1 John 2.18-3.10 (Epistle)

18Djeco! pošljednje je vrijeme, i kao što èuste da æe doæi antihrist, i sad mnogi antihristi postaše; po tom poznajemo da je pošljednji èas. 19Od nas iziðoše, ali ne biše od nas: kad bi bili od nas onda bi ostali s nama; ali da se jave da nijesu svi od nas. 20I vi imate pomazanje od svetoga, i znate sve. 21Ne pisah vam kao da ne znate istine, nego što je znate, i znate da nikakva laž nije od istine. 22Ko je lažljivac osim onoga koji odrièe da Isus nije Hristos? Ovo je antihrist, koji se odrièe oca i sina. 23Koji se god odrièe sina ni oca nema; a koji priznaje sina, i oca ima. 24Vi dakle što èuste ispoèetka u vama neka stoji; ako u vama ostane što èuste ispoèetka, i vi æete ostati u sinu i u ocu. 25I ovo je obeæanje koje nam on obeæa, život vjeèni. 26Ovo vam pisah za one koji vas varaju. 27I vi pomazanje što primiste od njega, u vama stoji, i ne trebujete da vas ko uèi; nego kako vas to samo pomazanje uèi u svemu, i istinito je, i nije laž, i kao što vas nauèi ostanite u njemu. 28I sad, djeèice, ostanite u njemu da imamo slobodu kad se javi, i da se ne osramotimo pred njim o njegovu dolasku. 29Ako znate da je pravednik, poznajte da je svaki koji tvori pravdu od njega roðen.

1Vidite kakvu nam je ljubav dao otac, da se djeca Božija nazovemo i budemo; zato svijet ne poznaje nas, jer njega ne pozna. 2Ljubazni! sad smo djeca Božija, i još se ne pokaza šta æemo biti; nego znamo da kad se pokaže, biæemo kao i on, jer æemo ga vidjeti kao što jest. 3I svaki koji ovaj nad ima na njega, èisti se, kao i on što je èist. 4Svaki koji èini grijeh i bezakonje èini: i grijeh je bezakonje. 5I znate da se on javi da grijehe naše uzme; i grijeha u njemu nema. 6Koji god u njemu stoji ne griješi; koji god griješi ne vidje ga niti ga pozna. 7Djeèice! niko da vas ne vara: koji pravdu tvori pravednik je, kao što je on pravedan; 8Koji tvori grijeh od ðavola je, jer ðavo griješi od poèetka. Zato se javi sin Božij da raskopa djela ðavolja. 9Koji je god roðen od Boga ne èini grijeha, jer njegovo sjeme stoji u njemu, i ne može griješiti, jer je roðen od Boga. 10Po tom se poznaju djeca Božija i djeca ðavolja: koji god ne tvori pravde, nije od Boga, i koji ne ljubi brata svojega.

Mark 11.1-11 (Gospel)

1I kad se približi k Jerusalimu, k Vitfazi i Vitaniji, kod gore Maslinske, posla dvojicu od uèenika svojijeh 2I reèe im: idite u selo što je prema vama, i odmah kako uðete u njega naæi æete magare privezano, na koje niko od ljudi nije usjedao; odriješite ga i dovedite. 3I ako vam ko reèe: šta to èinite? kažite: treba Gospodu; i odmah æe ga poslati amo. 4A oni otidoše, i naðoše magare privezano kod vrata napolju na raskršæu, i odriješiše ga. 5I neki od onijeh što stajahu ondje rekoše im: zašto driješite magare? 6A oni rekoše im kao što im zapovjedi Isus; i ostaviše ih. 7I dovedoše magare k Isusu, i metnuše na nj haljine svoje; i usjede na nj. 8A mnogi prostriješe haljine svoje po putu; a jedni rezahu granje od drveta, i prostirahu po putu. 9A koji iðahu pred njim i za njim, vikahu govoreæi: Osana! blagosloven koji ide u ime Gospodnje! 10Blagosloveno carstvo oca našega Davida koje ide u ime Gospodnje! Osana na visini! 11I uðe Isus u Jerusalim, i u crkvu; i promotrivši sve, kad bi uveèe, iziðe u Vitaniju s dvanaestoricom.

Martyrs Pamphilius and those with him, at Caesarea in Palestine (308)

These twelve holy Martyrs suffered in the reign of Diocletian.

“The first of these, Pamphilius, was priest in the church at Caesarea in Palestine; a learned and devout man, he corrected the mistakes of various copiers in the text of the New Testament. He himself copied this saving Book and gave it to any who desired it. The second was a deacon, Valentine, old in years and white with wisdom. He was a great expert in the Holy Scriptures, knowing them by heart. The third was Paul, a respected and eminent man, who had on a previous occasion been cast into the fire for the sake of Christ. With them were five Egyptians, brothers both in blood and soul, who were returning to their native land from serving a sentence in the mines of Cilicia. As they reached the gate of the town of Caesarea they said that they were Christians, and were therefore brought to trial. When asked their names, they replied: ‘We have cast away the pagan names given us by our mother, and are called Elias, Isaiah, Jeremiah, Samuel and Daniel.’ when asked where they were from, they replied: ‘From Jerusalem that is above.’ They were all beheaded, and a young man called Porphyrius, who had searched for their bodies to give them burial, suffered soon afterwards. Him they burned. An officer, Seleucus, who had come up to the martyrs and embraced them before the sword descended on their heads, was also burned, and an old man, Theodulus, a servant of the Roman judge, who had embraced one of the martyrs while they were under escort. Lastly Julian, who had kissed the dead bodies of the martyrs and honoured them, followed them in death. So they exchanged the small for the greater, the tawdry for the precious and death for immortality, and went to the Lord in 308.” (Prologue)

The Synaxarion concludes, “After the martyrdom of Pamphilius, the leader of the glorious cohort, the impious governor gave orders that his body and those of his companions should be left where they lay as food for carnivorous animals. However by God’s Providence, no animal came near their holy relics, which the Christians were able to lay to rest with due honour.” The account of these Martyrs was written by Eusebius of Caeserea, Pamphilius’ disciple.