Luke 24.12-35 (5th Matins Gospel)

12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi. 13I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus. 14A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima. 15I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima. 16A oèi im se držahu da ga ne poznaše. 17A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli? 18A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana? 19I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom; 20Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga? 21A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi. 22A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu, 23I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ. 24I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe. 25I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci! 26Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju? 27I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu. 28I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide. 29I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi. 30I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. 31Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade. 32I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo? 33I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, 34Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. 35I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

Romans 10.1-10 (Epistle)

1Braæo! želja je mojega srca i molitva k Bogu za spasenije Izrailja. 2Jer im svjedoèim da imaju revnost za Boga, ali ne po razumu. 3Jer ne poznajuæi pravde Božije i gledajuæi da svoju pravdu utvrde ne pokoravaju se pravdi Božijoj. 4Jer je Hristos svršetak zakona: koji ga god vjeruje opravdan je. 5Jer Mojsije piše za pravdu koja je od zakona: koji èovjek to èini življeæe u tom. 6A pravda koja je od vjere ovako govori: da ne reèeš u srcu svojemu: ko æe iziæi na nebo? to jest da svede Hrista; 7Ili: ko æe siæi u bezdan? to jest da izvede Hrista iz mrtvijeh. 8Ali šta govori pismo? Blizu ti je rijeè u ustima tvojima i u srcu tvojemu, to jest rijeè vjere koju propovijedamo. 9Jer ako priznaješ ustima svojima da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvijeh, biæeš spasen. 10Jer se srcem vjeruje za pravdu a ustima se priznaje za spasenije.

Matthew 8.28-9.1 (Gospel)

28A kad doðe na onu stranu u zemlju Gergesinsku, sretoše ga dva bijesna, koji izlaze iz grobova, tako zla da ne mogaše niko proæi putem onijem. 29I gle, povikaše: što je tebi do nas, Isuse, sine Božij? zar si došao amo prije vremena da muèiš nas? 30A daleko od njih pasijaše veliki krd svinja. 31I ðavoli moljahu ga govoreæi: ako nas izgoniš, pošlji nas da idemo u krd svinja. 32I reèe im: idite. I oni izišavši otidoše u svinje. I gle, navali sav krd s brijega u more, i potopiše se u vodi. 33A svinjari pobjegoše; i došavši u grad kazaše sve, i za bijesne. 34I gle, sav grad iziðe na susret Isusu; i vidjevši ga moliše da bi otišao iz njihovoga kraja.

1I ušavši u laðu prijeðe i doðe u svoj grad.

Hieromartyr Eusebius, bishop of Samosata (380)

In the struggle against the Arian heresy, Meletius, Patriarch of Antioch, was deposed, and the emperor Constantius demanded that Eusebius surrender the document that proved his legitimate appointment to the Patriarchal throne. Eusebius said he would not surrender it without the permission of all who had signed it and, when imperial soldiers threatened to cut off his right hand, he held out both his hands to them. When Constantius heard of this, he was struck with admiration and ceased his persecution of the bishop. As the Arian heresy continued to rage, Eusebius stood strong, and was finally exiled by order of the Emperor Valens. When the messenger bearing the edict of banishment arrived, Eusebius warned him to keep quiet lest the people, hearing why he had come, should kill him. Then Eusebius left the city on foot, under cover of darkness, in order to protect the messenger from harm. Upon the death of Valens, Eusebius returned to from exile and traveled throughout Syria (though he was now a very old man), appointing priests and bishops known for their Orthodoxy. About 380, as he was entering a village to enthrone a bishop, an Arian woman threw a tile at him from a rooftop, fracturing his skull. As he lay dying, he made all the bystanders swear not to take any revenge.

Saint Gregory the Theologian corresponded with Eusebius, and esteemed him so highly that in a letter to him he wrote, ‘That such a man should deign to be my patron also in his prayers will gain for me, I am persuaded, as much strength as I should have gained through one of the holy martyrs.’

St Alban, First Martyr of Great Britain (early 3rd c.)

He was a soldier in the Roman army and, according to the venerable Bede, was brought to faith in Christ by a fugitive priest to whom he gave shelter. The saint exchanged clothes with the priest, allowing him to escape and ensuring his own martyrdom. Some writers, including St Bede, place his martyrdom during the reign of Diocletian (286-303).

Saint Alban’s tomb was venerated as early as 429 by St Germanus of Auxerre. The town of Verulamium is either his home town or the place of his martyrdom; near it a monastery was founded, around which grew the English town of St Albans.