John 12.17-50 (Gospel, Bridegroom)

17A narod svjedoèaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh. 18Zato ga i srete narod, jer èuše da on uèini ovo èudo. 19A fariseji govorahu meðu sobom: vidite da ništa ne pomaže? gle, svijet ide za njim. 20A bijahu neki Grci meðu onima koji bijahu došli na praznik da se mole Bogu. 21Oni dakle pristupiše k Filipu, koji bješe iz Vitsaide Galilejske, i moljahu ga govoreæi: gospodine! mi bismo htjeli da vidimo Isusa. 22Doðe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu. 23A Isus odgovori im govoreæi: doðe èas da se proslavi sin èovjeèij. 24Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenièno padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi: 25Koji ljubi dušu svoju izgubiæe je, a ko mrzi na dušu svoju na ovom svijetu, saèuvaæe je za život vjeèni. 26Ko meni služi, za mnom nek ide, i gdje sam ja ondje i sluga moj neka bude; i ko meni služi onoga æe poštovati otac moj. 27Sad je duša moja žalosna; i šta da kažem? Oèe! saèuvaj me od ovoga èasa; ali zato doðoh na èas ovaj. 28Oèe! proslavi ime svoje! Tada glas doðe s neba: i proslavio sam, i opet æu proslaviti. 29A kad èu narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anðeo mu govori. 30Isus odgovori i reèe: ovaj glas ne bi mene radi nego naroda radi. 31Sad je sud ovome svijetu; sad æe biti istjeran knez ovoga svijeta napolje. 32I kad ja budem podignut od zemlje, sve æu privuæi k sebi. 33A ovo govoraše da pokaže kakvom æe smrti umrijeti. 34Narod mu odgovori: mi èusmo iz zakona da æe Hristos ostati vavijek; kako ti govoriš da se sinu èovjeèijemu valja podignuti? Ko je taj sin èovjeèij? 35A Isus im reèe: još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide. 36Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete sinovi vidjela. Rekavši ovo Isus otide i sakri se od njih. 37Ako je i èinio tolika èudesa pred njima, opet ga ne vjerovahu; 38Da se zbude rijeè Isaije proroka koji reèe: Gospode! ko vjerova govorenju našemu? i ruka Gospodnja kome se otkri? 39Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reèe Isaija: 40Zaslijepio je oèi njihove i okamenio srca njihova, da ne vide oèima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. 41Ovo reèe Isaija kad vidje slavu njegovu i govori za njega. 42Ali opet i od knezova mnogi ga vjerovaše; nego radi fariseja ne priznavahu, da ne bi bili izgnani iz zbornice; 43Jer im veæma omilje slava ljudska nego slava Božija. 44A Isus povika i reèe: ko mene vjeruje ne vjeruje mene, nego onoga koji me posla; 45I ko vidi mene vidi onoga koji me posla. 46Ja doðoh vidjelo na svijet, da nijedan koji me vjeruje ne ostane u tami. 47I ko èuje moje rijeèi i ne vjeruje, ja mu neæu suditi; jer ja ne doðoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet. 48Koji se odrièe mene, i ne prima rijeèi mojijeh, ima sebi sudiju: rijeè koju ja govorih ona æe mu suditi u pošljednji dan; 49Jer ja od sebe ne govorih, nego otac koji me posla on mi dade zapovijest šta æu kazati i šta æu govoriti. 50I znam da je zapovijest njegova život vjeèni. Što ja dakle govorim onako govorim kao što mi reèe otac.

Ezekiel 2.3-3.3 (6th Hour)

3I reèe mi: sine èovjeèji, ja te šaljem k sinovima Izrailjevijem, k narodima odmetnièkim, koji se odmetnuše mene; oni i oci njihovi biše mi nevjerni do ovoga dana. 4K sinovima tvrda obraza i uporna srca šaljem te ja, pa im reci: tako veli Gospod; 5I poslušali ili ne poslušali, jer su dom odmetnièki, neka znaju da je prorok bio meðu njima. 6I ti, sine èovjeèji, ne boj ih se niti se boj njihovijeh rijeèi, što su ti uporni i kao trnje i živiš meðu skorpijama; ne boj se njihovijeh rijeèi i ne plaši se od njih, što su dom odmetnièki. 7Nego im kaži rijeèi moje, poslušali ili ne poslušali, jer su odmetnici. 8Ali ti, sine èovjeèji, slušaj što æu ti kazati, ne budi nepokoran kao taj dom nepokorni; otvori usta, i pojedi što æu ti dati. 9I pogledah, a to ruka pružena k meni, i gle, u njoj savijena knjiga. 10I razvi je preda mnom, i bješe ispisana iznutra i spolja, i bješe u njoj napisan plaè i naricanje i jaoh.

1I reèe mi: sine èovjeèji, pojedi što je pred tobom, pojedi ovu knjigu, pa idi, govori domu Izrailjevu. 2I otvorih usta, i založi me onom knjigom. 3I reèe mi: sine èovjeèji, nahrani trbuh svoj, i crijeva svoja napuni ovom knjigom koju ti dajem. I pojedoh je, i bješe mi u ustima slatka kao med.

Exodus 2.11-22 (Vespers)

11I kad Mojsije bijaše velik, izide k braæi svojoj, i gledaše nevolju njihovu. I vidje gdje nekakav Misirac bije èovjeka Jevrejina izmeðu braæe njegove. 12I obazrev se i tamo i amo, kad vidje da nema nikoga, ubi Misirca, i zakopa ga u pijesak. 13I sjutradan izide opet, a to se dva Jevrejina svaðahu, i reèe onomu koji èinjaše krivo: zašto biješ bližnjega svojega? 14A on reèe: ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama? hoæeš li da me ubiješ kao što si ubio Misirca? Tada se Mojsije uplaši i reèe: zaista se doznalo. 15I Faraon èuv za to tražaše da pogubi Mojsija. Ali Mojsije pobježe od Faraona i doðe u zemlju Madijamsku, i sjede kod jednoga studenca. 16A sveštenik Madijamski imaše sedam kæeri, i one doðoše i stadoše zahvatati vodu i naljevati u pojila da napoje stado oca svojega. 17A doðoše pastiri, i otjeraše ih; a Mojsije usta i odbrani ih, i napoji im stado. 18I one se vratiše k ocu svojemu Raguilu; a on reèe: što se danas tako brzo vratiste? 19A one rekoše: jedan Misirac odbrani nas od pastira, i nali nam i napoji stado. 20A on reèe kæerima svojim: pa gdje je? zašto ostaviste toga èovjeka? zovite ga da jede. 21I Mojsije se skloni da živi kod onoga èovjeka, i on dade Mojsiju kæer svoju Seforu. 22I ona rodi sina, i on mu nadjede ime Girsam, jer sam, reèe, došljak u zemlji tuðoj.

Job 2.1-10 (Vespers)

1Opet jedan dan doðoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom, a doðe i Sotona meðu njih da stane pred Gospodom. 2I Gospod reèe Sotoni: otkuda ideš? A Sotona odgovori Gospodu i reèe: prohodih zemlju i obilazih. 3I reèe Gospod Sotoni: jesi li vidio slugu mojega Jova? nema onakoga èovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se oda zla, i još se drži dobrote svoje, premda si me nagovorio, te ga upropastih ni za što. 4A Sotona odgovori Gospodu i reèe: koža za kožu, i sve što èovjek ima daæe za dušu svoju. 5Nego pruži ruku svoju i dotakni se kostiju njegovijeh i mesa njegova, psovaæe te u oèi. 6A Gospod reèe Sotoni: evo ti ga u ruke; ali mu dušu èuvaj. 7I Sotona otide od Gospoda, i udari Jova zlijem prištem od pete do tjemena, 8Te on uze crijep pa se strugaše, i sjeðaše u pepelu. 9I reèe mu žena: hoæeš li se još držati dobrote svoje? blagoslovi Boga, pa umri. 10A on joj reèe: govoriš kao luda žena; dobro smo primali od Boga, a zla zar neæemo primati? Uza sve to ne sagriješi Jov usnama svojim.

Hebrews 2.11-18 (Epistle, Theotokos)

11Jer i onaj koji osveæuje, i oni koji se osveæuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braæom 12Govoreæi: objaviæu ime tvoje braæi svojoj, i posred crkve zapjevaæu te. 13I opet: ja æu se u njega uzdati. I opet: evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. 14Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; 15I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi. 16Jer se zaista ne prima anðela, nego se prima sjemena Avraamova. 17Zato bješe dužan u svemu da bude kao braæa, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenièki pred Bogom, da oèisti grijehe narodne. 18Jer u èemu postrada i iskušan bi u onome može pomoæi i onima koji se iskušavaju.

Matthew 26.6-16 (Gospel, Presanctified)

6A kad Isus bješe u Vitaniji u kuæi Simona gubavoga, 7Pristupi k njemu žena sa sklenicom mira mnogocjenoga, i izli na glavu njegovu kad sjeðaše za trpezom. 8A kad vidješe to uèenici njegovi, rasrdiše se govoreæi: zašto se èini taka šteta? 9Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima. 10A kad razumje Isus, reèe im: šta smetate ženu? Ona uèini dobro djelo na meni. 11Jer siromahe imate svagda sa sobom, a mene nemate svagda. 12A ona izlivši miro ovo na tijelo moje za ukop me prigotovi. 13Zaista vam kažem: gdje se god uspropovijeda ovo jevanðelje po svemu svijetu, kazaæe se i to za spomen njezin što uèini ona. 14Tada jedan od dvanaestorice, po imenu Juda Iskariotski, otide ka glavarima sveštenièkijem, 15I reèe: šta æete mi dati da vam ga izdam? A oni mu obrekoše trideset srebrnika. 16I od tada tražaše zgodu da ga izda.

Luke 1.24-38 (Gospel, Theotokos)

24A poslije ovijeh dana zatrudnje Jelisaveta žena njegova, i krijaše se pet mjeseci govoreæi: 25Tako mi uèini Gospod u dane ove u koje pogleda na me da me izbavi od ukora meðu ljudima. 26A u šesti mjesec posla Bog anðela Gavrila u grad Galilejski po imenu Nazaret 27K djevojci isprošenoj za muža, po imenu Josifa iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. 28I ušavši k njoj anðeo reèe: raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti meðu ženama. 29A ona vidjevši ga poplaši se od rijeèi njegove i pomisli: kakav bi ovo bio pozdrav? 30I reèe joj anðeo: ne boj se, Marija! Jer si našla milost u Boga. 31I evo zatrudnjeæeš, i rodiæeš sina, i nadjeni mu ime Isus. 32On æe biti veliki, i nazvaæe se sin najvišega, i daæe mu Gospod Bog prijesto Davida oca njegova; 33I carovaæe u domu Jakovljevu vavijek, i carstvu njegovom neæe biti kraja. 34A Marija reèe anðelu: kako æe to biti kad ja ne znam za muža? 35I odgovarajuæi anðeo reèe joj: duh sveti doæi æe na tebe, i sila najvišega osjeniæe te; zato i ono što æe se roditi biæe sveto, i nazvaæe se sin Božij. 36I evo Jelisaveta tvoja tetka, i ona zatrudnje sinom u starosti svojoj, i ovo je šesti mjesec njojzi, koju zovu nerotkinjom. 37Jer u Boga sve je moguæe što reèe. 38A Marija reèe: evo sluškinje Gospodnje; neka mi bude po rijeèi tvojoj. I anðeo otide od nje.

Synaxis of the Archangel Gabriel

Each of the Great Feasts of the Church is followed by a commemoration of some holy one who figures in the events of the Feast. So, today we commemorate the Holy Archangel Gabriel, who brought the glad news of the conception of Christ to Mary, the Theotokos. The Prologue gives the following teaching:

“The herald of the incarnation of the Son of God, he is one of the seven great angels who stand before the throne of God. He revealed to Zacharias the birth of the Forerunner, and said of himself: ‘I am Gabriel that stand in the presence of God’ (Lk. 1:19). His name, Gabriel, signifies ‘man of God’. Speaking about the Annunciation, the holy Fathers comment that an angel with such a name was sent to signify who He was, and of what nature He was, who would be born of the most pure Virgin. He would be the Man of God, the Man-God, the strong and mighty God. Others have found that it was this same Gabriel who announced the conception of the Virgin Mary to Joachim and Anna, and that it was he who taught Moses in the wilderness to write the Book of Genesis. The holy Fathers consider that Gabriel belongs to the foremost and highest order of the heavenly powers, the seraphim, since the seraphim stand closest to God. And so he is one of the seven seraphim closest to God. The names of these seven are: Michael, Gabriel, Raphael, Uriel, Selathiel, Jegudiel and Barachiel. Some would add Jeremiel to this number. Each has his own particular service, but all are equal in honour. Why did God not send Michael? For the reason that Michael’s service is the suppression of the enemies of God’s truth, while Gabriel’s is the annunciation of the salvation of the human race.”