Galatians 6.2-10 (Epistle)

2Nosite bremena jedan drugoga, i tako æete ispuniti zakon Hristov. 3Jer ako ko misli da je što a nije ništa, umom vara sebe. 4A svaki da ispita svoje djelo, i tada æe sam u sebi imati slavu, a ne u drugome. 5Jer æe svaki svoje breme nositi. 6A koji se uèi rijeèi neka daje dijel od svakoga dobra onome koji ga uèi. 7Ne varajte se: Bog se ne da ružiti; jer šta èovjek posije ono æe i požnjeti. 8Jer koji sije u tijelo svoje, od tijela æe požnjeti pogibao; a koji sije u duh, od duha æe požnjeti život vjeèni. 9A dobro èiniti da nam se ne dosadi; jer æemo u svoje vrijeme požnjeti ako se ne umorimo. 10Zato dakle dok imamo vremena da èinimo dobro svakome, a osobito onima koji su s nama u vjeri.

Galatians 4.22-31 (Epistle, Forerunner)

22Jer je pisano da Avraam dva sina imade, jednoga od robinje, a drugoga od slobodne. 23Ali koji bješe od robinje, po tijelu se rodi; a koji od slobodne, po obeæanju. 24Koje znaèi drugo: jer su ovo dva zavjeta: jedan dakle od gore Sinajske, koja raða za robovanje, i to je Agar. 25Jer Agar znaèi Sinaj gora u Arapskoj, i poredi se sa sadašnjijem Jerusalimom, i služi sa djecom svojom. 26A gornji Jerusalim slobodna je, koji je mati svima nama. 27Jer je pisano: razveseli se, nerotkinjo koja ne raðaš; prokini i povièi, ti koja ne trpiš muke poroðaja; jer pusta ima mnogo više djece negoli ona koja ima muža. 28A mi smo, braæo, po Isaku djeca obeæanja. 29No kako onda onaj što se rodi po tijelu gonjaše duhovnoga, tako i sad. 30Ali šta govori pismo? Istjeraj robinju i sina njezina; jer sin robinjin neæe naslijediti sa sinom slobodne. 31Tako, braæo, nijesmo djeca robinjina nego slobodne.

Luke 4.1-15 (Gospel)

1Isus pak pun Duha svetoga vrati se od Jordana, i odvede ga Duh u pustinju, 2I èetrdeset dana kuša ga ðavo, i ne jede ništa za to dana; i kad se oni navršiše, onda ogladnje, 3I reèe mu ðavo: ako si sin Božij, reci ovome kamenu da postane hljeb. 4I odgovori mu Isus govoreæi: u pismu stoji: neæe življeti èovjek o samom hljebu, nego o svakoj rijeèi Božijoj. 5I izvedavši ga ðavo na goru visoku pokaza mu sva carstva ovoga svijeta u trenuæu oka, 6I reèe mu ðavo: tebi æu dati svu vlast ovu i slavu njihovu, jer je meni predana, i kome ja hoæu daæu je; 7Ti dakle ako se pokloniš preda mnom biæe sve tvoje. 8I odgovarajuæi Isus reèe mu: idi od mene, sotono; u pismu stoji: poklanjaj se Gospodu Bogu svojemu, i njemu jedinome služi. 9I odvede ga u Jerusalim, i postavi ga navrh crkve, i reèe mu: ako si sin Božij, skoèi odavde dolje; 10Jer u pismu stoji da æe anðelima svojijem zapovjediti za tebe da te saèuvaju, 11I uzeæe te na ruke da gdje ne zapneš za kamen nogom svojom. 12I odgovarajuæi Isus reèe mu: kazano je: ne kušaj Gospoda Boga svojega. 13I kad svrši ðavo sve kušanje, otide od njega za neko vrijeme. 14I vrati se Isus u sili duhovnoj u Galileju; i otide glas o njemu po svemu onom kraju. 15I on uèaše po zbornicama njihovijem, i svi ga hvaljahu.

Luke 1.5-25 (Gospel, Forerunner)

5U vrijeme Iroda cara Judejskoga bijaše neki sveštenik od reda Avijna, po imenu Zarija, i žena njegova od plemena Aronova, po imenu Jelisaveta. 6A bijahu oboje pravedni pred Bogom, i življahu u svemu po zapovijestima i uredbama Gospodnjijem bez mane. 7I ne imadijahu djece; jer Jelisaveta bješe nerotkinja, i bijahu oboje veæ stari. 8I dogodi se, kad on služaše po svome redu pred Bogom, 9Da po obièaju sveštenstva doðe na njega da iziðe u crkvu Gospodnju da kadi. 10I sve mnoštvo naroda bijaše napolju i moljaše se Bogu u vrijeme kaðenja. 11A njemu se pokaza anðeo Gospodnji koji stajaše s desne strane oltara kadionoga. 12I kad ga vidje Zarija uplaši se i strah napade na nj. 13A anðeo reèe mu: ne boj se, Zarija; jer je uslišena tvoja molitva: i žena tvoja Jelisaveta rodiæe ti sina, i nadjeni mu ime Jovan. 14I biæe tebi radost i veselje, i mnogi æe se obradovati njegovu roðenju. 15Jer æe biti veliki pred Bogom, i neæe piti vina i sikera; i napuniæe se Duha svetoga još u utrobi matere svoje; 16I mnoge æe sinove Izrailjeve obratiti ka Gospodu Bogu njihovome; 17I on æe naprijed doæi pred njim u duhu i sili Ilijnoj da obrati srca otaca k djeci, i nevjernike k mudrosti pravednika, i da pripravi Gospodu narod gotov. 18I reèe Zarija anðelu: po èemu æu ja to poznati? jer sam ja star i žena je moja vremenita. 19I odgovarajuæi anðeo reèe mu: ja sam Gavrilo što stojim pred Bogom, i poslan sam da govorim s tobom i da ti javim ovu radost. 20I evo, onijemiæeš i neæeš moæi govoriti do onoga dana dok se to ne zbude; jer nijesi vjerovao mojim rijeèima koje æe se zbiti u svoje vrijeme. 21I narod èekaše Zariju, i èuðahu se što se zabavi u crkvi. 22A izišavši ne mogaše da im govori; i razumješe da mu se nešto utvorilo u crkvi; i on namigivaše im; i osta nijem. 23I kad se navršiše dani njegove službe otide kuæi svojoj. 24A poslije ovijeh dana zatrudnje Jelisaveta žena njegova, i krijaše se pet mjeseci govoreæi: 25Tako mi uèini Gospod u dane ove u koje pogleda na me da me izbavi od ukora meðu ljudima.

The Conception of John the Baptist

“On this day are celebrated God’s mercy, His wondrous act and His wisdom: His mercy towards the devout and righteous parents of St John, the aged Zacharias and Elisabeth, who had all their lives begged a child of God; the wonder of the conception of John in Elisabeth’s more-than-aged womb; and the wisdom of the dispensation of man’s salvation.” (Prologue) The story of the Baptist’s conception is told in the first chapter of St Luke’s Gospel.

Holy Martyr Iraida (Rais) of Alexandria (308)

She was an Egyptian maiden, variously called Iraida, Rais and Raida. One day, while drawing water from a well near the sea, she saw a ship laden with Christians being taken by their pagan persecutors to torture and death. By God’s grace, Iraida was touched by a desire to suffer for the Lord. She went to the ship, confessed herself to be a Christian, and was immediately taken prisoner with the other servants of Christ. They were all taken to the Egyptian town of Antinopolis, where Iraida was the first of the company to be beheaded.

New Martyr John of Epirus (1814)

He was born to Muslim parents in Konitsa of Albania — the ancient region of Epirus. His father was a prominent ruler among the Muslims and a member of the Sufi order, sometimes called dervishes, a mystical Islamic sect. John himself became a prominent Sufi and settled in Joannina. Though not a Christian, he attended to his conscience and lived a sober and prayerful life.

Over time, he became increasingly attracted to the Christian faith and, in time, asked for holy Baptism. No Christian in his region dared to baptize him, knowing the reprisals that would follow. So John migrated to Ithaka, was baptized, and settled there in a village called Xiromeron, where he married and lived as a simple countryman. In 1813, John’s father somehow learned where he was, and that he had become a Christian. He sent two Sufis to bring him back and restore him to the Muslim faith. Because of this, the Ottoman authorities on Ithaka learned who he was and brought him before a judge. To each of the judge’s questions John would only reply ‘I am a Christian and I am called John.’

Realizing that no amount of persuasion or coercion would move him, the authorities determined to behead him. At his execution, since they would not loose his hands so that he could make the sign of the Cross, John cried out ‘Lord, Remember me when Thou comest into Thy Kingdom!’ With these words he submitted himself to a Martyr’s end. The Turks intended to leave his body for the dogs, but pious Christians retrieved it and secretly gave it honorable burial.