James 1.1-12 (Vespers, St James)

1Od Jakova, Boga i Gospoda Isusa Hrista sluge, svima dvanaest koljena rasijanijem po svijetu pozdravlje. 2Svaku radost imajte, braæo moja, kad padate u razliène napasti, 3Znajuæi da kušanje vaše vjere gradi trpljenje; 4A trpljenje neka djelo dovršuje, da budete savršeni i cijeli bez ikake mane. 5Ako li kome od vas nedostaje premudrosti, neka ište u Boga koji daje svakome bez razlike i ne kori nikoga, i daæe mu se; 6Ali neka ište s vjerom, ne sumnjajuæi ništa; jer koji se sumnja on je kao morski valovi, koje vjetrovi podižu i razmeæu. 7Jer takovi èovjek neka ne misli da æe primiti što od Boga. 8Koji dvoumi nepostojan je u svima putovima svojijem. 9A poniženi brat neka se hvali visinom svojom; 10A bogati svojom poniznošæu; jer æe proæi kao cvijet travni. 11Jer sunce ogrija s vruæinom, i osuši travu, i cvijet njezin otpade, i krasota lica njezina pogibe; tako æe i bogati u hoðenju svojemu uvenuti. 12Blago èovjeku koji pretrpi napast; jer kad bude kušan primiæe vijenac života, koji Bog obreèe onima koji ga ljube.

James 1.13-27 (Vespers, St James)

13Nijedan kad se kuša da ne govori: Bog me kuša; jer se Bog ne može zlom iskušati, i on ne kuša nikoga; 14Nego svakoga kuša njegova slast, koja ga vuèe i mami. 15Tada zatrudnjevši slast raða grijeh; a grijeh uèinjen raða smrt. 16Ne varajte se, ljubazna braæo moja! 17Svaki dobri dar i svaki poklon savršeni odozgo je, dolazi od oca svjetlosti, u kojega nema promjenjivanja ni mijenjanja vidjela i mraka; 18Jer nas dragovoljno porodi rijeèju istine, da budemo novina od njegova stvorenja. 19Zato, ljubazna braæo moja, neka bude svaki èovjek brz èuti a spor govoriti i spor srditi se; 20Jer srdnja èovjeèija ne èini pravde Božije. 21Zato odbacite svaku neèistotu i suvišak zlobe, i s krotošæu primite usaðenu rijeè koja može spasti duše vaše. 22Budite pak tvorci rijeèi, a ne samo slušaèi, varajuæi sami sebe. 23Jer ako ko sluša rijeè a ne tvori, on je kao èovjek koji gleda lice tijela svojega u ogledalu; 24Jer se ogleda pa otide, i odmah zaboravi kakav bješe. 25Ali koji providi u savršeni zakon slobode i ostane u njemu, i ne bude zaboravni slušaè, nego tvorac djela, onaj æe biti blažen u djelu svojemu. 26Ako koji od vas misli da vjeruje, i ne zauzdava jezika svojega, nego vara srce svoje, njegova je vjera uzalud. 27Jer vjera èista i bez mane pred Bogom i ocem jest ova: obilaziti sirote i udovice u njihovijem nevoljama, i držati sebe neopoganjena od svijeta.

James 2.1-13 (Vespers, St James)

1Braæo moja! u vjeri Gospoda našega slavnoga Isusa Hrista ne gledajte ko je ko; 2Jer ako doðe u crkvu vašu èovjek sa zlatnijem prstenom i u svijetloj haljini, a doðe i siromah u rðavoj haljini, 3I pogledate na onoga u svijetloj haljini, i reèete mu: ti sjedi ovdje lijepo, a siromahu reèete: ti stani tamo, ili sjedi ovdje niže podnožja mojega; 4I ne rasudiste u sebi, nego biste sudije zlijeh pomisli. 5Èujte, ljubazna braæo moja, ne izabra li Bog siromahe ovoga svijeta da budu bogati vjerom, i našljednici carstva koje obreèe onima koji njega ljube? 6A vi osramotiste siromaha. Nijesu li to bogati koji vas muèe i vuku vas na sudove? 7Ne hule li oni na dobro ime vaše kojijem ste se nazvali? 8Ako dakle zakon carski izvršujete po pismu: ljubi bližnjega kao samoga sebe, dobro èinite; 9Ako li gledate ko je ko, grijeh èinite, i biæete pokarani od zakona kao prestupnici; 10Jer koji sav zakon održi a sagriješi u jednome, kriv je za sve. 11Jer onaj koji je rekao: ne èini preljube, rekao je i: ne ubij. Ako dakle ne uèiniš preljube a ubiješ, postao si prestupnik zakona. 12Tako govorite i tako tvorite kao oni koji æe zakonom slobode biti suðeni; 13Jer æe onome biti sud bez milosti koji ne èini milosti; i hvali se milost na sudu.

John 21.15-25 (Matins Gospel)

15A kad objedovaše, reèe Isus Simonu Petru: Simone Jonin! ljubiš li me veæma nego ovi? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi jaganjce moje. 16Reèe mu opet drugom: Simone Jonin! ljubiš li me? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 17Reèe mu treæom: Simone Jonin! ljubiš li me? A Petar posta žalostan što mu reèe treæom: ljubiš li me? i reèe mu: Gospode! ti sve znaš, ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 18Zaista, zaista ti kažem: kad si bio mlad, opasivao si se sam i hodio si kuda si htio; a kad ostariš, širiæeš ruke svoje i drugi æe te opasati i odvesti kuda neæeš. 19A ovo reèe pokazujuæi kakom æe smrti proslaviti Boga. I rekavši ovo reèe mu: hajde za mnom. 20A Petar obazrevši se vidje gdje za njim ide onaj uèenik koga Isus ljubljaše, koji i na veèeri leže na prsi njegove i reèe: Gospode! ko je taj koji æe te izdati? 21Vidjevši Petar ovoga reèe Isusu: Gospode! a šta æe ovaj? 22Isus mu reèe: ako hoæu da on ostane dok ja ne doðem, šta je tebi do toga? Ti hajde za mnom. 23Onda iziðe ova rijeè meðu braæom da onaj uèenik neæe umrijeti; ali Isus ne reèe njemu da neæe umrijeti, nego: ako hoæu da ostane dok ja ne doðem, što je tebi do toga? 24Ovo je onaj uèenik koji svjedoèi za ovo, koji i napisa ovo: i znamo da je svjedoèanstvo njegovo istinito. 25A ima i drugo mnogo što uèini Isus, koje kad bi se redom popisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi mogle stati napisane knjige. Amin.

Acts 13.13-24 (Epistle)

13A kad se Pavle sa svojijem društvom odveze iz Pafa, doðoše u Pergu Pamfilijsku; a Jovan se odvoji od njih, i vrati se u Jerusalim. 14A oni otišavši iz Perge doðoše u Antiohiju Pisidijsku, i ušavši u zbornicu u dan subotni sjedoše. 15A po èitanju zakona i proroka poslaše starješine zbornièke k njima govoreæi: ljudi braæo! ako je u vama rijeè utjehe za narod, govorite. 16A Pavle ustavši i mahnuvši rukom reèe: ljudi Izrailjci i koji se Boga bojite! èujte. 17Bog naroda ovoga izabra oce naše, i podiže narod kad bijahu došljaci u zemlji Misirskoj, i rukom visokom izvede ih iz nje. 18I do èetrdeset godina prehrani ih u pustinji. 19I zatrvši sedam naroda u zemlji Hanaanskoj na kocke razdijeli im zemlju njihovu. 20I potom na èetiri stotine i pedeset godina dade im sudije do Samuila proroka. 21I od tada iskaše cara, i dade im Bog Saula, sina Kisova, èovjeka od koljena Venijaminova, za èetrdeset godina. 22I uklonivši njega podiže im Davida za cara, kome i reèe svjedoèeæi: naðoh Davida sina Jesejeva, èovjeka po srcu mojemu, koji æe ispuniti sve volje moje. 23Od njegova sjemena podiže Bog po obeæanju Izrailju spasa Isusa; 24Kad Jovan pred njegovijem dolaskom propovijeda krštenje pokajanja svemu narodu Izrailjevu.

Acts 12.1-11 (Epistle, St James)

1U ono pak vrijeme podiže Irod car ruke da muèi neke od crkve. 2I pogubi Jakova brata Jovanova maèem. 3I vidjevši da je to po volji Jevrejima nastavi da uhvati i Petra a bijahu dani prijesnijeh hljebova 4Kojega i uhvati i baci u tamnicu, i predade ga èetvorici èetvrtnika vojnièkijeh da ga èuvaju, i mišljaše ga po pashi izvesti pred narod. 5I tako Petra èuvahu u tamnici; a crkva moljaše se za njega Bogu bez prestanka. 6A kad šæaše Irod da ga izvede, onu noæ spavaše Petar meðu dvojicom vojnika, okovan u dvoje verige, a stražari pred vratima èuvahu tamnicu. 7I gle, anðeo Gospodnji pristupi, i svjetlost obasja po sobi, i kucnuvši Petra u rebra probudi ga govoreæi: ustani brže. I spadoše mu verige s ruku. 8A anðeo mu reèe: opaši se, i obuj opanke svoje. I uèini tako. I reèe mu anðeo: obuci haljinu svoju, pa hajde za mnom. 9I izišavši iðaše za njim, i ne znadijaše da je to istina što anðeo èinjaše, nego mišljaše da vidi utvaru. 10A kad proðoše prvu stražu i drugu i doðoše k vratima gvozdenijem koja voðahu u grad, ona im se sama otvoriše; i izišavši proðoše jednu ulicu, i anðeo odmah otstupi od njega. 11I kad doðe Petar k sebi reèe: sad zaista vidim da Bog posla anðela svojega te me izbavi iz ruku Irodovijeh i od svega èekanja naroda Jevrejskoga.

John 6.5-14 (Gospel)

5Podignuvši dakle Isus oèi, i vidjevši da mnoštvo naroda ide k njemu, reèe Filipu: gdje æemo kupiti hljeba da ovi jedu? 6A ovo govoraše kušajuæi ga, jer sam znadijaše šta æe èiniti. 7Odgovori mu Filip: dvjesta groša hljeba nije dosta da svakome od njih po malo dopadne. 8Reèe mu jedan od uèenika njegovijeh, Andrija, brat Simona Petra: 9Ovdje ima jedno momèe koje ima pet hljebova jeèmenijeh i dvije ribe; ali šta je to na toliki svijet! 10A Isus reèe: posadite ljude. A bješe trave mnogo na onome mjestu. Posadi se dakle ljudi na broj oko pet hiljada. 11A Isus uzevši one hljebove, i davši hvalu, dade uèenicima, a uèenici onima koji bijahu posaðeni; tako i od riba koliko htješe. 12I kad se nasitiše, reèe uèenicima svojijem: skupite komade što pretekoše da ništa ne propadne. 13I skupiše, i napuniše dvanaest kotarica komada od pet hljebova jeèmenijeh što preteèe iza onijeh što su jeli. 14A ljudi vidjevši èudo koje uèini Isus govorahu: ovo je zaista onaj prorok koji treba da doðe na svijet.

Luke 5.1-11 (Gospel, St James)

1Jedanput pak kad narod naleže k njemu da slušaju rijeè Božiju on stajaše kod jezera Genisaretskoga, 2I vidje dvije laðe gdje stoje u kraju, a ribari bijahu izišli iz njih i ispirahu mreže: 3I uljeze u jednu od laði koja bješe Simonova, i zamoli ga da malo odmakne od kraja; i sjedavši uèaše narod iz laðe. 4A kad presta govoriti, reèe Simonu: hajde na dubinu, i bacite mreže svoje te lovite. 5I odgovarajuæi Simon reèe mu: uèitelju! svu noæ smo se trudili, i ništa ne uhvatismo: ali po tvojoj rijeèi baciæu mrežu. 6I uèinivši to uhvatiše veliko mnoštvo riba, i mreže im se prodriješe. 7I namagoše na društvo koje bješe na drugoj laði da doðu da im pomognu; i doðoše, i napuniše obje laðe tako da se gotovo potope. 8A kad vidje Simon Petar, pripade ka koljenima Isusovijem govoreæi: iziði od mene, Gospode! ja sam èovjek griješan. 9Jer bijaše ušao strah u njega i u sve koji bijahu s njim od mnoštva riba koje uhvatiše; 10A tako i u Jakova i Jovana, sinove Zevedejeve, koji bijahu drugovi Simonovi. I reèe Isus Simonu: ne boj se; otsele æeš ljude loviti. 11I izvukavši obje laðe na zemlju ostaviše sve, i otidoše za njim.

Holy Apostle James, the brother of St John the Theologian (45)

“The son of Zebedee and brother of John, he was one of the Twelve. At the call of the Lord Jesus, he left his fishing nets and his father and, together with John, immediately followed Christ. He was one of the three apostles to whom the Lord revealed the greatest mysteries: before whom He was transfigured on Tabor and before whom He was in agony in the Garden of Gethsemane before His Passion. After receiving the Holy Spirit, he preached the Gospel in various places, going as far as Spain. On his return from Spain, a violent quarrel broke out between the Jews and himself on the Holy Scriptures, and, being unable to withstand him, they hired a magician, Hermogenes. But Hermogenes and Philip his pupil were overcome by the power and truth that James preached, and were baptised. Then the Jews denounced him to Herod, and persuaded one Josias to slander the Apostle. This Josias, seeing James’s manly bearing and hearing his clear preaching of the truth, repented and came to faith in Christ. When James was condemned to death, this Josias was also condemned. Mounting the scaffold, Josias begged James’s forgiveness for the sin of slander, and James embraced him, kissing him and saying: ‘peace be to thee, and forgiveness.’ And they both laid their heads under the sword and were beheaded for the sake of the Lord whom they had loved and served. St James suffered in Jerusalem in the year 45. His body was taken to Spain, where to this day miracles of healing are performed at his tomb.” (Prologue)

His relics are venerated at his shrine in Compostela, Spain.

St Ignatius (Brianchaninov), Bishop of Stavropol and Kavkaz (1867)

He was born in 1807 into Russian aristocracy — his father was a wealthy provincial gentleman. From a very early age he felt strongly called to monastic life, but at that time it was almost unheard of for a nobleman to take such a path, and Dimitri (as he was called in baptism) entered the Pioneer Military School in St Petersburg. There he distinguished himself, and even attracted the attention of Grand Duke Nicholas Pavlovich, an event which would profoundly affect his later life.

Despite his excellent record at the academy, young Dimitri still longed only for the things of God. In 1827 he graduated from the school and was commissioned as an officer in the army, but soon fell critically ill, and was granted a discharge. This proved to be providential: when he recovered his health, he immediately became a novice, living at several different monasteries and coming under the spiritual care of Starets Leonid, one of the celebrated fathers of the Optina monastery. In 1821 he took his monastic vows and received the name Ignatius. Soon afterwards he was ordained to the priesthood.

Soon after the newly-professed Fr Ignatius had entered the seclusion that he sought, Tsar Nicholas I — the former Grand Duke Nicholas — visited the Pioneer Military School and asked what had become of the promising cadet he had met a few years before. When the Tsar learned that the former Dimitri was now a monk, he sought him out, had him elevated to the rank of Archimandrite (at age 26!) and made him Superior of the St Sergius Monastery in St Petersburg. Tsar Nicholas instructed him to make the monastery a model for all Russian religious communities. Though he had desired only a life of solitude and prayer, the new Archimandrite devoted himself conscientiously to fulfilling the Tsar’s charge. The monastery did in fact become a kind of standard for Russian monasticism, and its abbot acquired many spiritual children, not only among his monks but among the laity in the capital.

After twenty-four years as superior of the monastery, St Iganatius was elevated to the episcopate in 1857, first as Bishop of Stavropol, then as Bishop of Kavkaz. Only four years later (aged 54) he resigned and spent the rest of his life in reclusion at the Nicolo-Babaevsky Monastery in the diocese of Kostromo. There he continued the large body of spiritual writings for which he is well known. His printed Works fills five volumes; of these, at least two major works have been translated into English: On the Prayer of Jesus and The Arena: an offering to contemporary monasticism. Both are gems of spiritual writing, profitable to every serious Orthodox Christian.

St Ignatius reposed in peace in 1867. He was glorified in 1988 by the Moscow Patriarchate, during the millennial celebrations in that year. Saints Andrei Rublev, Xenia of Petersburg, Theophan the Recluse and others were glorified in the same observances.