Isaiah 43.9-14 (Vespers)

9Svi narodi neka se skupe, i neka se saberu plemena; ko je izmeðu njih naprijed kazao to ili nam kazao što je bilo prije? Neka dovedu svjedoke svoje i opravdaju se; ili neka èuju, i reku: istina je. 10Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga niti æe poslije mene biti. 11Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema spasitelja. 12Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuð bog meðu vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. 13Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko æe smesti? 14Ovako govori Gospod izbavitelj vaš, svetac Izrailjev: vas radi poslaæu u Vavilon i pobacaæu sve prijevornice, i Haldejce s laðama, kojima se hvale.

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers)

Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers)

Mark 16.1-8 (2nd Matins Gospel)

1I pošto proðe subota, Marija Magdalina i Marija Jakovljeva i Solomija kupiše mirisa da doðu i da pomažu Isusa. 2I vrlo rano u prvi dan nedjelje doðoše na grob oko sunèanoga roðaja. 3I govorahu meðu sobom: ko æe nam odvaliti kamen od vrata grobnijeh? 4I pogledavši vidješe da kamen bješe odvaljen: jer bješe vrlo veliki. 5I ušavši u grob vidješe mladiæa obuèena u bijelu haljinu gdje sjedi s desne strane; i uplašiše se. 6A on im reèe: ne plašite se, Isusa tražite Nazareæanina raspetoga; usta, nije ovdje, evo mjesto gdje ga metnuše. 7Nego idite kažite uèenicima njegovijem i Petru da pred vama otide u Galileju: tamo æete ga vidjeti, kao što vam reèe. 8I izišavši pobjegoše od groba; jer ih uhvati drhat i strah; i nikom ništa ne kazaše, jer se bojahu.

Romans 2.10-16 (Epistle)

10A slava i èast i mir svakome koji èini dobro, a najprije Jevrejinu i Grku; 11Jer Bog ne gleda ko je ko. 12Jer koji bez zakona sagriješiše, bez zakona æe i izginuti; i koji u zakonu sagriješiše, po zakonu æe se osuditi 13Jer pred Bogom nijesu pravedni oni koji slušaju zakon, nego æe se oni opravdati koji ga tvore; 14Jer kad neznabošci ne imajuæi zakona sami od sebe èine što je po zakonu, oni zakona ne imajuæi sami su sebi zakon: 15Oni dokazuju da je ono napisano u srcima njihovijem što se èini po zakonu, buduæi da im savjest svjedoèi, i misli meðu sobom tuže se ili pravdaju) 16Na dan kad Bog uzasudi tajne ljudske po jevanðelju mojemu preko Isusa Hrista.

Hebrews 11.33-12.2 (Epistle, Saints)

33Koji vjerom pobijediše carstva, uèiniše pravdu, dobiše obeæanja, zatvoriše usta lavovima, 34Ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrica maèa, ojaèaše od nemoæi, postaše jaki u bitkama, rastjeraše vojske tuðe; 35Žene primiše svoje mrtve iz vaskrsenija; a drugi biše pobijeni, ne primivši izbavljenja, da dobiju bolje vaskrsenije; 36A drugi ruganje i boj podnesoše, pa još i okove i tamnice; 37Kamenjem pobijeni biše, pretrveni biše, iskušani biše, od maèa pomriješe; idoše u kožusima i u kozijim kožama, u sirotinji, u nevolji, u sramoti; 38Kojijeh ne bijaše dostojan svijet, po pustinjama potucaše se, i po gorama i po peæinama i po rupama zemaljskijem. 39I ovi svi dobivši svjedoèanstvo vjerom ne primiše obeæanja; 40Jer Bog nešto bolje za nas odredi, da ne prime bez nas savršenstva.

1Zato dakle i mi imajuæi oko sebe toliku gomilu svjedoka, da odbacimo svako breme i grijeh koji je za nas prionuo, i s trpljenjem da trèimo u bitku koja nam je odreðena, 2Gledajuæi na naèelnika vjere i svršitelja Isusa, koji mjesto odreðene sebi radosti pretrplje krst, ne mareæi za sramotu, i sjede s desne strane prijestola Božijega.

Matthew 4.18-23 (Gospel)

18I iduæi pokraj mora Galilejskog vidje dva brata, Simona, koji se zove Petar, i Andriju brata njegova, gdje meæu mreže u more, jer bijahu ribari. 19I reèe im: hajdete za mnom, i uèiniæu vas lovcima ljudskijem. 20A oni taj èas ostaviše mreže i za njim otidoše. 21I otišavši odatle vidje druga dva brata, Jakova Zevedejeva, i Jovana brata njegova, u laði sa Zevedejem ocem njihovijem gdje krpe mreže svoje, i pozva ih. 22A oni taj èas ostaviše laðu i oca svojega i za njim otidoše. 23I prohoðaše po svoj Galileji Isus uèeæi po zbornicama njihovijem, i propovijedajuæi jevanðelje o carstvu, i iscjeljujuæi svaku bolest i svaku nemoæ po ljudima.

Matthew 4.25-5.12 (Gospel, Saints)

25I za njim iðaše naroda mnogo iz Galileje, i iz Deset Gradova, i iz Jerusalima, i Judeje, i ispreko Jordana.

1A kad on vidje narod, pope se na goru, i sjede, i pristupiše mu uèenici njegovi. 2I otvorivši usta svoja uèaše ih govoreæi: 3Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko; 4Blago onima koji plaèu, jer æe se utješiti; 5Blago krotkima, jer æe naslijediti zemlju; 6Blago gladnima i žednima pravde, jer æe se nasititi; 7Blago milostivima, jer æe biti pomilovani; 8Blago onima koji su èistoga srca, jer æe Boga vidjeti; 9Blago onima koji mir grade, jer æe se sinovi Božiji nazvati; 10Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko. 11Blago vama ako vas uzasramote i usprogone i reku na vas svakojake rðave rijeèi lažuæi, mene radi. 12Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima, jer su tako progonili proroke prije vas.

Martyr Justin the Philosopher and those with him at Rome (166)

Born in 103, he was a philosopher from the Samaritan town of Shechem in Palestine, who had devoted his life to the search for truth, trying many philosophical schools and sources of human wisdom: the Stoics, the Peripatetics, the Pythagoreans and finally the Platonists. One day an old man (whose name and origin are unknown) appeared to him and spoke to him of the Prophets and Apostles who had learned of God not by their own wisdom, but by revelation of God Himself. He read the scriptures and was convinced of the truth of the Faith, but he would not be baptised or call himself a Christian until he had tested all the pagans’ arguments against Christianity. To this end he traveled to Rome, where he engaged in debate at philosophical gatherings, impressing all with his wisdom. In Rome he also witnessed the martyrdom of Sts Ptolemy and Lucian; this moved him to write an Apologia for the Christian faith and the Christian people, which he gave to the Emperor Antoninus and the Senate. They were so moved by this document that the Emperor ordered that persecution of Christians should cease.

For the remainder of his life, Justin devoted all his skills to the proclamation of the Gospel and the defense of Christians. To the end of his life, wherever he preached Christ, he always wore his philosopher’s garb. In addition to his Apologia, he wrote a number of other learned defenses of the faith.

Eventually he was imprisoned following the false accusations of Crescens, a jealous Cynic philosopher. He died (one source says by beheading, another by poison) in Rome in 167 under the Emperor Marcus Aurelius, successor to Antoninus.

Our Holy Father Agapitus of the Kiev Caves (1095)

“A natural doctor, he was a disciple of St Antony of Kiev. He healed people by prayer and the prescribing of cabbage, which they made into a sort of bread. Prince Vladimir Monomachus was healed in this way, and this made Agapitus famed on all sides. The Prince’s doctor, an Armenian, hearing of this, began to spread slander about him. When Agapitus became ill, the Armenian came and, looking at him, said that he would die in three days and that, if he did not do so, then he, the Armenian, would become a monk. Agapitus told him that it had been revealed to him by God that he would die, not in three days but in three months. And so it came to pass. After Agapitus’s death, the Armenian went to the abbot of the Monastery of the Caves and asked him to make him a monk. He explained that Agapitus had appeared to him from the other world and reminded him of his promise. And so the one-time envier became a humble monk, by the providence of God whose care it is that all men be saved. St Agapitus entered into rest in about 1095.” (Prologue)