Acts 17.1-15 (Epistle)

1Prošavši pak Amfipolj i Apoloniju doðoše u Solun, gdje bješe zbornica Jevrejska. 2I Pavle po obièaju svome uðe k njima, i tri subote razgovara se s njima iz pisma, 3Pokazujuæi i dokazujuæi im da je trebalo Hristos da postrada i vaskrsne iz mrtvijeh, i da ovaj Isus kojega ja, reèe, propovijedam vama, jest Hristos. 4I neki od njih vjerovaše, i pristaše s Pavlom i sa Silom, i od pobožnijeh Grka mnoštvo veliko, i od žena gospodskijeh ne malo. 5Ali tvrdovrati Jevreji zaviðahu, i uzevši neke zle ljude od prostoga naroda, i sabravši èetu, uzbuniše po gradu, i napadoše na kuæu Jasonovu, i tražahu ih da izvedu pred narod. 6A kad njih ne naðoše, povukoše Jasona i neke od braæe pred starješine gradske vièuæi: ovi što zamutiše vasioni svijet doðoše i ovdje, 7Koje Jason primi; i ovi svi rade protiv æesarevijeh zapovijesti, govoreæi da ima drugi car, Isus. 8I smutiše narod i starješine gradske koji ovo èuše. 9Ali kad ih Jason i ostali zadovoljiše odgovorom, pustiše ih. 10A braæa odmah noæu opraviše Pavla i Silu u Veriju. Došavši onamo uðoše u zbornicu Jevrejsku. 11Ovi pak bijahu plemenitiji od onijeh što žive u Solunu; oni primiše rijeè sa svijem srcem, i svaki dan istraživahu po pismu je li to tako. 12Tako vjerovaše mnogi od njih, i od poštenijeh Grèkijeh žena i od ljudi ne malo. 13A kad razabraše Jevreji Solunski da Pavle u Veriji propovjedi rijeè Božiju, doðoše i onamo te uzdigoše i pobuniše narod. 14A braæa onda odmah opraviše Pavla da ide u primorje; a Sila i Timotije ostaše ondje. 15A pratioci dovedoše Pavla do Atine; i primivši zapovijest na Silu i Timotija da doðu k njemu što brže, vratiše se.

John 11.47-57 (Gospel)

47Onda glavari sveštenièki i fariseji sabraše skupštinu, i govorahu: šta æemo èiniti? Èovjek ovaj èini mnoga èudesa. 48Ako ga ostavimo tako, svi æe ga vjerovati; pa æe doæi Rimljani i uzeti nam zemlju i narod. 49A jedan od njih, po imenu Kajafa, koji one godine bješe poglavar sveštenièki, reèe im: vi ne znate ništa; 50I ne mislite da je nama bolje da jedan èovjek umre za narod, negoli da narod sav propadne. 51A ovo ne reèe sam od sebe, nego, buduæi poglavar sveštenièki one godine, proreèe da Isusu valja umrijeti za narod; 52I ne samo za narod, nego da i rasijanu djecu Božiju skupi ujedno. 53Od toga dakle dana dogovoriše se da ga ubiju. 54A Isus više ne hoðaše javno po Judejcima, nego odande otide u kraj blizu pustinje u grad po imenu Jefrem, i ondje hoðaše s uèenicima svojima. 55A bješe blizu pasha Jevrejska, i mnogi iz onoga kraja doðoše u Jerusalim prije pashe da se oèiste. 56Tada tražahu Isusa, i stojeæi u crkvi govorahu meðu sobom: šta mislite vi zašto ne dolazi na praznik? 57A glavari sveštenièki i fariseji izdaše zapovijest ako ga ko opazi gdje je, da javi da ga uhvate.

Great-martyr Irene of Thessalonica (4th c.)

“Saint Irene was the daughter of a princelet called Licinius; named Penelope by her parents, through a divine revelation she was brought to faith in Christ and at Baptism was renamed Irene. In her zeal for piety she broke in pieces all the idols of her father, who commanded that she be trampled underfoot by horses. But while she remained unharmed, one of the horses rose up and cast down her father, killing him. By her prayer she raised him to life again, and he believed and was baptized. Afterwards, in many journeyings, Saint Irene suffered torments and punishments for her faith, but was preserved by the power of God, while working dread miracles and converting many thousands of souls. At last she came to Ephesus, where she fell asleep in peace, in the first half of the fourth century. Two days after her death, her gravestone was found lifted off, and her grave empty. At least two churches were dedicated to St Irene in Constantinople, and she is the patroness of the Aegean island of Thera, which is commonly called Santorini, a corruption of “Saint Irene.” (Great Horologion)

Note: The most famous Agia Irene church in Constantinople is not named after her, but for the Holy Peace (Greek Irene) of God, which is Christ.

The Prologue’s account differs in several details. St Nikolai places St Irene in the Balkans in the town of Magedon, in apostolic times rather than the 3rd-4th century. In his account Irene learned the Christian faith from her teacher, Appelianus, and was baptised by the Apostle Timothy himself. He attributes the anger of Irene’s father to her refusal to marry rather than her smashing the family idols (though of course she might have done both).