkoga koji sjede s desne strane prijestola velièine na nebesima; 2Koji je sluga svetinjama i istinitoj skiniji, koju naèini Gospod, a ne èovjek.

Mark 2.1-12 (Gospel)

1I uðe opet u Kapernaum poslije nekoliko dana; i èu se da je u kuæi. 2I odmah skupiše se mnogi tako da ne mogahu ni pred vratima da se sprate; i kazivaše im rijeè. 3I doðoše k njemu s uzetijem koga nošaše èetvoro. 4I ne moguæi približiti se k njemu od naroda otkriše kuæu gdje on bijaše, i prokopavši spustiše odar na kome uzeti ležaše. 5A Isus vidjevši vjeru njihovu reèe uzetome: sinko! opraštaju ti se grijesi tvoji. 6A ondje sjeðahu neki od književnika i pomišljahu u srcima svojima: 7Šta ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga? 8I odmah razumjevši Isus duhom svojijem da oni tako pomišljaju u sebi, reèe im: što tako pomišljate u srcima svojijem? 9Što je lakše? reæi uzetome: opraštaju ti se grijesi? ili reæi: ustani i uzmi odar svoj, i hodi? 10No da znate da vlast ima sin èovjeèij na zemlji opraštati grijehe, reèe uzetome:) 11Tebi govorim: ustani i uzmi odar svoj, i idi doma. 12I usta odmah, i uzevši odar iziðe pred svima tako da se svi divljahu i hvaljahu Boga govoreæi: nigda toga vidjeli nijesmo.

John 10.9-16 (Gospel, St Gregory)

9Ja sam vrata; ko uðe kroza me spašæe se, i uæi æe i iziæi æe, i pašu æe naæi. 10Lupež ne dolazi ni za što drugo nego da ukrade i ubije i pogubi; ja doðoh da imaju život i izobilje. 11Ja sam pastir dobri; pastir dobri dušu svoju polaže za ovce, 12A najamnik, koji nije pastir, kome nijesu ovce svoje, vidi vuka gdje ide, i ostavlja ovce, i bježi: i vuk razgrabi ovce i raspudi ih; 13A najamnik bježi, jer je najamnik i ne mari za ovce. 14Ja sam pastir dobri i znam svoje, i moje mene znaju. 15Kao što mene zna otac i ja znam oca; i dušu svoju polažem za ovce. 16I druge ovce imam koje nijesu iz ovoga tora, i one mi valja dovesti; i èuæe glas moj, i biæe jedno stado i jedan pastir.

Martyr Agapius and seven with him (303)

These holy Martyrs contested during the reign of Diocletian 284-305), in Palestinian Caesarea. All eight were very young; only Agapius was a baptized Christian. Urbanus, the governor of the region, observed a pagan festival by having some Christians publicly tortured and executed: some by fire, others on the gallows, some by being thrown to wild beasts in the arena. Six of the youths (Timolaus, Dionysius, Romulus, Plesius, and two named Alexander), seeing the patience and serenity with which the Christians endured their torments, were reached by the Holy Spirit and, tying their own hands, presented themselves to Urbanus saying ‘We too are Christians!’ They were immediately cast into prison. A few days later Agapius, a prominent Christian in that town, also presented himself along with a second Dionysius. All eight were beheaded together at Caesarea. Their martyrdom is recorded in Eusebius’ Ecclesiastical History.

Holy Martyr Alexander (270-275)

“He was from the town of Side in Pamphylia. The Emperor Aurelian’s governor asked him who he was, to which Alexander replied that he was a pastor of the flock of Christ. ‘And where is this flock of Christ’, further enquired the evil and suspicious governor. Alexander replied: ‘Over the whole world live the people whom Christ the Lord created, among whom those who believe in Him are His sheep, but those who have fallen away from their Creator, who are enslaved to creation and the work of men’s hands, to dead idols, such as you, are strangers to His flock, and at the Dreadful Judgement of God will be put to the left with the goats.’ The wicked judge first commanded that he be whipped with iron flails and then thrown into a burning furnace. But the fire could in no way harm him. Then he was flayed and after that thrown to the wild beasts. But the beasts would not touch him. At last the governor ordered that he be beheaded. But as soon as the judge pronounced the sentence, an evil spirit took hold of him and made him rabid. He was led howling to his gods, the idols, but on the way the evil spirit wrested his wicked soul from him. St Alexander suffered between 270 and 275.’ (Prologue)

He is commemorated March 14 on the Greek calendar.