Acts 27.1-44 (Epistle)

1I kao što bi odreðeno da idemo u Talijansku, predaše i Pavla i druge neke sužnje kapetanu, po imenu Juliju, od æesareve èete. 2A kad uðosmo u laðu Adramitsku da plovimo u Azijska mjesta, otiskosmo se; i s nama bješe Aristarh Maæedonac iz Soluna. 3I drugi dan doðosmo u Sidon. I Julije držaše Pavla lijepo, i dopusti mu da odlazi k svojijem prijateljima i da ga poslužuju. 4I odande odvezavši se doplovismo u Kipar, jer vjetrovi bijahu protivni. 5I preplovivši puèinu Kilikijsku i Pamfilijsku doðosmo u Miru Likijsku. 6I ondje našavši kapetan laðu Aleksandrijsku koja plovi u Talijansku, metnu nas u nju. 7I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone. 8I jedva se vozeæi pored kraja, doðosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra Pristaništa, kod kojega blizu bješe grad Laseja. 9A pošto proðe mnogo vremena, i veæ plovljenje ne bijaše bez straha, jer i post veæ bješe prošao, svjetovaše Pavle 10Govoreæi im: ljudi! vidim da æe plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i laðe nego i duša našijeh. 11Ali kapetan posluša veæma kormanoša i gospodara od laðe negoli Pavlove rijeèi. 12A ne buduæi pristanište zgodno za zimovnik, svjetovahu mnogi da se odvezu odande, ne bi li kako mogli doæi do Finika, i ondje da zimuju u pristaništu Kritskom, koje gleda k jugu i k zapadu. 13I kad dunu jug, mišljahu da im se volja ispuni, i podignuvši jedra plovljahu pokraj Krita. 14Ali ne zadugo potom dunu nasuprot njemu buran vjetar koji se zove Evroklidon. 15A kad se laða ote, i ne mogaše se vjetru protiviti, predadosmo je valovima i nošahu nas. 16A kad proðosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda, jedva mogosmo udržati èamac, 17Koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za laðu; a bojeæi se da ne udari na prud, spustismo jedra, i tako se plavljasmo. 18A kad nam veoma dosaðivaše bura sjutradan izbacivahu tovare. 19I u treæi dan svojima rukama izbacismo alat laðarski. 20A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da æemo se izbaviti. 21I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reèe: trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete. 22I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer nijedna duša od vas neæe propasti osim laðe; 23Jer u ovu noæ stade preda me anðeo Boga kojega sam ja i kome služim, 24Govoreæi: ne boj se, Pavle! valja ti doæi pred æesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom. 25Zato ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da æe tako biti kao što mi bi reèeno. 26Ali valja nam doæi na jedno ostrvo. 27A kad bi èetrnaesta noæ, i mi se u ponoæi plavljasmo po Adrijanskoj puèini, pomisliše laðari da se približuju k nekakvoj zemlji. 28I izmjerivši dubinu naðoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i naðoše petnaest hvati. 29Onda bojeæi se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja laðe èetiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane. 30A kad laðari gledahu da pobjegnu iz laðe, i spustiše èamac u more izgovarajuæi se kao da hoæe s prednjega kraja da spuste lengere, 31Reèe Pavle kapetanu i vojnicima: ako ovi ne ostanu u laði, vi ne možete živi ostati. 32Tada vojnici odrezaše uža na èamcu i pustiše ga te pade. 33A kad šæaše da svane, moljaše Pavle sve da jedu, govoreæi: èetrnaesti je dan danas kako èekate i ne jeduæi živite ništa ne okusivši. 34Zato vas molim da jedete: jer je to za vaše zdravlje. A ni jednome od vas dlaka s glave neæe otpasti. 35I rekavši ovo uze hljeb, i dade hvalu Bogu pred svima, i prelomivši stade jesti. 36Onda se svi razveselivši i oni jedoše. 37A u laði bijaše nas duša svega dvjesta i sedamdeset i šest. 38I nasitivši se jela, oblakšaše laðu izbacivši pšenicu u more. 39A kad bi dan ne poznavahu zemlje; nego ugledaše nekakav zaliv s pijeskom, na koji se dogovoriše, ako bude moguæe, da izvuku laðu. 40I podignuvši lengere vožahu se po moru, i odriješivši uža na krmama, i raširivši malo jedro prema vjetriæu koji duhaše, vožasmo se kraju. 41A kad doðosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasadi se laða; i prednji kraj, koji se nasadi, osta tvrd da se ne može pomaknuti, a krma se razbijaše od sile valova. 42A vojnici se dogovoriše da pobiju sužnje, da koji ne ispliva i ne uteèe. 43Ali kapetan želeæi saèuvati Pavla zabrani njihov dogovor, i zapovjedi onima koji znadu plivati da iskoèe najprije, i da iziðu na zemlju; 44A ostali jedni na daskama a jedni na èemu od laðe. I tako iziðoše svi živi na zemlju.

John 17.18-26 (Gospel)

18Kao što si ti mene poslao u svijet, i ja njih poslah u svijet. 19Ja posveæujem sebe za njih, da i oni budu osveæeni istinom. 20Ne molim pak samo za njih, nego i za one koji me uzvjeruju njihove rijeèi radi; 21Da svi jedno budu, kao ti, oèe, što si u meni i ja u tebi; da i oni u nama jedno budu, da i svijet vjeruje da si me ti poslao. 22I slavu koju si mi dao ja dadoh njima, da budu jedno kao mi što smo jedno. 23Ja u njima i ti u meni: da budu sasvijem ujedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da si imao ljubav k njima kao i k meni što si ljubav imao. 24Oèe! hoæu da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja; da vide slavu moju koju si mi dao, jer si imao ljubav k meni prije postanja svijeta. 25Oèe pravedni! svijet tebe ne pozna, a ja te poznah, i ovi poznaše da si me ti poslao. 26I pokazah im ime tvoje, i pokazaæu: da ljubav kojom si mene ljubio u njima bude, i ja u njima.

Our Holy Father Theodore the Sanctified (368), disciple of St Pachomius the Great

He was born and raised an unbeliever, but came to faith in Christ as a young man. Not long after being baptised, he heard of Pachomius (May 15) and fled to join him in the desert. Saint Pachomius accepted Theodore as a monk and, because of his humility and obedience, came to esteem him most highly of all the brethren. Theodore’s sister joined him in the desert, taking up life in a women’s monastery and becoming its abbess. When their mother came to bring them back from the desert, she in turn was persuaded to stay in the women’s monastery as a monastic. Finally, Theodore’s brother Paphnutius also came to the monastery and was tonsured.

Once the Bishop of Panopolis asked Saint Pachomius to build a monastery for him; Pachomius entrusted Theodore to carry out the work. Some of the brethren grumbled at the authority given to Theodore, for he was younger than many of them; but St Pachomius said: ‘Theodore and I fulfill the same service for God; and he also has the authority to give orders as father.’ When St Pachomius reposed, he left St Theodore to be spiritual father to the monasteries that he had founded, a task which he faithfully fulfilled until his death at a great age.

St Nicholas Mystikos, Patriarch of Constantinople (930)

He was known for the purity and austerity of his life. When the Emperor Leo VI married a fourth time (his three previous wives having died), the Patriarch barred him from the church. The Emperor sent the Patriarch into exile and had his marriage approved by delegates of the Roman Pope. When the Emperor died, Nicholas was restored to the Patriarchal throne, and called a Council in 925, at which fourth marriages were forbidded in the Church under any circumstance. He died peacefully.

The title Mystikos was given to some high-ranking members of the Imperial council (perhaps because they met in secret). The Patriarch was a courtier with this title before he forsook the world and was tonsured a monk.

Note: From early times, the Eastern and Latin churches have differed in their views on marriage. The Latin church held, and still holds, that marriage is dissolved by death, so in theory any number of re-marriages is permissible (a view that the Emperor Leo sought to exploit). The Eastern Church has traditionally been uncomfortable with any second marriage — some of the Fathers even call the re-marriage of widows or widowers “bigamy”. Still the Eastern church tolerates re-marriage (even after divorce) as a concession for the salvation of those who cannot sustain the single state.

Blessed Musa the Maiden (5th c.)

“St Gregory the Dialogist relates of her that she was a mere nine years old when the most holy Mother of God appeared to her on two occasions, surrounded by virgins bathed in light. When Musa expressed her desire to be included in the resplendent company of the Queen of heaven, the Mother of God told her that she would come for her and take her within a month, outlining for her how she should spend those thirty days. On the twenty-fifth day, Musa took to her bed and on the thirtieth day the most pure and holy Mother again appeared to her, calling to her in a quiet voice, to which Musa replied: ‘Here I am waiting, my Lady! I’m ready!’, and she breathed forth her spirit. She passed from this life to life eternal in the fifth century.” (Prologue)

St Brendan the Voyager, abbot of Clonfert (ca. 577)

He was born around 484 at Tralee in Kerry, Ireland. He founded several monasteries in Ireland, of which the chief was Cluain Ferta Brenaind (anglicized as Clonfert) in County Galway. His missionary and pastoral travels took him on voyages to the Scottish islands, and possibly to Wales; thus in his own time he was known as ‘Brendan the Voyager.’ He reposed in peace.

Early in the ninth century, a Latin saga, Navigatio Brendani (The Voyage of Brendan) made him the hero of a Christian adventure that included voyages to unknown lands far to the west of Ireland. The account provides strong evidence that Irish voyagers visited America as early as the 8th century, before the Vikings; but whether St Brendan himself made these voyages is disputed.