Scripture Readings
Isaiah 5.7-16
(6th Hour)
7Da, vinograd je Gospoda nad vojskama dom Izrailjev, i ljudi su Judejci mili sad njegov; on èeka sud, a gle nasilja, èeka pravdu, a gle vike.
8Teško onima koji sastavljaju kuæu s kuæom, i njivu na njivu nastavljaju, da veæ ne bude mjesta i vi sami ostanete u zemlji.
9Od Gospoda nad vojskama èuh: mnoge kuæe opustjeæe, u velikim i lijepijem neæe biti nikoga.
10Jer æe deset rala vinograda dati jedan vat, i gomer sjemena daæe efu.
11Teško onima koji rane, te idu na silovito piæe i ostaju do mraka dok ih vino raspali.
12I na gozbama su im gusle i psaltiri i bubnji i svirale i vino; a ne gledaju na djela Gospodnja i ne vide rada ruku njegovijeh.
13Zato se narod moj odvede u ropstvo što ne znaju, i koje poštuje gladuju, i ljudstvo njegovo gine od žeði.
14Zato se raširio grob i razvalio ždrijelo svoje preveæ, i siæi æe u nj slava njegova i mnoštvo njegovo i vreva njegova i koji se vesele u njemu.
15I pognuæe se prost èovjek, i visoki æe se poniziti, i ponosite oèi oboriæe se;
16Gospod nad vojskama uzvisiæe se sudom, i Bog sveti posvetiæe se pravdom.
Genesis 4.8-15 (Vespers)
8Poslije govoraše Kajin s Aveljem bratom svojim. Ali kad bijahu u polju, skoèi Kajin na Avelja brata svojega, i ubi ga.
9Tada reèe Gospod Kajinu: gdje ti je brat Avelj? A on odgovori: ne znam; zar sam ja èuvar brata svojega?
10A Bog reèe: šta uèini! glas krvi brata tvojega vièe sa zemlje k meni.
11I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja da primi krv brata tvojega iz ruke tvoje.
12Kad zemlju uzradiš, neæe ti više davati blaga svojega. Biæeš potukaè i bjegunac na zemlji.
13A Kajin reèe Gospodu: krivica je moja velika da mi se ne može oprostiti.
14Evo me tjeraš danas iz ove zemlje da se krijem ispred tebe, i da se skitam i potucam po zemlji, pa æe me ubiti ko me udesi.
15A Gospod mu reèe: zato ko ubije Kajina, sedam æe se puta to pokajati. I naèini Gospod znak na Kajinu da ga ne ubije ko ga udesi.
Proverbs 5.1-15 (Vespers)
1Sine moj, slušaj mudrost moju, k razumu mojemu prigni uho svoje,
2Da se držiš razboritosti, i usne tvoje da hrane znanje.
3Jer s usana tuðe žene kaplje med, i grlo joj je mekše od ulja;
4Ali joj je pošljedak gorak kao pelen, oštar kao maè s obje strane oštar.
5Noge joj slaze k smrti, do pakla dopiru koraci njezini.
6Da ne bi mjerio puta životnoga, savijaju se staze njezine da ne znaš.
7Zato, djeco, poslušajte mene, i ne otstupajte od rijeèi usta mojih.
8Neka je daleko od nje put tvoj, i ne približuj se k vratima kuæe njezine,
9Da ne bi dao drugima slave svoje i godina svojih nemilostivome,
10Da se ne bi tuðinci nasitili tvojega blaga i trud tvoj da ne bi bio u tuðoj kuæi,
11I da ne ridaš na pošljedak, kad se stroši meso tvoje i tijelo tvoje,
12I reèeš: kako mrzih na nastavu, i kako srce moje prezira karanje!
13I ne poslušah glasa uèitelja svojih, i ne prignuh uha svojega k onima koji me uèahu!
14Umalo ne zapadoh u svako zlo usred zbora i skupštine.
15Pij vodu iz svojega studenca i što teèe iz tvojega izvora.
Commemorations
Martyrs Codratus (Quadratus) and those with him (258)
‘In a time of persecution of Christians, many of the faithful fled to the mountains and caves. The mother of this Codratus did so. She was pregnant at that time, and gave birth to Codratus in a forest, dying almost at once. He was kept safe and fed by the providence of God and his guardian angel. Codratus grew up in solitude with nature. He who gave manna from heaven to the Israelites in the wilderness released a sweet dew from a cloud onto the mouth of the child Codratus. When he was twelve years old, he went down to the town, and there some good people took a fancy to him and educated him. He studied medicine and then began to heal the sick, using both natural medicines and, more importantly, the spiritual power and prayer which had been with him from childhood. When a new persecution arose under Decius, Codratus was taken for trial and thrown into prison. Five of his friends stood beside him and confessed the name of Christ. They were: Cyprian, Dionysius, Anectus, Paul and Crescens. They were all dragged through the streets and struck with sticks and stones by the unbelievers, especially by the children, until they arrived at the scaffold. Here the martyrs prayed to God and were beheaded with the sword. A spring of water gushed out onto the earth at the spot, which to this day is called by Codratus’ name and commemorates the heroic death for Christ of the holy six. They suffered with honour for the truth in Corinth in the year 250, in the time of the Emperor Decius and his governor Jason.’ (Prologue)
Our Holy Mother Anastasia (563)
She was a noble lady at the Imperial court under the Emperor Justinian and his wife Theodora. But when she was widowed she left Constantinople and all her privileges behind and fled to the Egyptian desert. There Abba Daniel tonsured her and, at her request, presented her to the brethren as the eunuch Anastasius, so that she might avoid discovery by imperial investigators. She closed herself in a small cell, where she spent twenty-eight years in prayer and askesis. Shortly before her death, her elder Daniel saw her face shining like the sun.